Prvi put s rajom na utakmici

 

Nogomet sam uživo gleda prije nekih dvadesetak godina, jedne godine kada su u Pittsburghu gostovala dva evropska poznata kluba, više se ne sjećam koja. Sjedio sam visoko na tribinama stadiona Steelersa a igrači su bili nešto veći nego na televizoru. Bio je to ponovljeni pokušaj Amerikanaca da privuku publiku na najpopularniji sport na zemaljskoj kugli. Izgleda da su u tome uspeli jer primjećujem da su zadnjih par godina stadioni na kojima se igra nogomet uglavnom dobro ispunjeni gledaocima i igra se zanimljiv nogomet s mnogim igračima iz Evrope i drugih dijelova svijeta.

A na utakmice Borca sam pošao još sredinom osnovne škole dok je Borac bio trećeligaš. Pratio sam njegovo napredovanje odlazeći na utakmice redovito, svake nedelje kada su igrali u Banja Luci. Kasnije, dok sam išao u Tehniku i na fakultet, na utakmice sam išao sa dvojicom najboljih prijatelja koji nažalost više nisu s nama. Boro, Miho i ja bi se prije utakmice obično nalazili ispred glavne pošte u gradu gdje bi me oni čekali da stignem jedinicom. U gradu bi se već osjećala posebna atmosfera jer je cijeli grad živio za svoj klub koji je bio njegov ponos. Prema stadionu se išlo u grupama i gužva bi bila sve veća kako se približavalo ulazu na stadion. Uvijek smo kupovali karte za stajanje i pokušavali naći  mjesto negdje oko sredine terena kako bi oba gola vidjeli podjednako.

U sjećanju su mi ostali mnogi igrači, kako Borčevi, tako i oni poznatiji iz drugih klubova, koji su na travi borčevog stadiona pokazivali svoje majstorije. U ekipi Borca su igrali igrači iz svih krajeva države i mnogi od njih su postali idoli borčevih navijača. U ta davna vremena niko nije obraćao pažnju kako se neko od njih zove, niti koje je nacionalnosti. Podjednako se navijalo za Tomu, Atku, Marijana, Husu, Velibora, Abida, Zorana, Dževada… Borac je u pojedinim periodima imao dobre ekipe koje su se ravnopravno borile s najboljim klubovima Juge. Najveći uspjeh je ostvario 1988. kada je u finalu Kupa maršala Tita savladao Crvenu Zvijezdu u sred Beograda. Cijeli grad je slavio njegovu pobjedu ne sluteći šta će se par godina kasnije događati.

A onda dođoše prvi demo(n)kratski izbori na kojima pobijediše nacionalisti i bratstvo i jedinstvo puče kao mjehur od sapunice. Ubrzo nam stiže i rat a sa njim i najsramniji događaji koje pamtim. U sjećanju mi je posebno ostala vijest da su iz kluba istjerani svi nepodobni i tako je Borac postao jedna od perjanica srpskog nacionalizma, što se manje-više nije promijenilo do današnjih dana. Na njegovim utakmica se okupljaju huligani zadojeni nacionalizmom koji umjesto sportskog navijanja za svoj klub izvikuju parole nedostojne ljudskih bića. Posljedica je to života u sredini koja još od početka devedesetih svoje naraštaje odgaja na mržnji prema drugima da bi se, kada bi se vijesti o sramnom navijanju pojavile u medijima, čudili zbog čega se to događa.

