SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, July 31, 2006

Dvije godisnjice

Danasnji dan zasluzuje posebnu paznju: danas se slave dvije godisnjice braka na dva kraja Evrope. U Norveskoj slavi familija Zisko a u Banjaluci, familija Marinkovic.

Ne desava se cesto da se u isti dan organiziraju vjencanja za raju iz istog drustva. Eto, to se desilo davnih sedamdesetih (za godinu nisam siguran ali nagadjam da je bila 1976., sto ce reci, radi se o 30 godina zajednickog zivota!) tako da se raja morala podijeliti, jer nije se moglo stici na obe strane.

U svojoj arhivi nadjoh ovu fotografiju s vjencanja Aide Kusmic i Ferida Zisko (Nera je bila kuma) pa je objavljujem. Sliku s vjencanja Jasne (sramota me, ali djevojackog prezimena se ne sjecam) i Srdje Marinkovic nemam, sto mi je posebno zao. Kako sam se u posljednjem momentu sjetio ovog dogadjaja (vece je, juli 30.), nisam imao vremena da kontaktiram ‘druge izvore’ koji bi mogli pomoci u pribavljanju slike s drugog vjencanja.

Da nas rat nije razdvojio i da nismo gdje jesmo, siguran sam da bismo sutra svi bili prisutni na zajednickoj proslavi ovih sretnih dogadjanja. Ovako mi samo ostaje da im oboma pozelim sve najbolje u godinama koje su pred njima, uz nadu i zelju da cemo jednog dana ipak biti u prilici da ovaj sretni dogadjaj proslavimo zajedno.

Sunday, July 30, 2006

Cestitka za Sanjin rodjendan

Evo po starom obicaju saljem najbolje zelje za jos jedan rodjendan. Danas je punih 22 godine kako je na svijet stigla Sanja: godine tako brzo lete da se covjek mora zamisliti sta ce biti sutra.

Sanja je danas na jugu Amerike i danas nece biti mamine rodjendanske torte. Zivot se promijenio, sve se odvija drugacije nego u nase doba i to moramo prihvatiti.

Sjecam se mnogih dogadjaja vezanu za Sanju i o tome bi mogao napisati citav roman. Jos od malih nogu je uvijek kasnila, a takva je i danas. Medjutim, za sve je uvijek imala objasnjenje i nikad se covjek nije mogao na nju naljutiti. Sjecam se kada je jednog dana, jos dok smo zivjeli na Stracevici, po obicaju kasnila na rucak. Mama ju je konacno otisla traziti i na kraju, kada su zivci bili pri kraju, Sanja se pojavila na kucnim vratima s buketom svjeze ubranog poljskog cvijeca. Razlog njenom kasnjenju je bilo to cvijece koje je ona htijela donijeti mami, i svi kontraargumenti su pali u vodu.

Sjecam se jos jedne interesantne dogodovstine. Jos kao veoma mala, Sanju je zanimala 'politika'. Devedesetih, u ona doba previranja kada se nije znalo kojim ce putem bivsa Juga krenuti, Ante Markovic je bio poznata i (bar sam ja tako mislio) popularna licnost. Onako skroman, s karakteristicnim osmijehom, ulivao je nekakvo povjerenja i nadu da nas ceka svijetla buducnost. Vrlo cesto je bio gost malih ekrana i Sanja je, ne znam zasto, znala reci: eno ga, moj Ante Markovic. Bilo je to neobicno da djevojcica od 5-6 godina stekne takvo misljenje o jednoj javnoj licnosti. Uvijek sam se pitao sta je bio povod da je ona, od toliko politicara u to doba, zapazila i zavoljela bas njega.

Kada su promjene stigle u Bosnu i kada su partije pocele nicati kao gljive poslije kise, prijatelji i poznanici su poceli da se odusevljavaju novim idolima. Nije to bio onaj jedan, kojeg su prije svi 'voljeli'. Sada su se pojavili drugi koji su postali srcu drazi i koji su nudili svoje vizije svijetle buducnosti. Sjecam se kada se Sanja, jedno vece kada se vratila od svoje dobre prijateljice iz susjednog ulaza, s vrata obratila rijecima: mama, mozes zamisliti Ante Markovic nije njihov. Njihov je neki drugi, neki Karadzic.

Tih dana nam to nije izgledalo tako strasno, osim sto smo bili razocarani da bivsi partijasi sada imaju novog vodju. Kasnije ce se pokazati kuda je to vodilo. Sanja se vjerojatno ne sjeca svega ovog sto sam ispricao ali je Banjaluka vise ne privlaci: tamo nema niti jedne prijateljice koja bi bila razlog da ponekad ode u posjetu.


Izgleda da Sanja nije nadarena za politiku jer je i ovdje u Americi odabrala gubitnika.

Danas Sanja slavi svoj rodjendan daleko od rodnog grada, s nekim novim prijateljicama, koje se malo razumiju u politiku i politicare. Mozda je tako bolje, a meni jedino preostaje da joj i na ovaj nacin zazelim sve najbolje u zivotu i da u buducnosti bar jednom odabere pobjednicku stranu.

Labels: ,

Saturday, July 29, 2006

Ident

Prelistavajuci jedan od albuma, naletih na jednu fotografiju koja mi se ucini interesantnom. Bilo je to u doba promjena u bivsoj Jugi, kada je poceo cvjetati privatni biznis, po prvi puta u drzavi u kojoj to prije nije bilo dozvoljeno. Nicale su male firme na sve strane i svi oni koji su imali ideja i hrabrosti da se upuste u ovu avanturu, pokusali su da se ukljuce u nove tokove. O restoranima, kaficima, picerijama da ne govorim.

Tih godina je osnovana firma IDENT s idejom da jednog dana bude znacajan faktor u oblasti racunara i informatike. Pocetak, kao i svi poceci, je bio tezak ali se nakon nekoliko mjeseci mogao zamijetiti znacajan napredak. Bili su to pionirski dani za mnoge koji su se nadali da ce moci zivjeti od svog vlastitog rada.

Mnogo dogadjaja mi sada navire u sjecanje i evo neke od njih stavljam na papir.


Sjecam se da je idejni otac zastitnog znaka firme bio nas kolega Mario, kao osoba koja je imala smisla za dizajn.

Takodjer se sjecam prvog sajma Velika i mala privreda (cini mi se da se tako zvao) koji je organiziran u Domu Kulture, u onoj istoj sali u kojoj su Usamljeni pobijedili na prvoj elektrijadi i gdje sam proveo nekoliko lijepim ‘muzickih’ godina. Mali izlozbeni prostor na samoj pozornici zakupili smo s jos jednom firmom u povojima: SIRIUS. Osnivac firme je bio Muris Tabakovic, nas kolega iz Cajaveca. Sjecam se kako nam je taj nastup na sajmu bio prekretnica u poslovanju (istina ne za dugo): potencijalni kupci su se poceli javljati u mnogo vecem broju i biznis je poceo rasti.

Iz tog vremena se sjecam jos jednog dogadjaja, ovaj put veoma neprijatnog. Prve veceri nakon zatvaranja sajma za taj dan sam, na izlazu iz Doma Kulture, po prvi put u zivotu vidio cetnika uzivo. Bila je to spodoba obrasla u dugu bradu, s kokardom na subari. Nisam mogao vjerovati sopstvenim ocima: znao sam da se u to doba u Hrvatskoj vec uveliko pucalo ali ovaj susret u mom rodjenom gradu me je potpuno prenerazio. O cetnicima sam znao samo iz filmova i iz skole (casovi Istorije), ali ovo je bilo nesto potpuno drugo. Bilo mi je jasno da je vrag dosao po svoje i da su nam dani odbrojani. Tako i bi.

Na ovoj jedinoj fotografiji s pomenutog sajma je Morena, moj prvi suradnik. O Moreni jedino znam da je i ona stigla u USA i da je negdje na Floridi.

