SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, December 25, 2020

Čestitka od Dubravke

 



Sunday, December 20, 2020

Sjećanja, sjećanja...

Prije skoro mjesec dana Emira mi je poslala moj razgovor s direktorom naše Tehničke škole. Obradovala sam se ali nisam imala namjeru stavljati na blog. To je bila samo jedna stranica koja je bila moja. Danas sam pregledala jednu veliku kutiju s pismima, člancima, nekim isječcima iz raznih novina i pronašla jednu kovertu s jednim od brojeva “Naše riječi”.

To sam odlučila da “iskopiram” i pošaljem komplet. Listovi su požutili i ostarili, neka slova izblijedila (uostalom kao i mnogi od nas, ha, ha, ha,”). Ne mogu se sjetiti Rade Sekulića iz IV m1 ali su me njegove pjesme oduševile. Koja je to snaga emocija prema nekoj Mirjani. Ne znam je su li živi i je su li zajedno ali neka ostanu na ovom  blogu.

Nikako ne mogu da se sjetim imena  direktora Došena , ali je bio pravi gospodin. Uredan, uvijek nasmijan i uvijek spreman da primi učenike na razgovor kad bi ih neko od profesora poslao na raport. Ja sam bila tri puta, uvijek “ganjajući pravdu”.

Drago mi je i zbog našeg Bude Nikića. Uvijek samozatajan i ozbiljan ali poštena osoba i dobar prijatelj. Sada je u Novom Sadu.

Nadam se da će vidljivost biti dovoljno dobra da se može pročitati.

Pozdrav blogerima

Saima

Napomena: Pošto je Saima ne može sjetiti imena direktore, evo da pomognem. Mislim da se zvao Zdravko. Ako griješim, neko će se već javiti da me ispravi.

Co







Labels: ,

Monday, December 14, 2020

Nastavak

Kad sam pročitala tvoj predgovor na prethodni prilog shvatila sam da je on u redu da ti mnogo toga nije bilo jasno. Ja sam taj dan cijelo popodne razvrstavala svu poštu u mojoj arhivi iz raznih vremena. Shvatila sam da je kod ljudi pogotovo, a i kod mene mnogo toga zaboravljeno. Mnogi o mnogo čemu  nisu ni znali a mnogi puno toga zaboravili kao i ja sama prije ovog posla.

Konačno je došlo vrijeme da su se mnogi u BiH prestali bojati. To se najbolje vidjelo na posljednjim lokalnim izborima. Ja bi bila najsretnij kada bi ti Co mogao uz ovaj prilog ponovo staviti onu moju reportažu iz aprila 2012. god.  Onda je bila 20-ta godišnjica oslobodjenja Sarajeva a danas je 25-a godišnjica potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu. Možda pravi momenat da se shvati koliko je tada bio to važan dokumenat. Prestala su najstrašnija zvjerstava svih naroda jednih prema drugima.

U prethodnom prilogu nisu dobro objašnjeni neki detalji o Sandri, kćerki mojih jedinih susjeda na spratu.

Njen djed je u Srbiji ubijen od strane četnika a baka je nastavila voditi kafanu. Morala je odustati jer su joj dolazili gosti koji nisu plaćali usluge a ona nije smjela da se tome usprotivi. Dala je Sandrinog oca u Vojnu akademiju i tako se našao u Sarajevu. Ostao je s nama u ratu, s omladinom koju smo mi prozvali Armijom BiH radi propagande i zastrašivanja suprotne strane. To je sve bila omladina a našeg trga a svaki dan sve više saznajemo da su oni, i mi stanari koji smo ostali u svojim stanovima, spasili da se Sarajevo podijeli kao Mostar.

Sad smo sigurni da je to bila dogovorena podjela o granicama pred rat. Mi smo bili žrtvovani a da nismo pojma imali o tome. Mi smo imali i jednog borca, (ne smijem reči ime jer bi ga njegovi sa suprotne strane kaznili),  koji je radio u elektro privredi i koji je znao da u našoj zgradi postoji rezervna trafo stanica u kojoj je bio rezervni vod s Grbavice. To nas je posebno spasilo, a vodu, telefonsku liniju ,veliko sklonište, sve smo imali u podrumu. Sad se zna da su to pripremali  poslije Titove smrti a zgrada je bila useljavana od 80-te godine. Ni jedan objekat u Sarajevu nije bio na bližoj granici razdvajanja niti su mogli ikad reći da smo sami sebe granatirali. Ni jedna državna televizija do danas nije nikad ni jednu riječ o tome izvijestili. Svi smo bili svjesni da svaki dan možemo poginuti pa smo jedni drugima govorili gdje smo sve posakrivali važne stvari koje je trebalo obavještavati porodice tj djecu koju smo spašavali od mobilizacije i smrti.