I ne bih se sjetio Borca, svoje mladosti i događaja vezanih za njega da me prije par dana moj prvi komšija Enver Koso ne nagovori da odemo na utakmicu Istre 1961 koja igra u prvoj hrvatskoj ligi. Nogomet iz starog kraja gotovo ni ne pratim, utakmice klubova iz bivših republika bivše mi domovine ne gledam na TV iako se vrte na sportskim kanalima paketa koji sam kupio, već uživam gledajući prenose utakmica engleske Premier lige koju već nekoliko godina pratim s uživanjem. Vrijeme je lijepo, čak pretoplo, pa na kupanje odlazim rano ujutro i predveče kako bih izbjegao gužvu i mogućnost zdravstvenih poteškoća jer kažu da za nas starije nije preporučljivo da se pečemo na suncu kada je ono najjače. Zbog utakmice sam morao promijeniti dnevnu rutinu i tako se u nedelju predveče nađoh na stadionu Istre u blizini centra grada. Do stadiona se odvezosmo nas trojica Enver, Jose, Belgijanac, koji sa suprugom Aleksandrom odlazi na većinu utakmica, i ja. Parkirasmo na parkingu zgrade preko puta stadiona i zaputismo se ka ulazu. A na ulazu stroga kontrola. Ulaznice su kupljene preko Interneta, na svakom je ime i prezime koje se provjerava pri ulasku (obavezna je osobna iskaznica, kako se to ovdje zove), nakon toga je kontrola da ne unosimo nešto što je zabranjeno, da bi na stepenicama koje vode na tribine prošli kroz skupinu policajaca koji pomno prati situaciju. Na kraju nađosmo svoja mjesta pod pokrivenim dijelom tribina, zaklonjeni od kasnog popodnevnog sunca koje još uvije dobro grije.

Do početka utakmice sam razgledao lijepo uređen stadion gdje su sva mjesta sjedeća. Publika, raznovrsna. Pored onih žešćih Istrinih navijača koji su se okupili na jednoj od tribina iza gola, ima tu svijeta svih dobnih starosti. Od male djece koja su na stadion stigla u pratnji roditelja, preko omladine, do onih starije životne dobi kojima odlazak na utakmicu dobro dođe da razbije svakodnevnicu. Bilo je tu i zgodnih djevojaka koje su se za utakmicu posebno zriktale kako bi privukle pažnju nekog od mnogobrojnih momaka jer ne vjerujem da ih naganjanje lopte po travnjaku posebno zanima. Iza suprotnog gola se skupila mala skupina navijača gostujućeg tima, dovoljno glasna da se nadvikuju nad znatno brojnijom skupinom Istrinih navijača na suprotnoj strani. Na odličnom, glasnom, razglasu se vrte rodoljubive istarske pjesmice i atmosfera je prijatna.

Nakon nekih pola sata sudija dade znak za početak susreta. Momci u zelenim i bijelim dresovima se rastrčaše terenom, dajući sve od sebe ali se odmah na početku moglo primijetiti da se tu neće imati šta posebno vidjeti. Za cijelih 90 minuta nisam zapazio niti jednog igrača za kojeg bih mogao reći da se ističe potezima i vrlinom vladanja loptom. Igralo se većinom na sredini terena uz samo nekoliko polušansi koje nisu rezultirale pogotkom. Nije me to posebno smetalo. Nakon mnogo, mnogo godina sam prisustvovao jednoj nogometnoj utakmici koja me bar za trenutak vratila u neka druga vremena. Istina, sada je sve bilo drugačije. Od kupovine ulaznice preko Interneta, dolaska autom do stadiona, rigoroznih kontrola na ulasku, sjedenja na tribini u hladovini s koje sam imao neometan pregled cijelog terena umjesto hvatanja autobusa do stanice kod pošte, guranja kod kioska za kupovinu ulaznice, do borbe da se na stajanju nađe što bolje mjesto. Istina, opet sam bio u društvu osoba kojima nacija nije najvažnija stvar na svijetu, prisustvovao utakmici u kojoj nije bilo vrijeđanja niti ružnog skandiranja a uz to sam sjedio na tribini stadiona koji je projektirao penzionirani arhitekta Josip, s kojim tri puta nedeljno igram stolni tenis u mjesnom uredu pedesetak metara od moga stana. 

Kada sve bacim na vagu, i nije tako loše kako je moglo biti.