O Murisu nisam imao nikakvih vijesti sve do nedavno, kada sam pretrazivao Internet: saznadoh da je zavrsio u Juznoj Afici, gdje se i dalje bavi slicnim poslom, cini mi se s velikim uspjehom. Osnovao je kompaniju pod nazivom Stella Vista Technologies, ciji je vlasnik i CEO i, kako se iz informacija moze zakljuciti, posao mu dobro ide. Malo vise o njemu i firmi mozete naci na ovim stranicama:


http://www.nationnews.com/story/288287414761907.php

http://www.caribzones.com/cricketstlucia.html

Friday, July 28, 2006

Skic

Banjaluka, Njemacka, USA, ustaljena ruta za mnoge nepozeljne Banjalucane. Da li itko zna brojku onih koji su prosli ovaj 'krizni' put? Vjerojatno ne, jer nitko nije bio zaduzen da pravi 'inventuru'. Jednog od 'putnika' sa ove fotografije ste vec prije upoznali, a drugog evo upoznajete danas.

Dragan Matic, Skic, nas kolega iz Cajaveca, nekad radio u Masinkoj, a danas stanovnik Fort Wayne-a, Indiana. Prosao je Skic kroz sve tegobe izbjeglickog zivota, koje su na njega, kao i na vecinu nas, ostavile trajne posljedice. I pored zdravstvenih teskoca koje ga svakodnevno prate (pitam se da li je iko ostao zdrav nakon svega sto smo preturili preko svojih ledja), Skic je nasao snage da dodje u St. Louis na skup raje iz starog kraja. Ova druzenja mnogima dodju kao prilika da se napune baterija, jer sta covjeku moze vise pomoci od drustva pravih prijatelja.

Ovdje vidimo Skica u zivoj diskusiji s Begom za vrijeme prve veceri druzenja. Ovakvih susreta je bilo nebrojeno i mnogi su ostali nezabiljezeni.

Thursday, July 27, 2006

Spomenik na Sehitlucima

Sjecam se, kao da se to dogadja danas, kada je na danasnji dan, tamo jos daleke 1961. godine, svecano otvoren spomenik palim borcima drugog svjetskog rata na brdu Sehitluci iznad Gornjeg Sehera. Bio sam tada u izvidjacima (mladja generacija zasigurno nema pojma o cemu pricam) i te smo godine uzeli 'aktivno' ucesce u svecanosti.

Sjecam se tople ljetnje veceri kada je spomenik svecano otvoren: uz prigodan kulturno umjetnicki program, svecanom otvaranju je pristvovao veliki broj gradjana Banjaluke ali i gostiju iz drugih gradova bivse nam domovine. Atmosfera je bila svecarska, bilo je tu govora, nastupa horova, kulturno-umjetnickih drustava. Nakon zavrsetka svecanog programa vratili smo se u nas logor u Poljokanovom parku stazom prema Gornjem Seheru: bili smo podijeljeni u vise grupa a na celu svake grupe je bio predvodnik s fenjerom u ruci jer je staza kroz sumu bila jedva prepoznatljiva. Bilo je tu i posrtanja pa cak i padanja, ali nista nam nije moglo pokvariti dobro raspolozenje.

Spomenik na Sehitlucima je kasnije postao mjesto hodocasca ljudi iz svih krajeva Jugoslavije. Bio je to takodjer cilj setnji mnogih Banjalucana, mjesto gdje se islo veoma cesto, vikendima, radnim danima, narocito tokom ljetnjih mjeseci ili za lijepog vremena. Broj snimljenih fotografija na stepenicama ispred spomenika bi bilo tesko izbrojiti i vjerujem da nema niti jednog Banjalucanina koji nema bar jedan snimak napravljen na ovom mjestu.

Spomenik sam zadnji put posjetio proslog ljeta ali se on sada nalazi na nekom drugom brdu!!! To je ocit primjer da se cudesa i danas dogadjaju, i to i nama, a ne samo nekima tamo drugima i ne nekih davnih vremena. Okolina spomenika je zapustena, stepenice pune razbijenog stakla i smeca, lijepi bracki kamen isaran grafitima. Bilo je veoma tesko naci polozaj da se napravi snimak a da se ne vide rukotvorine huligana i 'rad' novih vlasti koje se 'pretrgose' da sacuvaju ovo djelo ljudskih ruku.

Cini mi se da je neko jednom rekao da narod koji ne postuje svoju proslost nema buducnosti. Mozda je to samo moja konstrukcija ali kada covjek vidi kako se nove generacije i nove 'vodje' odnose prema tekovinama blize i dalje proslosti, shvati da su danas druge 'vrijednosti' u pitanju i da je ljudski rod spao na niske grane. Znam da je slicna situacija i u nekim drugim krajevima Bosne i Hercegovine ali srecom nisam bio u prilici da se uvjerim vlastitim ocima a niti sam licno bio vezan za ta mjesta.

Danasnji dan je takodjer Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine protiv okupatora u drugom svetskom ratu. Primijetio sam da se na pojedninim mjestima ovi datumi pocinju obiljezavati, istina stidljivo, ali i veoma cesto u cilju postizanja jeftinih politickih poena. Primjer za to je bila proslava 4. jula, Dana ustanka protiv fasizma, koji su ovi novi 'vladari' iskoristili da povezu svoje (u vecini slucajeva bolesne) ciljeve sa necim sto je imalo potpuno suprotan cilj. Bitka na Kozari sada postaje 'vlasnistvo' samo jednog narodu, tako nas uci nova vlast. Interesantno je kako se ovi novi politicari lako prilagodjavaju novonastalim situacijama a obicna raja sve guta i prihvata.

Zelja mi je da se jednom na ovom blogu javim novim prilom o ovom istom spomeniku ali koji ce se 'vratiti' na svoju 'originalnu' lokaciju i koji ce ponovo postati mjesto hodocasca nekih normalnih ljudi koji ce znati iskreno cijeniti prave vrijednosti. Znam da moju zelju nece biti lako ispuniti ali covjek mora zivjeti u nadi.

Wednesday, July 26, 2006

Sunci i Adnan

U isto vrijeme kada su Vuinici stigli iz New Milforda, Sunita i Adnan su iz Bostona dosli u posjetu Tufekcicima.

Iako je bilo tesko uskladiti sve obaveze, ipak se naslo vremena da se svi okupimo uz rostilj i pice. Bila je to prilika da napravim ovaj snimak 'ekskluzivno' za blog, jer od ove mladje raje je tesko docekati da ispune obecanja i jave se kojim prilogom.

Sunci mi je obecala jednu fotografiju s radnog mjesta pa evo sad cemo svi imati priliku da vidimo da li ce obecanje ispuniti.

Tuesday, July 25, 2006

Ispred Doma Kulture

Evo me nakon mnogih godina ispred objekta u kojem sam proveo nekoliko nezaboravnih godina. Bili su to studentski dani kada se moglo studirati malo duze (bilo je bitno apsolvirati a onda nisi morao zuriti s diplomom), posebno ako je neko za to mogao placati. U mom slucaju to nije bio problem jer se u to doba od zarada sa svirki moglo pristojno zivjeti (a i nije nam trebalo mnogo).

Sjecam se kada sam prvi put otisao na igranku u Dom Kulture. Bilo je to jos u mojim srednjoskolskim danima i znam da sam s drustvom otisao na matine. U to doba je kravata bila obavezna i svi su morali postovati taj 'zakon', inace bi ostao na ulici. Svirali su 'Meteori' i sjecam se da je pjevao Mico a dio postave je bio i Dragan Georgijevic, moj skolski kolega. Tada nisam ni sanjao da cu jednog dana i sam biti dio te atmosfere, koja se, vjerujem da ce se vecina sa mnom sloziti, tesko zaboravlja.

Ne sjecam se kako sam dosao u priliku da se prikljucim ekipi koja je zabavljala nasu raju svake subote, nedelje i praznicima, ali znam da je bilo zabavno. Prva grupa se zvala 'Pro at Contra' a kasnije je ime promijenjeno u 'Eight band'. Boss je bio Ekrem Nanic-Coro (truba), a sviraca je bilo poprilicno: Vojo na gitari, Zlaja - bas gitara, Kid na bubnjevima (jedno vrijeme je Miro Stefanac bio bubnjar), Cisko (trombon) i Rudi (saksofon), Braco Skopljak, Muri (orgulje), a mozda sam neke i zaboravio.

