Sreća da nisam tamo

 

Kavica predveče u kafiću Splash

Prošlo je više od četiri godine kako smo se smjestili u malom turističkog mjestu u neposrednoj blizini Pule (Pješčana uvala je zapravo pripadala gradu Puli sve do 2001. godine kada su njeni žitelji odlučili da se pripoje općini Medulin), više slučajno nego što smo to planirali. Bila je to hrabra odluka. Nakon 27 godina provedenih u USA vratili smo se u stari kraj, istina ne tamo gdje smo rođeni ali ipak u okruženje slično onome u kojem smo odrasli.

Kada danas razmišljam o promjenama koje smo preživjeli, drago mi je da smo odabrali sredinu gdje se osjećamo prijatno, gdje nam je lijepo, i gdje penzionerske dane provodimo bez stresa, uživajući u lijepoj klimi i blizini mora, luksuzu za koje mnogi dobro plaćaju a nama su na raspolaganju svakodnevno.

Čini mi se da smo USA napustili na vrijeme jer ono što se tamo sada događa bi nas dovelo do ludila. Nakon iskustva koje smo osjetili na našoj koži početkom devedesetih, kada je korištena ista filozofija umotana u foliju nacionalizma (u USA je rasizam osnova svega), ne znam kako bi psihički podnijeli poteze sadašnje vlasti u Vašingtonu koja je okupila ono najgore što se kod nje godinama krilo kao što je to bio slučaj kod nas prije dvadeset i kusur godina. Prve četiri godine pod Trumpom smo jedva pretrpjeli ali ovo što se sada tamo događa bi nas totalno izludilo i nisam siguran da bi to mogli podnijeti.

Sretni što smo se na vrijeme izvukli iz ludnice, iako smo svjesni da se njen uticaj osjeća u cijelom svijetu, nastojimo da na ono što se u Americi događa ne obraćamo previše pažnje iako je to gotovo nemoguće. Jer, ako otvoriš bilo koju stranicu na Internetu ili prebaciš na bilo koji TV kanal s vijestima, dočeka te vijest o nekoj novoj gluposti ili gadosti koju je onaj koji sada odlučuje o životima mnogih u cijelom svijetu, smislio. I ne možeš da vjeruješ da se to stvarno događa i da ga pola Amerike podržava, nesvjesna da im to, kada se svedu svi računi, na kraju neće donijeti ništa dobro.

Dokaza kako će sve ovo završiti ima mnogo, a nama, koji smo doživjeli da nas, koristeći slične razloge i objašnjenje, rastjeraju po svijetu, je dovoljno da vidimo kakva je danas situacija u našem starom kraju. Većina onih koja je svim srcem prihvatila politiku koja je kao rezultat imala progon (i ubistva) njihovih dojučerašnjih prijatelja, poznanika, radnih kolega i sugrađana, nisu dočekali ono što su očekivali pa sada za to krive druge, stideći se da priznaju da su i oni bili dio tog sramnog mehanizma. I, često, napadaju one koje im to spomenu.

Kavica u Batani uz malu plažu

Da nismo na vrijeme ostavili Ameriku, danas bih vjerojatno cijeli dan prelistavao Internet a uveče gledao vijesti i gubio živce što ne mogu učiniti ništa da situaciju promijenim. Život u američkom predgrađu ti ne pruža mogućnost da tokom dana prošetaš do kafića, da ubijaš vrijeme uz makijato ili pivo, da porazgovaraš s poznanicima, ako već prijatelja nemaš u blizini. Moraš sjesti u auto, voziti se do najbližeg mola ili plaze, da bi popio kavu ili pivo iz plastične čaše, obično s pogledom na parking. Ovdje gdje sam, Internet prelistavam povremeno a praćenje vijesti svodim na kratke video klipove na youtube-u. A kafići i more su mi na par minuta hoda pa ne prođe dan da se kava ne popije, ponekad i više puta dnevno, s pogledom za koji neki plaćaju dobre pare. Dobro je da je tako jer sam siguran da bi mi ostanak u Americi skratio život za par godina, ne uzimajući u obzir da dani ne bi bili tako lijepi kao što su ovdje.