Mi sad mislimo da su oni sa kojima su se dogovorili išli onom teorijom “nismo mi tome krivi (naša strana), nego one budale tj.  mi stanari koji smo to organizovali.” Sve je radjeno hinjski i protiv naroda. To se danas vidi da će im i pet slijedećih generacija unuka biti obezbijedjeno. Toliko bogatstva nema ni u bogatih vlasnika firmi po inostranstvu.

Taj dan sam bila puna emocija i plača čitajući pisma moje sestra koja je čitav rat provela na drugoj strani s bolesnom majkom koju nije mogla, kad je sve počelo, izmjestiti. Najviše sam plakala zbog dobrote njenih komšija Srba koji su toliko puta riskirali svoje živote krijući ih i pomažući u svakom pogledu. S mnogima  od njih i danas smo veliki prijatelji a prijateljstvo se prenijelo i na mlađe generacije.



Taj dan predveče Zlatko mi je poslao sliku njegovog mladjeg sina s najboljim drugom u školi . To me je toliko usrećilo ali i pružilo mogućnost da “je.......bem sve po spisku”ovima ovde koji su smislili dvije škole pod jednim krovom. Uh ... kako sam se dobro ispuhala i glasno psovala.

Danas su mi sjećanja išla od ruke, jer se ovih dana zbog dogadjaja pomalo vidi svjetlo u tunelu.

Srdačan pozdrav svim blogerima koji i pišu i čitaju ovaj blog. Bit će tu dobrog materijala za mlađe generacije kad počnu stariti i željeti saznavati o dogadjajima u našoj zemlji, a koji su rodjeni u ovoj lijepoj zemlji, I kojima će biti uvijek jedina domovina i uvijek dodatak “porijeklom iz Bosne i Hercegovine”

Labels:

Saturday, December 12, 2020

Pismo

 Od Saime sam nedavno dobio materijal za tri priloga i evo tek sada objavljujem drugi. Razlog kašnjenju je nesporazum oko dole napisanog. Naime, ni uz sve napore nisam mogao razumjeti prvi dio teksta. Sve mi se tu nešto pobrkalo a od Saime nisam dobio razjašnjenje pa tekst ide onako kako je poslat. Nadam se da će ga Saim pročitati i eventualno korigirati ako za to nađe potrebe.

Evo o čemu nam Saima piše:

Slijedeće pismo je poslala kćerka od mojih komšija preko puta. Majka joj je umrla prije rata na godinu dana. Bila je rođena Sarajka, po roditeljskom nasljeđu katolkinja. Otac je bio Srbijanac iz Golubca. Otac je imao kavanu za vrijeme rata ga ubili četnici. Majka preuzela kavanu. Pričao nam je da je majka to prodala. Kad je imala najbolje proizvode u kafani došli bi popovi i sve jeli besplatno. Poslala ga u srednju Oknu školu i poslije u sanitetski akademiju. Došao je u Sarajevo bio načelnik Prijemnoga odjeljenja u Vojnoj bolnici. Dugo su čekali dijete. Sandra je Anu rodila u 40-toj. 

Kad je počeo rat poslao je vojnim  avionom koji je iz Sarajeva svakodnevno prevozio “na kratko vrijeme” većinom srbijanske oficire i njihove porodice. On je ubijen ono ljeto mislim 94. kada je Slobo zabranio ulazak Biljane Plavšić u Srbiju. Imam u dnevniku ali mi se ne da tražiti. Tada su bosanski Srbi pucali po stanovima Srbijanaca koji su ostali sa nama. Sve su podatke dobijali od naših komšija koji su bili s njima. Njen tata mi je rekao gdje je sve što je vrijedno sakrio ako mu se šta desi i dao mi u amanet da ne dozvolim da mu popovi budu na sahrani jer i tada su se samo po imenu pojavljivali na sahranama poginulih sve tri vjere iako ih niko nije ni zvao. To je uvijek bila najmoćnija organizacija.

Vice i ja smo se uspijeli s tim izboriti i sve to obaviti sa velikim trudom.

Ona je otišla u Holandiju, udala se za našeg Bosanca iz Vareša, ima sina, radi u banci. Sve muke je prebrodila i sretna je.

Ovo sto je doživljavala u Srbiji i danas traje. Vrijeđanje u Srbiji našeg naroda još uvijek traje ali hinjski i podmuklo. Nažalost ništa manje ni u Hrvatskoj. Osjetila sam to i na vlastitoj koži.

Saima




Labels:

Thursday, December 03, 2020

I ja u istom poslu

Neko vrijeme sređujem svoje lične i zajedničke dokumente. Prestalo je Miholjsko ljeto u Sarajevu. Danas je hladno i pada kiša. Idealno za ovu vrstu posla.

Trudim se da ubrzam neke segmente iz moje porodične prošlosti i mojih pisama koje sam primala u ratu na razne načine i u velikom broju. Sve sam sačuvala. Imala sam sreću da je moj otac sačuvao mnoge dokumente iz njegove porodice, odnosno, naše.