Grupu su uvijek cinila cetiri pjevaca i ja se sjecam Sandre Kulijer (kasnije otisla u Zagreb, nastupala na TV, snimila plocu), Nade Barudzije (za nju nisam siguran sta bih mislio jer se sjecam nekih emisija na TV u ona gadna vremena), Caje, Omera Popaja (cujem da je kasnije presao na narodnjake)... Sala je uvijek bila dupke puna a posebno za vrijeme praznika.

Tog dana kada sam ponovo bio u prilici da se nadjem ispred Doma Kulture, nisam se osjecao prijatno. Ulica je bila poprilicno prazna, policajac je cuvao ulaz u zgradu (cujem da je to sada zgrada nekakve 'vlade'), nije bilo one poznate banjalucke atmosfere. Na brzinu smo napravili ovaj snimak i otisli dalje. Mjesto mi se cinilo nekako cudno i nisam imao osjecaj da je to ona ista zgrada od prije!

Labels: , ,

Monday, July 24, 2006

Kemo Buha

Buhu ste vec prije mogli vidjeti na jednom od priloga na kojem je bila fotografija banjalucke raje u basci Alibabe a ovaj put evo ga u gro-planu. Slika je napravljena prosle godine na zeljeznickoj stanici u Predgradju prilikom naseg 'zanimljivog' putovanja vozom od Banjaluke do Mostara.

Buha je vec godinama s familijom u Kopenhagenu gdje provodi svoje 'penzionerske' dane. Lijepa je ta drzava koja ti dodijeli penziju a da ni dana nisi proveo na radu. Lijepo je kada ti cek stize svakog mjeseca a ti imas vremena na pretek, pa ho's u setnju, ho's na plazu, mozda malo rekreacije na biciklu...Cini mi se da Buhina faca dovoljno govori sama za sebe kako mu je.

Prema zadnjim informacijama, familija Poric se sprema na Jadran. Nadam se da ce najmladji Poric biti vrijedan i poslati nam par fotografija kada se vrate s odmora. Do tada, zelim im lijep provod i 'mirno more'.

Sunday, July 23, 2006

Godisnjica, pura i otac Alex

Evo umalo zaboravih da je danas punih 12 godina kako stigosmo ovdje u Ameriku. Umalo zaboravih a imao bih toliko toga da napisem. Vjerojatno bih se toga sjetio narednih dana da u razgovoru s jednim americkim prijateljem kojeg smo pozvali naveceru ne dodjosmo do teme o nasem dolasku u Pittsburgh. Odjednom, film se poce odmotavati.

Sjetih se Mire Stefanca, mog prijatelja jos iz doba Usamljenih, koji nas doveze do mjesta (parking na autobuskom kolodvoru u Zagrebu) s kojeg nas je bus prevezao do Beca, potpisivanja papira (u autobusu) da cemo avionske karte platiti kada dobijemo posao u novoj domovini (nista nema dzabe), let od Beca do New Yorka, jurnjave s jednog aerodroma na drugi da bi uhvatili avion za Pittsburgh, koji je na kraju otkazan zbog loseg vremena.

U Pittsburgh konacno stigosmo oko 12 sati noci (nakon sto se vrijeme popravilo), ne znajuci sta nas ceka i ko nas ocekuje. Srecom, predstavnik naseg sponzora nas je cekao na aerodromu tako da smo se odmah ukrcali u SUV i uputili autoputom prema nasem odredistu. Djeca su odmah zaspala a ja sam pokusavao da odrzim kakvu-takvu konverzaciju s domacinom na mom skromnom engleskom.

Pitao smo se kuda to idemo u toplu, sparnu, julsku noc. Asfalt se jos isparavao poslije ljetnjeg pljuska, sve vise reklama i poslovnih prostora s obje strane autoputa su nagovjestavali da se priblizavamo Pittsburghu. Saznasmo da cemo biti smjesteni u kuci katolicke misije Consolata Missionaries u kojoj je u tom trenutku zivjelo pet katolickih svecenika. U tom trenutku mi to nije puno znacilo jer je umor cinio svoje: cekali smo samo da stignemo do odredista i da se docepamo kreveta.

Kroz razgovor, stigosmo do povelike kuce u jednoj od manje sigurnih cetvrti Pittsburgha. Nas vozac pozvoni nekoliko puta na glavna vrata i nakon manje stanke vrata nam otvori otac Alex, kako kasnije saznasmo, 'glava' ustanove.

Nakon kratkog pozdrava i upoznavanja, uputismo se na treci sprat u nase sobe. Onako umorni odmah popadasmo po krevetima, ali mi san nije dolazio na oci. Sve se jos uvijek cinilo kao da sanjam, nisam bio svjestan sta se u stvari dogadja. Razmisljao sam kako ce to izgledati kada se sutra probudimo u ovoj dalekoj zemlji na ovom, za nas neobicnom mjestu: sta uraditi, kako se ponasati? Kako cemo se snaci u okruzenju pet svecenika, kako ce nasa djeca reagirati na sve to?

Ujutro se probudismo i, nakon sto smo malo dosli sebi, uputismo se u prizemlje. U kuhinji nas je docekao otac Alex s osmjehom na licu i odmah nam bi lakse. Tu su vec bili jos neki od svecenika i odmah je poceo prijateljski razgovor. Led je probijen, lakse se disalo. Razgovor skrenu na dorucak i kad Nera slucajno spazi kukuruzno brasno, problem je bio rijesen. Caskom se zakuhala pura tako da smo nas dolazak u novi svijet zapoceli u velikom stilu. Otac Alex se obradovao puri (podsjeti ga to na njegov rodni kraj) i nakon toga smo je pripremali mnogo puta.


O ovom prvom danu bi se moglo pisati u nedogleda ali ostavimo to za neku drugu priliku. Otac Alex, porijeklom Italijan, nam je od tog prvog trenutka postao prijatelj i tako ce to ostati zauvijek. Bilo je to ono pravo, iskreno prijateljstvo, koje se moze na prvi pogled osjetiti. Nikada necu zaboraviti sve one dane provedene u toj ustanovi, nasih ruckova i vecera, casa vina u dvoristu uvece nakon jela, cigareta koje su samo Nera i on pusili, razgovora o starim krajevima (i nasim i njegovim), pomoci oko preseljenja u nas prvi stan...

Na jednoj od rijetkih fotografija koje posjedujem, uhvatih oca Alexa kako se sali na Sanjin racun na jednoj od zabava koje je priredio godinu dana nakon naseg dolaska a na kojoj je okupio jos nekoliko bosanskih izbjeglica koje su prvi dom nasle u njegovoj ustanovi.

Otac Alex je sada negdje u Keniji gdje pomaze siromasnim i bolesnim, veze su se pokidale, ali mi jos uvijek subotom ujutro za dorucak jedemo puru.

Saturday, July 22, 2006

Plitvice

Jos jedan Natasin prilog prije njenog odlaska na odmor.

Samo jedan dan na Plitvicama i Rastokama, dovoljna je hrana za dusu za narednih nekoliko mjeseci. Pisati o tim prirodnim ljepotama nije lako, cini mi se i nepotrebno: njih treba vidjeti i dozivjeti. Iako smo bili u cetvrtak, staze su bile prepune ljudi, uglavnom stranih drzavljana i to iz cijeloga svijeta: gotovo da nemas osjecaj da si u vlastitoj drzavi. Nasi ljudi uglavnom obilaze Plitvice vikendom.

Ovakva druzenja su zaista potrebna, osim upoznavanja domovine, ljepote prirode, upoznajemo se bolje i medjusobno: svi su veseli, djecje razdragani, smijeh prsti na sve strane.

