Tata, pobijedila sam!

 

Upravo se vratih iz društvenog doma Pješčane uvale gdje se održava turnir u stolnom tenisu. Aldo, vlasnik restorana Lanterna je organizator ovog lijepog druženja koje je ove godine okupilo veći broj stolnotenisača iz Pule i okoline a i ja sam se prijavio na njegov nagovor iako mi tamo nije mjesto. Znam da je mala vjerojatnoća da dobijem koji set jer su grupe formirane na osnovu jakosnih grupa pa ja, kao onaj koji pripada onoj najnižoj nemam šanse da naletim na nekog s kim bih se mogao boriti za pokoji poen. Ali, nekoliko dana prije početka turnira, jedan od učesnika iz moje grupe otkaza učešće a onda se prije par dana javi i drugi, da ima temperaturu i da najvjerojatnije neće moći učestvovati. Tako se ja nađoh u situaciji da idem u drugi krug sa samo jednim odigranim mečom, gdje me je moj protivnik pomeo. Prema pravilima turnira sakupio sam osam poena iz dva predana meča pa ako se odustajanje učesnika nastavi možda stignem do finala!

Naravno, šalim se, jer me u drugom krugu čekaju oni najbolji a tu teško mogu osvojiti poen. Baš kao nekada, kada sam igrao s Kušmić Eskom, kojem nisam mogao vratiti niti jednu servu. Esko bi servirao i odmah bi postavio ruku s one strane stola na koju će moja loptica pasti jer je znao da je ja ne mogu vratiti zbog spinova koje je koristio pri serviranju. Iako sam bio totalni amater, Esko me je ubacio u ekipu stolnotenisača Elektrotehničkog fakulteta kako bih učestvovao na jednoj od Elektrijada, i to baš u Poreču, jedinom mjestu u Istri koje sam posjetio prije ovog zadnjeg rata.

Ovaj moj prolazak u drugi krug takmičenja me podsjeti na jedan događaj od prije nešto manje od trideset godina, u doba kada smo se uklapali u novi život u Americi gdje smo se obreli nakon izlaska iz Banjaluke. Djeca su išla u školu, bili među najboljim đacima, uključivala se u školske aktivnosti koje su uključivale i učestvovanje u raznim sportovima.

Tako je naša Sanja, koja i nije bila neki sportski tip, odlučila da učestvuje u takmičenju u košarci koje se sastojalo od ubacivanja lopte s linije slobodnih bacanja iako košarku nikada nije igrala. Bio je to, valjda, način, da se lakše uklopi u sredinu jer većina djece nisu bila previše sklona onima koji su došli sa strane. Sport je bio način da se lakše steknu prijatelji a Sanja je to, izgleda, shvatila.

Jedno kasno popodne sam je odvezao do škole koja se nalazi u blizini naše kuće, odmah ispod parka u koji smo prvih dana po dolasku u Ameriku odlazili da ubijemo dosadu jer u početku nismo imali nikakvog posla. Neru i mene, osoba zadužena za pronalaženje posla u humanitarnoj organizaciji koja nam je bila sponzor, nije zaposlila u trgovine da punimo vreće kupcima, ili u hotele, da pospremamo krevete i radimo u vešeraju, što su bila glavna zanimanja izbjeglica kao što samo i sami bili, već nam je rekla da budemo strpljivi, da ćemo zbog svoje struke, znanja i iskustva sigurno naći posao u struci. Zbog toga smo imali puno slobodnog vremena a u lokalnom parku je bilo nekoliko igrališta gdje smo ubiti vrijeme.

Sanju sam ostavio pred ulazom u školsku dvoranu uz dogovor da nas nazove kada se takmičenje završi. U to doba nije bilo mobilnih telefona ali je bio telefon u školi s kojeg nas je mogla pozvati kada bude spremna da ide kući.

Prošlo je više od dva sata, nad Carnegiem se već spustio mrak kada zazvoni telefon.

„Tata, dođi, pobijedila sam!“ s druge strane je dolazio uzbuđeni Sanjin glas. „Moraš potpisati dozvolu da mogu ići na takmičenje škola! Dolazi brzo, čekaju te da potpišeš!“

Ja se čudim, otkud da je ona pobijedila kada znam da nije vježbala ubacivanje lopte u koš, a i onda kada smo ubijali vrijeme na košarkaškom igralištu jedva da je mogla dobaciti do koša. Možda je vježbala u školi, pomislih, ali mi je opet sve bilo čudno. Nemoguće je da je toliko napredovala da bi sada išla na takmičenje škola. Pa valjda u njenoj školi ima drugih djevojčica koje su bolje od nje, a možda je to bila samo puka sreća.

Sjedoh u kola i odvezoh se do školske dvorane. Tamo me dočeka neki čovjek s nekim obrascem u ruci, reče mi da je Sanja druga u ubacivanju lopte u koš i da moraju imati moju suglasnost da može ići dalje na takmičenje ako djevojčica koja je pobijedila bude spriječena. Nisam se raspitivao o detaljima, potpisah papir ne gledajući šta na njemu piše i nas dvoje odosmo do auta. Večer je bila prohladna pa na brzinu uđosmo u auto, okrenuh ključ u bravi i krenusmo nazad kući. Kada sam se izvukao s parkinga i popeo na cestu koja vodi uzbrdo pored parka, upitah je.

„Sanja, čestitam! Reci mi kako si to uspjela? Nisam te vidio da vježbaš košarku a ti druga!“

„Eto, uspjela sam. Ako ona djevojčica ne bude mogla ići, idem ja!“ nastavi Sanja, još uvijek sretna zbog svog uspjela.

„Čestitam, baš mi je drago. Pa koliko vas je učestvovalo?“, upitah.

„Samo nas dvije“ reče Sanja mrtva hladna, kao da to uopće nije važno. Ona je druga i ima šansu da ide dalje. A ja mislio da je to bilo pravo takmičenje u kojem je ona, da li zbog sreće ili je možda posjedovala neki skriveni talent za koji nismo znali, uspjela da se izbori za drugo mjesto iako to od nje nitko nije očekivao.

To njeno oduševljenje i razmišljanje mi je palo na pamet dok sam se vraćao iz male dvorane društvenog doma Pješčane uvale nakon „prolaska“ u drugo kolo takmičenja. Evo i mene, u ovim poznim godinama da osvojim koji trofej samo da ostali odustanu od takmičenja ili se porazboljevaju. Čovjek treba biti optimista, što ja uglavnom nisam. Valjda je trebalo proći sedamdeset i kusur godina da to shvatim.