Izbori u USA

Još je samo jedan dan do američkih izbora i osjećam potrebu da o tome napišem par riječi, tek toliko da ostane zabilježeno, bez obzira šta će se sutra dogoditi.

Neki koji još uvijek navraćaju na ovu stranicu će se možda zapitati zašto pišem o američkim izborima kada oni nemaju nikakve veze s Banja Lukom. Za mene imaju jer sam u USA živio 27 godina, a tamo sam stigao 1994. kao izbjeglica iz grada koji je srpski nacionalizam gotovo potpuno „očistio“ od „nepodobnih“ u obrambeno-oslobodilačkom“ ratu, kako se to sada u onim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su oni na vlasti, kaže. Već sam ranije napisao da bi taj rat trebali nazivati „oslobodilačkim“ jer su se tokom njega, uz pomoć silnog naoružanja bivše Jugoslavenske Narodne Armije, oslobodili, između ostalog, od polovice stanovnika grada u kojem sam rođen i živio sve dok se aveti nacionalizma nisu izvukle iz svojih ljuštura u kojima su se godinama pažljivo skrivale.

Dolazeći u zemlju koju su stvorile izbjeglice i u kojoj u mnogim gradovima žive ljudi različitih boja kože, nacija i religija, bio sam oduševljen tolerancijom koja je, tako mi se tada činilo, vlada. Mi, izbjeglice iz Bosne, smo bili posebno lijepo prihvaćeni, možda zbog toga što smo se lako uklapali u novu sredinu u kojoj smo vrlo brzo našli svoje mjesto koristeći znanja i iskustva stečena u državi iz koje smo bili protjerani.

I bilo je tako sve dok se na političkoj sceni najrazvijenije zemlje svijeta nije pojavio idiot koji je, od prvog dana, svoj program bazirao na lažima, vrijeđanjima drugih, i rasizmu, kao osnovica svega.

Tada su na površinu počeli isplivavati oni slični njemu, koji su, kao što je to bio slučaj kod nas prije ovog zadnjeg rata, godinama skrivali svoja prava lica. U početku je to bilo stidljivo, nalazile su se razne isprike zašto ga podržavaju ali su tokom vremena postajali sve agresivniji i sada već otvoreno podržavaju idiota koji u svojim nastupima postaje sve radikalniji i bezobrazniji, shvaćajući da iza sebe ima masu onih kojima godi ono što im priča. A on priča gluposti, i laže, znajući da kod takvih sve što kaže, prolazi. Jer, u pozadini je mržnja prema drugima samo zato što im je boja kože drugačija.

Da rasizam u Americi nikada nije nestao shvatio sam jedne večeri, u vremenu kada je predsjednik države bio Obama. To večer smo ugostili naše američke prijatelje s kojima smo se upoznali preko prijateljstva našeg sina iz škole. Fini ljudi, koji su nas lijepo prihvatili, nisu pokazivali znake netrpeljivosti prema drugima i drugačijima, iako su godinama, to smo saznali iz naših razgovora, sve informacije crpili s televizijske mreže Fox News. Bili su Republikanci, dok smo mi, valjda zbog činjenice da smo se rodili i odrasli u socijalizmu, podržavali Demokrate. Imali smo korektan odnos, iako smo imali različita mišljena po mnogim pitanjima.

Te večeri, nakon dobrog roštilja (naši američki prijatelji su obožavali ćevape), i nekoliko piva, razgovor se dotače politike.

„Na Obamu treba izvršiti atentat“, kao grom iz vedra neba izletješe riječi našeg prijatelja.

Bio sam šokiran. Nisam mogao shvatiti šta je razlog da je naš američki prijatelj mogao izreći tako užasnu stvar. Da treba ubiti tadašnjeg predsjednika jer se ne slaže s njegovom politikom! A mi nismo primijetili ništa strašno u tadašnjoj politici da bi bili njome nezadovoljni, a kamo li da bi smatrali da nekoga zbog nje treba ubiti.

Da su naši prijatelji bili Republikanci, to smo već znali, a znali smo da im i djeca razmišljaju slično. U toku kampanje za predsjedničke izbore kada je izabran George W Bush, njihov sin ga je podržavao, ignorirajući činjenicu da se radi o osobi ograničenih mentalnih sposobnosti. Nikakva objašnjenja da takav čovjek ne bi trebao biti predsjednik nisu mogla promijeniti njegovo uvjerenje. Mnogobrojne komične situacije u godinama koje su slijedile su potvrdile o kakvoj osobi se radi. Ali Bush, za razliku od Trumpa, iako je bio glup, nije bio rasista.

2016. na izborima pobijedi Trump. Ponovo šok i nevjerica. Živjeti u zemlji u kojoj ti idioti (a Trump je oko sebe okupio mnoge), određuje kako ćeš živjeti nije bilo lako, pa ni kasnije kada je otišao s vlasti. Američko društvo se podijelilo. Na jednoj strani su osobe koje se drže nekakvih demokratskih principa, s kojima možeš, iako se politički ne slažeš, razgovarati, a na drugoj Trump i njegove pristalice, koje ne priznaju ništa drugo do onoga što im njihov idol kaže. A on laže ama baš o svemu, i uz to pojačava strah kod takvih kojima su glavni izvori informacija alternativni mediji koje šire lažne informacije i kojekakve teorije zavjera. Tome su jako doprinijele nove tehnologije jer sada svako može napisati šta god hoće bez ikakvih posljedica za napisano. A to napisano nalazi plodno tlo, naročito kod onih manje obrazovanih koji vjeruju u takve nebuloze da se normalan čovjek ne može načuditi da je nešto tako moguće.

Jedan od razloga našeg odlaska iz USA je bilo i razočarenje u ono što se u toj državi, s dolaskom Trumpa na vlast, dogodilo. Bila je to kopija onoga što nam se desilo devedesetih u rodnom gradu. Ovoga puta nas nitko nije natjerao da idemo ali ostati živjeti u sredini u kojoj su se preko noći pojavili oni koji te mrze zbog boje kože, ili zbog toga što živiš normalno a oni to ne mogu jer nisu sposobni, nije imalo smisla.

Sada, nekoliko godina po našem odlasku, vidimo da smo bili u pravu. Trumpova propaganda svih ovih zadnjih godina je zauvijek podijelila Ameriku i ona nikada više neće biti ista kao što je nekada bila, kao što to nije ni država iz koje smo morali otići. Bez obzira ko pobijedi u srijedu 5. novembra 2024., netrpeljivost između dvije suprotstavljene strane neće nestati. 

Ako pobijedi Trump, USA će se vratiti godinama unazad po pitanju ljudskih sloboda i vrijednosti i proći će godine i godine prije nego stvari postanu bolje. Ni utjecaj njegove politike na svijet neće biti bolji. 

Ako pobijedi Kamala Harris, u Americi se mogu očekivati  ozbiljni neredi, moguće i oružani, jer su Trumpove pristalice spremne na sve. A oružja, hvala Bogu imaju više nego dovoljno.