Dan smo zapoceli doruckom u hotelu Jezero: licki sirevi, prsut, pravo domace kiselo mlijeko, domaci kruh (brasno od 4 vrste zitarica, mljeveno na vodenici). Slijedila je zatim "potraga za blagom": podijelise nas u dvije grupe, nakon cega krenusmo u potragu, sluzeci se pisanim uputama, prepunim zadataka i zagonetaka: trebalo je odgonetavati dubine i sirine jezera, povijesne datume, znamenite licnosti iz tog kraja i jos mnogo toga, sto je sve izazivalo bure smijeha i pregrst sala, tako da je tih 4h potrage i upoznavanja jezera, proletjelo u trenutku.

Rucali smo zatim u poznatoj "Lickoj kuci" - travarica Degenija, domaca juha, teletina i janjetina s kumpirima - ispod peke, razne salate, vino (podatak za Marija - Babic, Posip), ustipci. Ovo navodim da se podsjetite dobre licke kuhinje. Nakon dvosatne setnje i uzivanja u Rastokama, osvjezavali smo se sokovima i kavom uz sum vodenica i ljepotu starih drvenih kuca, sa cijih su prozora i trijemova padali slapovi ljubicastih i bijelih petunija ili roze i crvenih pelargonija. Kad je svuda oko nas ljepota za oko, nadrazujuci mirisi vode, bilja i humusa, ocaravajuca glazba slapova, a dobra hrana i pice cine ugodu tijelu, onda ne mozes, a da ne budes dobro raspolozen. Jedina je tada zelja da sve sto duze potraje i da takvih druzenja bude vise.

Barem jos jedno i to u zimskim mjesecima, na Bjelolasici ili Gorskom Kotaru u zimskom ugodjaju, pod bjelinom snijega.

Stigosmo kucama u kasnim vecernjim satima, i evo nas ponovo na standardnim obavezama, poslovnim i privatnim. Za one, koji se zele upoznati ili podsjetiti na Plitvicka jezera (pod zastitom UNESCA) i Rastoke, evo prilike:

Plitvicka jezera
Rastoke

Dragi blogeri, od 22.07. idem na trotjedni godisnji odmor, naravno, gdje drugdje nego u Seget. Zelim vam svima, da ove ljetne dane provedete gdje ste planirali, da uzivate u svim blagodatima ovog naseg predivnog planeta, ma gdje god bili i u drustvu vasih najmilijih.

Natasa


Vise fotografija mozete vidjeti na ovoj stranici.

Friday, July 21, 2006

Djede Kecmanovica 27

Sanja i Dunja, najbolje kolegice, na stepenicama zgrade u V. Dj. Kecmanovica 27 (cudno, i onda i sada ime nepromijenjeno, mora da je Djedo bio politicki pogodna licnost i nekad i danas!). Godina, predpostavljam 1988-89. Isle u isti razred, igrale se zajedno, bile nerazdvojne. Dani bili bezbrizni, djeciji, uvijek bi se nasla nakakva zabava iako na Starcevici, u nasem dijelu naselja, koje je kao i vecina drugih bila vise velika spavaonica, bez nekih dodatnih sadrzaja, nije bilo djecijih igralista ili uredjenog prostora na kojem bi se djeca mogla zabaviti.

Trajalo je to bezbrizno druzene sve negdje do 91. godine, kada je sjeme nacionalizma naslo plodno tlo na onim nasim prostorima. Skola je postala instrument zavodjenja omladine, narocino onih najmladjih, koji nisu mogli razumjeti sta je istina a sta laz. Crkva je uplele svoje prste, vjeronauk uveden kao nastavni predmet a jadna, nevina djeca tjerana da se nacionalno opredjeljuju. Sjecam se placa i prepirke kada su se najbolje kolegice morale izjasniti sta su. Biti covjek nije bilo dozvoljeno. Kako tada, tako i danas.

Druzenje je nastavljeno sve do 93., istina zadnjih par godina u strahu sta nosi sutra. Konacno jednog dana dosao je dan rastanka. Sanja je s familijom napustila Banjaluku i, nakon izbjeglicke godine u Zagrebu, stigla u Ameriku. Dunja je ostala u Banjaluci. Djecije igre zauvijek prekinute, veze se pokidale, trebalo se prilagodjavati novoj sredini.

Jednog dana, cini mi se 97. godine, stize vijest da su Vujinici stigli u Connecticut. Bili smo sretni i prvu priliku smo iskoristili za posjetu. Dunja i Sanja su konacno imale priliku da se ponovo sretnu ali sada su to vec bile djevojcice i igre im vise nisu bile interesantne.

Godina je 2006. Dunja i Sanja slijedece skolske godine zavrsavaju fakultete: Dunja studira arhitekturu u Bostonu a Sanja 'Sports Management' (sta god da to znaci) na Floridi. Jesenji semestar Dunja ce provesti u Berlinu a Sanja u Rimu. Vec je pao dogovor da se vide na par dana u Rimu i da se provedu kao nekad u starim danima. Rat je uspio nepovratno unistiti Bosnu kakve se mi sjecamo ali jedno prijateljstvo je izdrzalo sva iskusenja.

Thursday, July 20, 2006

Kiki

Skup Banjalucana u St. Louis-u je davno prosao ali materijala za blog jos uvijek ima na pretek. Danas je na redu nas prijatelj Zoran Pavkovic, Kiki, kako ga mnogi zovu, koji je vec odavno stanovnik Pittsburgh-a.

Zoran se, kao i vecina Banjalucana koje je sudbina dovela u ove krajeve, odlicno snasao i godinama radi kao programer NC masina. Poznavajuci Zorana od prije, bio sam prijatno iznenadjen kako je veoma brzo uspio dobiti posao za koji se otimaju mnogi Amerikanci. Kao i vecina nas pristiglih iz onih nasih krajeva, Zoran je u pocetku muku mucio s engleskim ali je i pored skromnog znanja jezika i velike konkurencije uspio dobiti lijep i dobro placen posao.

Da je Zoran izuzetan radnik kazuje cinjenica da je u ovim nemilosrdnim kapitalistickim uvjetima gdje nema milosti i gdje profit diktira sve, uspio da cijelo vrijeme radi i napreduje u svom poslu. Poznajem mnoge Amerikance koji su zadnjih godina izgubili poslove zbog prebacivanja proizvodnje u jeftinije Azijske prostore. Vrlo je interesantna cinjenica da ljudi iz nasih krajeva uglavnom prezivljavaju ove krize i obicno su zadnji kada je u pitanju gubitak posla. Znam kako smo znali pricati kako su nasi ljudi lijeni i kako zabusavaju na poslu. Ovdje u Americi se pokazalo kao smo mi, u stvari, vrijedni radnici, koji su obicno daleko sposobniji od svojih americkih kolega.

Zoran (na slici desno) je 'uhvacen' u razgovoru nakon obaveznih banjaluckih cevapa.

Wednesday, July 19, 2006

Familija Kusmic

Ovu sliku s nedavnog Alminog i Edinovog vjencanja sam ostavio kao poseban prilog jer zasluzuje posebnu paznju. Naime, na ovom snimku su clanovi obitelji Kusmic (sa slavljenicom), nekada Banjalucani ( siguran sam da su to jos uvijek jer biti Banjalucanin ne znaci da neko mora zivjeti u tom gradu vjecno), a sada Norvezani, stanovnici jednog malog, pitomog gradica na jugu ove Nordijske zemlje.

Us sve probleme koje su od pocetka rata i napustanja Banjaluke pregurali preko glave (svako od nas bi mogao pisati romane), na kraju su imali srecu da se opet svi okupe na istom mjestu i nastave zivote u novim uvjetima ali zadrzavajuci stare navike i obicaje. Mnogi drugi nisu bili te srece i sada su neke familije razbacane na sve cetiri strane svijeta.

Aidu i Eku smo vec imali prilike upoznati a sada vam predstavljam najstarije clanove familije Kusmic: tetu Fatimu i cika Kusmu (Mehmeda). Kao sto se sa slike moze zakljuciti, stariji Kusmici se odlicno drze. Sve ove teske godine su uspjeli pregurati preko glave i sada svoje penzionerske dane provode uz djecu na sjeveru Evrope.

Na slici s lijeva na desno: Aida, Muhamed, cika Kusmo, Alma, Eko i teta Fatima. Kusmici su opet zajedno (osim Muhameda) a vjencanje je bilo prilika da se napravi zajednicka fotografija.

Tuesday, July 18, 2006

Kuca na prodaju

Evo dodje dan da ovaj blog udje u komercijalne vode. Izgleda da je to neminovno u ovom kapitalistickom drustvenom uredjenju gdje se sve, prije ili kasnije, svede na biznis.

Naravno, salim se, ali samo dijelomicno. Naime, nas kolega Cadjo je odlucio da proda svoju vikendicu na Viru i dobih molbu da to objavim na blogu. Slika je prilozena, malo vise informacija mozete naci na ovoj stranici, a oni zainteresirani se, naravno mogu obratiti vlasniku na slijedeci email: mladenv@dibaind.com

Ako ovaj prvi 'komercijalni prilog' bude uspjesan, mozda se u buducnosti potpuno posvetim tome. Osjecam da moji 'politicki obojeni' prilozi 'ne piju vode' pa mozda se pokaze da ovakvi privlace vise pozornosti i reakcija.

Monday, July 17, 2006

Familija Jamak

Od naseg zadnjeg susreta s familijom Jamak proslo je vec vise od dvije godine. Pregledajuci moju ‘arhivu’ nabasah na mnostvo fotografija koje sam pokupio od Edina prilikom nase kratke posjete pri povratku iz Bostona 2004. godine. Jedan manji dio mozete vidjeti na ovoj stranici.

Familija Jamak, Sanda i Edin, s dvoje djece su u Ameriku stigli jos davne 1995. Prije toga su proveli skoro godinu dana u kampu Gasinci koji je dobro poznat mnogim izbjeglicama iz Banjaluke.

Prva destinacija Jamaka je bio Pittsburgh, gdje su se skrasili do njihovog odlaska u Manchester, New Hampshire. Razlog za promjenu mjesta boravka je bila odlicna ponuda za posao za Sandu koja se jednostavno nije mogla odbiti. U medjuvremenu je na svijet dosla i najnovija prinova familije Jamak (Beca je rodjena u Pittsburgh-u, vrlo brzo nakon njihovog dolaska) tako da je ekipa sada brojala pet osoba.

U novom mjestu boravka su se Jamaci snasli veoma dobro i kao vecina izbjeglica iz Bosne su vec odavno u vlastitoj kuci, a i obavezan kucni ljubimac je tu. Amerika je inace odlicno mjesto za mladju, ambicioznu raju, punu energije, koja ima veliki broj mogucnosti (i vremena) da ostvari svoje ambicije. Sanda i Edin su odlican primjer za to: kuca s bazenom, par automobila, tri Yamaha motora (ne znam sta rade s njima), cesti odlasci na okean i uzivanje u voznji vlastitim motornim camcem, ribarenje i kupanje na mnogobrojnim jezerima i rijekama u ovoj prelijepoj drzavi na sjeveru USA, voznja motociklima... Djeca su takodjer nasla svoju zanimaciju, od bavljenja sportom (Adi je veoma uspjesan nogometas, Beca ‘softbolas’), baletom (Nina), muzikom.

Slike objavljene na ovoj stranici su starijeg datuma (2000. – 2002.) ali se iz njih moze dobiti slika o jos jednoj Banjaluckoj familiji, sada ovdje na privremenom radu u USA. Nadam se da ce se Edin javiti s novijim informacijama i s kojom novijom fotografijom, koju cemo obavezno objaviti.

Labels:

Sunday, July 16, 2006

Cerici

Zagreb 2001. godine, basta jednog od mnogobrojnih restorana u blizini Trga bana Jelacica. Podne je, radni dan, ali to za nasu raju nista ne znaci. Vecina stolova je zauzeta, kao da niko ne radi.

Tog smo dana proveli par prijatnih sati s Nerinom tetkom Iskom i tetkom Sakibom Cericem. Oni su se nakon rata skrasili u Zagrebu i bila je ovo dobra prilika da se nakon vise od 10 godina vidimo i ispricamo. Primijetih da je od tog susreta proslo vec pet godina: vrijeme prosto 'leti' a da toga nismo ni svjesni!

Saturday, July 15, 2006

Royal Albert Hall

Evo jedne od fotografija od prije 25-tak godina: Gaza i ja ispred hrama muzike (bar u to vrijeme) u kojem su se odrzavali mnogi nezaboravni koncerti muzickih zvijezda tog vremena. Bilo je to doba kada se putovalo na razlicite obuke, treninge, usavrsavanja i sajmove diljem svijeta a Engleska je bila jedna od cescih destinacija.

Sjecam se kada sam s grupom inzinjera iz Profesionalne elektronike stigao u London na obuku za racunarski sistem Interdata. Iako smo bili smjesteni u hotelu u jednom od predgradja Londona, sve slobodno vrijeme smo provodili obilazeci znamenitosti ovog prekrasnog grada. Gaza i ja smo bili ekipa koja je neumorno obilazila grad, s jednog kraja na drugi. Ako bismo se umorili ili ogladnili, svratili bi u neki od mnogobrojnih pubova na pivo i sendvic, pa nazad u obilazak.

Od mnogobrojnih gotografija izabrah ovu jer je za mene, kao osobu koja se jedno vrijeme aktivno bavila muzikom, ova gradjevina imala posebno znacenje . Sjecam se koncerata koji su drzavani u ovom objektu (Cream, Jimi Hendrix, Led Zeppelin...) koji su bili i ostali dio muzicke historije. Gaza i ja smo evo sjeli da se malo odmorimo i da ovjekovicimo ovaj moment.

Nesto vise informacija o Royal Albet Hall-u mozete naci na ovoj Web stranici:

http://en.wikipedia.org/wiki/Royal_Albert_Hall

Friday, July 14, 2006

Trogir

Natasa se po svom dobrom, starom obicaju, javlja s prilogom vezanim uz njena mnogobrojna putovanja. Kao i svi dosadasnji, i ovaj prilog je popracen nizom prekrsanih fotografija.

S ovim, povijesno prebogatim gradom, njegovim prekrasnim, brojnim znamenitostima treba se zaista upoznati. Trogir je grad, koji je premalo promovirao svoju povijesnu i kulturnu bastinu: iznenadjuje koliko se malo o njemu znalo. Zahvaljujuci nekolicini svjetski poznatih osoba, koji su o njegovoj ljepoti i prebogatoj povijesnoj bastini pronijeli glas cijelim svijetom, posjecuju ga zadnjih godina mnogi znacajni ljudi iz politickog, kulturnog, sportskog zivota i show businessa.

Pridonijelo je tomu takodjer, sto je cijela stara gradska jezgra pod Zastitom UNESCO-a. Iz njihovog budgeta, obnovljen je trogodisnjim radom strucnjaka cijelog svijeta, znameniti Radovanov portal Trogirske katedrale (13st.). 27. lipnja skinute su skele i zablistali prekrasni reljefi u Segetskom kamenu, te stupovi iz Egipatskog mramora.

Glavni trg na kojem je katedrala, svojom ljepotom moze stati uz bok Dubrovackom, a mozda i mnogim cuvenim Evropskim trgovima tog vremena.

Prosle godine Trogir je bogatiji i za do nedavno nepoznatim reljefom Bogorodice, I. Duknovica, koji je otkupljen, vracen gradu i pohranjen u novootvorenom muzeju, u prostoru stare crkve uz gradski sat, u kojem su izlozene i slike poznatog renesansnog slikara Blaza Jurja Trogiranina.

Kipar Ivan Duknovic iz Trogira, autor reljefa Bogorodice koji se nalazi na zidu iznad groba pape Ivana Pavla II na skulpturama se potpisivao kao Ioannes Dalmata. Rodjen je oko 1440. godine u Oriovici kod Vinisca u blizini Trogira. Tu je mali Ivan uz svog oca Stjepana izucio klesarski zanat jer se u blizini kuce nalazio kamenolom, a u Italiji nastavio umjetnicku izobrazbu. Sedamdesetih godina 15. stoljeca javlja se u vrhu renesansnog kiparstva u Rimu s brojnim radovima. Ivan Duknovic je u svom Trogiru ostavio neizbrisivi trag radovima u kapelici blazenog Ivana Trogirskog gdje se nalaze kipovi apostola.

O Trogiru bi se moglo puno napisati, srecom dovoljno podataka ima na Internetu. Ucinite taj mali napor, prosecite Internetom i upoznajte ga! Necete pozaliti! Osnovne podatke mozete naci na:

http://www.trogir.org/main.php?ln=en&what=history
http://www.croatiainfo.net/h_Ciovo.html

Na nize navedenoj Web adresi mozete naci fotografije koje je izradio moj sin. Fotografije su zaista prekrasne, tesko da ce moje ikad biti toliko lijepe.

http://www.nikbok.com/dalmacija/

Oboma nam je ipak najdrazi Hvar. Svake godine, dok ljetuje u Segetu, proboravi i tjedan dana u Hvaru I na nekoliko dana odjedri preko Mljeta, Korcule i drugih otoka za Dubrovnik. Kad bude imao vremena i snimke Dubrovnika ce se naci na Internetu. Mnogi njegovi Svedski kolege i prijatelji otkrili su nasu obalu, zavoljeli ju i redovito ju posjecuju. Za one, koji ne znaju moj sin zivi u Svedskoj punih 15 godina.

http://www.nikbok.com/hvar/
http://www.nikbok.com/carpediem/ ("Carpe diem" je nadaleko cuveni Caffe bar u Hvaru).

Pozdrav svima, Natasa

Vise fotografija mozete naci na ovoj stranici.

Thursday, July 13, 2006

AALL - 2

Stigoh kuci i evo iskoristih par trenutaka da pripremim i objavim jos jednu sliku s konferencije: ovaj put je to snimak dijela 'moje' ekipe na jos jednoj od zabava. Ovaj put je to na zabavi koju organizira jedna od kompanija koja drma trzistem vezanim za pravni sistem ovdje u USA. Njihove zabave su po pravilu najbolje organizirane, najposjecenije, s najboljom muzikom, na kojima se popiju potoci pica (sve je besplatno pa je zbog toga i razumljivo) i pojedu desetine kilograma hrane i kolaca.

Organizator svake godine takodjer organizira slikanje u ambijentu primjerenom gradu u kojem se konferencija odrzava. Ovaj put je to parni brodic na rijeci Missouri a evo posade spremne da zaplovi u nove, nepoznate krajeve.

AALL

Tradadicionalna konferenceija udruzenja biblioteka americkih pravnih fakulteta (AALL) je prilika da svake godine upoznam novi grad. Ove godine je to Saint Louis, grad u drzavi Missourry, mjesto u kojem sam nedavno proveo tri lijepa dana na skupu Banjalucana.

Konferencija se gotovo po pravilu odrzava u centru grada, u tkz Convention centru, gdje je na raspolaganju ogroman izlozbeni i prostor za sastanke, zbog velikog broja ucesnika te razlicitih programa i izlozbe firmi koje su vezane za biblioteke (on-line baze podataka, razliciti softveri, knjige, namjestaj, itd). Gotovo svako vece se organizuje zabava uz bogat izbor jela, pica, poslastica i obaveznu zivu svirku. Uvodna vece je vece poslastica i tada se na jednom mjestu nadje nevjerojatna kolicina raznih kolaca. Veliki je problem sto se covjek vrlo brzo zasiti a ponekad se posljedice osjecaju i par dana kasnije.

Obicni najbolja zabava je ona koja organizira kompanija Thompson West: hrana je raznovrsna, pica u izobilju, plesni podij pun raje. Plesu i debeli i mrsavi, vrsni plesaci i pocetnici, mlada raja ali i oni koji bi kod nas vec odavno bili u penziji. Atmosfera je uvijek odlicna a zabava se obicno nastavlja u nekom od obliznjih restorana uz obaveznu lokalnu muziku.

Jedno vece je rezervirano za zajednicku veceru koju finansira nasa biblioteka a organizira je nas direktor.

Zadnju vece je tkz 'closing banquet' koji obicno traje od 6 do 12 uvece. Sve se ponovo ponavlja: aperitiv, jelo, pice, dezert i na kraju ples. Iz mog vlastitog iskustva mogu reci da su bibliotekari nasli odlican nacin da se 6-7 dana odlicno provedu na tudji racun, posebno sto dosta ucesnika povede supruznika i neki i djecu, pa im ovo druzenje dodje kao mali godisnji odmor.

Evo me na aerodromu u St. Louis-u i, cekajuci avion, objavljujem danasnji prilog (zelim da odrzim svoje obecanje, svaki dan jedan prilog). Na fotosu je moj radni kolega sa suprugom na jednoj od zabava.

Wednesday, July 12, 2006

Rex

Mnogima ce to izgledati cudno ali evo danasnji prilog posvecujem nasem kucnom ljubimcu Rex-u. Radi se o jednoj obicnoj 'seoskoj dzukeli', bez pedigrea i 'skole', koji je postao dio familije prije nesto vise od deset godina. Ovdje u Americi kazu kada kupis kucu i nabavis psa, e tada si ostvario americki san. Ne znam da li je to to, ali eto Rex je, kao sto rekoh, vec odavno 'clan familije' i jos uvijek se dobro drzi iako mu je, prema nekim tvrdnjama, oko 70-tak ljudskih godina. Jos uvijek je u snazi i nije ga lako drzati na uzici ako prilikom setnje spazi zeca ili neki drugu zivotinju.

Zanimljiva cinjenica vezana za Rex-a je da on, u stvari, razumije dva jezika. Mozes mu se obratiti na engleskom ili nasem jeziku i on ce to razumijeti. Kada malo bolje razmislim o tome, shvatim da je on, u stvari fenomen. Posebno ako ga pokusam uporediti s nekim nasim 'poznanicima', bivsim 'prijateljima', a da ne govorim o nekim politicarima iz nase novije historije, koji nisu znali dobro niti jedan. U stvari, grijesim, znali su oni (i jos uvijek samo taj koriste) jedan jezik odlicno: jezik mrznje, koji su tako vjesto koristili da su uspjeli ostvariti sve svoje ciljeve na ustrb obicne raje.


Moj Rex se vjerojatno u takvom okruzenju ne bi najbolje snalazio jer on ili nekog voli, ili ne, it to se odmah moze primijetiti. U glumacku skolu ga nisam vodio tako da glumiti ne zna. Jedino mi nije jasno kada su nasi 'prijatelji' nasli vremena da idu u glumacke skole (vjerojatno su to bili vecernji kursevi) jer su taj, prilicno tezak zanat, savladali sa savrsentsvom.

Tuesday, July 11, 2006

Zoka

Prelistavajuci stare fotografije, nabasah na jednu, vrlo loseg kvaliteta, ali prilicno rijetku, i vjerujem, za neke zanimljivu.

Bilo je to doba Beatlesa, VIS-ova (vokalno instrumentalnih sastava, kako smo ih tada nazivali), igranki, prigodnih zabava. U ovom slucaju se radi o zabavi koju je organizirala Tehnicka skola i na kojoj smo mi, VIS Usamljeni, bili zaduzeni za muziku. Ne mogu se sjetiti godine niti dvorani u kojoj je priredba organizirana, ali se sjecam da je na programu bio cak i izbor mis Tehnicke skole. Sjecam se djevojke koja je pobijedila (mozda ce se netko drugi sjetiti i reci malo vise o tome), ali se isto tako sjecam i protesta nakon izbora (opravdanih ili ne, nemam namjeru da se upustam u detalje).

Zanimljivost ovog snimka je sto se na njoj, pored Zlaje Skocica s gitarom u pozadini, moze vidjeti i Zoran Todorovic, tada mladjahni, talentirani muzicar tada na pocetku veoma uspjesne muzicke karijere. Sjecam se dana kada me je Zeljo Kosanovic upoznao sa Zoranom, proba koje smo odrzavali u kuci njegovih roditelja u Rosuljama, te prvih zajednickih nastupa. Bilo je to lijepo, bezbrizno doba, kada smo bili puni elana i kada se sviralo za 'slavu'.

Sa Zoranom vec godinama nisam imao nikakvih kontakata ali sam cuo da je u Americi i da je jos uvijek u muzickim vodama. Bilo bi mi drago kada bi se neko javio sa malo vise informacija a mozda i sam Zoran 'naleti' na ovaj blog.

Monday, July 10, 2006

Ziske iz Chicaga

Jedan od susreta u St. Louis-u koje je svakako trebalo zabiljeziti: Jasna i Eso Zisko su ‘Amerikanci’ vec poprilicno dugo, culi smo se par puta telefonom, ali se do sada nismo imali prilike susresti. Susret Banjalucana je bila prilika da ih vidimo nakon 15-tak godina.

Kao uz mnoge od mojih priloga, i ovaj moram prokometarisati jednim dogadjajem iz proslosti. Sjecam se dana kada sam Neru ujutro odveo u porodiliste i posto se cijelo dopodne nista nije 'desavalo', oko podneva sam otisao kuci (zbog ovoga i dan danas trpim kritike). Prolazili su sati, nije bilo nikakvih novosti. Ja sam vec pomalo gubio nadu, mislio sam da je bila ‘lazna uzbuna’, kad negdje oko 5 sati popodne zazvoni telefon. Podigoh slusalicu i zacuh plac novorodjenceta. Bio je to ‘direktni prenos’ iz porodilista i Eso je u ovom slucaju nadmasio i sam CNN: bilo je to Davorovo prvo javljanje preko telefonskih zica, par minuta poslije rodjenja!

Dr. Zisko sa suprugom Jasnom je doletio iz Chicago-a, mi iz Pittsburgh-a a Davor iz Huston-a i evo trenutka naseg susreta nakon tko zna koliko godina (naravno, ja ponovo nisam na snimku jer sam izigravao majstora fotografije). Atmosfera bucna, tesko da se rijeci razabiru ali to nije bio razlog da se Eso i Davor ne ispricaju.

Sunday, July 09, 2006

Jos jedna diploma

Uz pojavu digitalnih kamera, potpuno zaboravih na onu klasicnu, tako da tek ovih dana primijetih da imam 'neispucan' film jos od prosle godine. U stvari, kako licno nisam bio prisutan na proslavi dodjele jedne diplome, promakla mi je vijest koju sam trebao objaviti jos prije Nove godine.

Hida Kadenic, kao i njen brat Caco, zasluzuje sve pohvale za trud, samoodricanje, i upornost da zavrsi fakultet uz sve teskoce koje su je zadnjih godina pratile. Nakon odlaska iz Banjaluke, uz tek zavrsenu srednju skolu u poznatim ratnim uvjetima, Hida je ovdje u Americi, bez roditelja i icije financijske podrske, vrijedno radila i studirala u isto vrijeme. Na kraju se trud isplatio: na svom radnom mjestu je stekla ugled kao vrijedan i pouzdan radnik tako da je svake godine napredovala u ovom, za vecinu nas, jos uvijek stranom okruzenju. U isto vrijeme fakultet je zavrsila s najvisim ocjenama, sto joj daje jos vece sanse da u svom poslu napreduje i obezbijedi si sigurnu buducnost. Kada pomislim na mladju generaciju u Banjaluci od kojih mnogi nisu imali volje da se dalje skoluju, pomalo ostajem zbunjen.

Zato Hido, aferim, svaka cast, ti si jos jedan dokaz da nas nije lako izbaciti iz 'sedla'.

Labels:

Saturday, July 08, 2006

Emir

Basta hotela Palas, ona bliza Sukrijinoj slasticarni, mjesto je okupljanja Banjalucana pristiglih iz cijelog svijeta a i onih starosjedilaca koji znaju nova pravila igre. Prilikom posljednje posjete Banjaluci, dosta vremena sam proveo upravo tu jer je to bio najlaksi nacin da se neko od stare raje sretne.

Jedne od veceri evo imadoh priliku da sretnem svog radnog kolegu Emira Katanu koji se, nakon kratkotrajnog izbivanja, vratio u rodni grad. Bila je to prilika da se poprica o proteklim danima, upita za neke od starih prijatelja, podsjeti na dane provedene u Cajavecu...

U toplim ljetnim danima (i vecerima), Lasko pivo je bilo nezamjenjivo, a i razgovor bi postajao zanimljiviji nakon svakog gutljaja!

Friday, July 07, 2006

Seget Donji

Natasa se, kako je obecala, javlja ovim prilogom iz jednog malog mista na obali Jadrana:

Sesnaest dana odmora u lipnju, za mene je bilo nezamislivo, ali srecom, ove godine se puno toga poklopilo i tako se ta blagodat dogodila. Boravila sam na moru, ali ovaj put u obiteljskoj kuci u Segetu Donjem pokraj Trogira. To je rodno 'misto' mog oca, i u njemu od svog rodjenja provodim svako ljeto. (pola odmora u Segetu - pola u kuci suprugovih roditelja u Vrboskoj na Hvaru, do 94. kad su kucu, nazalost prodali )

Seget se kao naselje - utvrda spominje pocetkom 15st. Staro misto je pravokutnog oblika, opasano zidinama s 4 kule na svakom uglu ( do danasnjih dana zidine i kule su sacuvane). Uzduz mista se proteze glavna ulica, koja vodi do crkve s malim trgom, a nastavlja se u poveliku i lijepo uredjenu kamenu rivu. ( U blizini Segeta je kamenolom i kvalitetnog kamena za posebne namjene ne nedostaje)

Misto je lijepo, i na odlicnom je polozaju. Centar mista je od centra Trogira udaljen 2 km, a do hotela Medene isto toliko. Od rive prema Medenoj ide pjesacka poplocana staza tik uz more, prolazi ispred hotela Jadran, hotela Medena, kroz borovu sumu, sve do Vranjice. Pogled sa staze je ocaravajuci; ako gledate na istok vidi se Seget, Trogir, Kozjak i pod njim Kastela i Split. Ako gledate na jug, vidi se Ciovo i oba Okruka, na zapad Solta, ispred nje mnogi manji otocici, otocic Kraljevac na kojem je boravio Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV, kad su se Trogiru, u koji se privremeno sklonio, priblizili Turci: ako gledate na sjever vidite obronke Svilaje prekrivene brnistrom, ali nazalost na visim dijelovima ogoljele od cestih pozara proteklih godina.

Najljepse je proci tom stazom u ranim jutarnjim satima, sto sam i radila gotovo svakog dana. Nebo je tada kristalno plave boje, izlazece sunce daje posebnu jasnocu i blistavost boja, sve je mirno, ptice pjevaju, a na stazi se mogu sresti samo istinski ljubitelji prirode i pjesacenja.Tu ljepotu, jasnocu boja i radost koju one izazivaju u covjeku, vidjela sam i na prelijepim akvarelima naseg kolege Zlatka Valentica, nedavno objavljenih na blogu.

Stazom je takodjer lijepo prosetati u predvecerje i nocu, ali je to onda sasvim drugaciji ugodjaj i drazi je mladima.Trogirsko i Segetsko polje je poveliko i izuzetno plodno, ima najmanje 3 zetve. Stanovnici Segeta su se zahvaljujuci poljoprivredi, turizmu, brodogradilistu i ribarstvu veoma obogatili, ali je nesreca u tome, sto bogatstvo u novcu nije pratilo bogatstvo u znanju, opcoj kulturi, kulturi ponasanja, ekoloskoj svijesti. Sve ono, sto vrijedi za staro misto, ne moze se primjeniti na izgradnju u zadnjih 30 god. Ipak u zadnje vrijeme primjecuju se mali pomaci u pozitivnom smjeru.

Nadam se, da ce vam ove moje fotografije uspjeti docarati ovo malo misto, te da su vam ovakvi prilozi interesantni.

Pozdrav blogerima, Natasa


Ostale fotografije mozete vidjeti na ovoj stranici.

Thursday, July 06, 2006

Marina

Nastavljam s rodjendanima. Danas saljemo najljepse zelje Marini za njen rodjendan. Mozda ce se neki od revnosnijih posjetilaca sjetiti da je ovaj blog zapocet prije 7 mjeseci upravo fotografijom s Marininog rodjendana koji je tada proslavljen u basti jedne konobe u mjestu Hvar na istoimenom otoku. Tada su se tri kume ponovo srele nakon 12-tak godina i, zamislite, niti jedna od njih nije ocekivala prinovu (pogledaj prilog od 5. jula)!!!

Ovu fotografiju sam dobio nedavno i evo objavljujem je, iako je uz nju stigla i napomena 'Nije za objavljivanje'. Nadam se da se kuma nece naljutiti a ako ipak bude kritika, imam ovu u rezervi.

Wednesday, July 05, 2006

Uz Almin rodjendan

Izgleda da je pocetak ovog mjeseca obiljezen slavljima: rodjendana na pretek. Prekjucer jedan, jucer drugi, danas treci...

Sjecam se kada smo tamo jos davne 1980. cekali Novu godinu u jednom potkrovlju u Banjaluci i kada su tri kume ocekivale prinove. Dva rodjendana smo vec proslavili a danas nasa Alma slavi svoj 26. Bilo je to vrijeme kada nitko nije mogao ni pomisliti da ce se 10-tak godina kasnije situacija potpuno promijeniti: nasi 'prijatelji' su nam pripremili 'putovnice' i danas Alma slavi svoj rodjendan u Norveskoj a ostala dva su proslavljena u Sloveniji i Americi. Potrkovlje koje sam spomenuo je sada prazno i zapusteno, a dvoriste u kojem je nekada bilo na stotine razlicitih cvjetova sada vise lici na dzunglu nego na mjesto gdje su nekada zivjeli ljudi.

Usprkos svemu sto se desilo, rodjendani se i dalje slave, cestitke stizu makar i preko okeana, stara prijateljstva se nastavljaju, cak su i druzenja tu, naravno ne tako cesta kao nekada.

Nagadjam da nasa Alma danas slavi rodjendan u svojoj vlatitoj kuci u drustvu supruga, roditelja, majke i dide i ostale rodbine. Ova fotografija je snimljena u Amsterdamu prilikom Almine posjete ovom lijepom gradu ovog proljeca. Ako stignu slike s rodjendana, obecajem da cu ih objaviti.

Labels: ,

Tuesday, July 04, 2006

Sjecanja

Po nasem starom dobrom obicaju, na blogu obiljezavamo rodjendane pa je tako i ovaj put. Kada sam se vec spremio da zapocnem rad na danasnjem prilogu, stize mi email (sa slikama) iz Norveske i evo ga objavljujem u cjelosti:

Draga kumo!

Nase pijateljstvo je pocelo sa tvojim rodenjem a traje i danas. Koliko me sjecanje sluzi do 1992 sve nase rodjendane smo proslavili zajedno, a da i velika daljina nije prepreka da se nadu pravi prijatelji pokazuje i slika sa tvog proslogodisnjeg rodendana. Uz tu sliku saljem ti i nase prve zajednicke snimke koje sam uspjela da nadem u svom albumu, kao i slike gdje se vidi da smo bile prisutne u sudbonosnim trenutcima naseg zivota. Uz najsrdacnije cestitke za tvoj rodendan kojima se pridruzuju i ostali dio familije Zisko kao i svi Kusmici. Zdravicu za tvoj rodendan cemo popiti kao i obicno na rodendan moje Alme.

Puno pozdrava, Aida

Cestitkama se pridruzuju: Ferid ,Alma, Amir, Emina, Ekrem, Ismar (moj asistent u realizaciji slika), Zlatko, Fatima i Mehmed


Par dodatnih slika mozete vidjeti na ovoj stranici.

Marinin komentar

Marina je kao komentar na prilog Sjecanja poslala ovu sliku snimljenu na putu prama apartmanu nakon rodjendanske vecere. Tekst nije potreban.

Monday, July 03, 2006

Cadje u Pittsburgh-u

8:30 uvece, vrijeme julsko ( zacudo veoma ugodno, bez vlage), Zlata i Nera otisle da prosetaju Rex-a, Cadjo se ‘osvjezava’ viskijem s ledom, na CD plejeru se vrti Kemal Monteno (upravo uzivamo u pjesmi Pismo prijatelju, duet s Arsenom) a ja pozurio da pripremim sutrasnji prilog.

Sinoc se ostalo do sitnih sati (Tufe s familijom je uzeo ucesca), danas se provelo par sati na Regati (tradicionalni americki 'vasar' na mjestu rodjenja rijeke Ohajo koja nastaje od dviju rijeka, Alegeni i Monangehela, upravo ovdje u Pitsburgu), vecera jos ni na vidiku, vremena nikad dovoljno, pa koristim ovaj mali predah da pripremim novi prilog i odrzim obecanje o jednom prilogu svakog dana. Uz prilog sam odabrao jednu od mnogobrojnih fotografija snimljenih na mjestu zvanom Point, gdje fontana oznacava mjesto 'rodjenja' rijeke Ohajo, a neboderi downtown-a upotpunjuju tipicni americki ambijent


Evo ponoc je odavno prosla, nakon obilnog rostilja, vina i piva, i mnogobrojnih pjesama iz starih krajeva i sezdesetih, objavljujem prilog. Ostatak slika ce biti objavljen kada za to bude vise vremena.

Sunday, July 02, 2006

Rodjendan jedne Danijele

Cini mi se da ce mjesec juli biti mjesec rodjendana. Vec sada imam cetiri-pet slavljenika a mozda ce ih biti jos.

Danas je rodjendan jedne Danijele. Rodjena je prije sest godina u glavnom gradu drzave Danske. Danas se rodjendan slavi u drustvu 'dide' koji je stigao iz Amerike bas u pravom momentu. Danas je veselo u krugu familije Poric u Kopenhagenu i mi se pridruzujemo tom slavlju.

Sretan ti rodjendan Danijela. To ti zele tvoja tetka i tetak koji ti ujedno zele sve najbolje u zivotu. Siguran sam da ce se i mnogi stalni posjetioci ovog bloga pridruziti cestitkama.

Za danasnji prilog sam odabrao sliku od prije tri godine jer mi je posebno draga. Najnoviju sliku s rodjendana cemo objaviti kada se dida Dane vrati s puta.

Saturday, July 01, 2006

Dida Dane

Posto nastojim da objavim 'aktualne vijesti' (naravno one koje su mi dostupne), evo danas priloga o dida Dani (Danijal Poric), koji se danas zaputio na dalek put, u Evropu.

Dida Dane, iako mu je vec 78 godina, putuje svijetom sam, mijenja aerodrome i avione, cak sluzi kao 'vodic' drugima koji se sami ne usudjuju otisnuti na tako 'daleke pute'. Iako je u Ameriku stigao pod stare dane, nije dopustio da ga nova sredina zbuni. Jedan je od rijetkih koji je polagao i polozio test iz engleskog jezika i poznavanja americke historije i stekao americko drzavljanstvo. Znam neke, i to mnogo mladje, za koje ovaj test prestavlja nepremostivu prepreku i koji i dan danas pokusavaju da ga poloze.

Ovdje u Pittsburgh-u, dida Dane redovito ide u tkz Strip District, dio grada u kojem su smjestene radnjice roba iz cijelog svijeta, i nabavlja namirnice koje se mogu samo tamo nabaviti: rahat lokum, tahan halvu, vegetu, pa cak i cokoladice 'zivotinjsko carstvo' (pade mi na um Ale, nadam se da je prizdravio i da je otpusten iz bolnice?), sporazumijeva se s trgovcima koji su stigli iz cijelog svijeta...

Kao i svi aktivni suradnici bloga, dida Dane se 'naoruzao' foto aparatom, pa nakon njegovog povratka ocekujem nove materijale, ovaj put iz Danske (Kopenhagen), Banjaluke, Sarajeva (i tko zna gdje ce jos put navesti).

Snimak je napravljen u trenutku ulaska u auto na putu do aerodroma.