Inspiracija je došla zahvaljujući Coovom prilogu “Dani sjećanja” i “Njiva Laze Delića”.

Obradovalo me je javljanje novog blogera poslije toliko godina s jako lijepim prilogom. Prosto je nevjerovatno kako starim Banja Luka i sjećanja na sve moguće dogadjaje iz djetinjstva i mladosti su sve draža. Pedeset godina u Sarajevu ništa nisu izbrisale. Čitanje pisama i gledanje slike samo to više uveličavaju. Sašina, Emirina, Budina i Mimijeva pisma posebno. Muški članovi su pisali iz vojske. U prilogu gospodina Zlatka ova slika prikazuje za mene više od riječi. Obožavam crno bijele slike a pogotovo kad su na njima sretni ljudi za mene i gospoda iz nekog našeg davnog vremena.

U sefu mog oca, za kojeg priznajem nismo imali puno interesa,  pronašla sam dokumente koji me sada raduju, jer mi dozvoljavaju da razmišljam o mnogim stvarima s vremenske distance.

Saljem prvo kopiju vjenčanog lista mojih roditelja i uz sve ću poslati moje razmišljanje.

Ići ću redom.



Ovo je bilo početkom 1943, vidi se na fotografiji.

Na dokumentu se vidi da je plaćena taksa od 5000 kuna iz čega sam zaključila da je to već bila NDH.
U rubrici za matičara piše šerijatski studija. Kako se uvijek u BIH brzinom munje “voljela” vlast s vjerskim poglavarima. Danas je ta ljubav dostigla maksimum na sve strane. Nevjerovatno da se pored ovolike tehnologije kod velikog broja ljudi iz svih religija ta ideologija lijepi za mozgove ogromnom snagom. I umjesto divnih sedam božjih zapovijesti radja samo mržnja prema drugom i drugačijem.

U sefu mog oca bile su i ove dvije diplome. Dva puta sam dobila nagrade od najomiljenijeg časopisa “ZMAj” u čast obožavanom čika Jovi Jovanoviću “Zmaju”.




Bila je rubrika za mlade, za prozu i pjesme iz cijele Jugoslavije. Jedna od ovih diploma je bila za pjesmicu, a druga za prozu. Znam da sam je dobila za pjesmicu o zimi i na štednoj knjižici neki novac koji sam digla na pošti. Vodio me moj otac i mislim da je bio jako ponosan i zato su ove diplome našle mjesto u sefu. A zamislite isto prva nagrada za Ismeta Bekrića iz Banja Luke. On je poslije bio nešto u banjalučkim novinama “Glas”. Mislim da je možda u Sarajevu ili negdje vani. To mi je davno bila rekla moja sestra Meliha Husedžinović.

Sjećam se da je pjesmica imala pet strofa a ja sam upamtila dvije zadnje:

Pahuljice sipaju,
djeca na brijeg hitaju.
Prave skije, sanke
jure na proplanke.
A kad kući stignu
Dobra baka čeka
sa šaljicom mlijeka

Mi nismo imali brdovite ulice. Ovo je bila mašta i slike iz slikovnica sa puno djece na brijegu. Uvezali smo nekoliko sanki jedne za druge i kružili ulicama, mijenjajući mjesta za vožnju i sjedenje.

Saima

 

Labels:

Tuesday, December 01, 2020

Sjećanja

Posao oko „čišćenja kuće oduzima mnogo vremena jer mnogo toga čovjek sakupi tokom godina a da toga nije ni svjestan. Pregled raznih papira i dokumenata, i odbacivanje nepotrebnih, zahtijeva posebnu pažnju. Potrebno je pregledati svaki papir prije nego se baci u smeće a uz to je posebno važno uništiti lične informacije na dokumentima koji se odbacuju kako ne bi pale u ruke kriminalaca.

Raznih dokumenata se nakupilo jako mnogo i razdvajanje onih koji su potrebni, onih koji bi mogli biti potrebni, onih za koje nas vežu uspomene i onih koji se mogu baciti je zaista mukotrpan posao. Radim ga na prekide jer je nemoguće sve završiti u jednom danu.

Ima tu svega i svačega: od nekoliko verzija rodnih listova, potvrda o nekažnjavanju, džačkih knjižica, svjedočanstava i diploma, dokumenata vezanih za penziju, stan, dozvola za izlazak iz Banjaluke, zdravstvenih informacija, ponuda za posao, rješenja o povećanjima plate, izračunatih taksa, ugovora o izdvajanju u penzione fondove i redovitih izvješataja istih... Svjestan činjenice da mi većina dokumenata više nikada neće trebati mnogo sam toga bacio ili izrezao i gomila koju treba pregledati se svakim danom sve više smanjuje. Ona druga, u koju slažem ono što bi trebalo sačuvati, je mnogo manja a nadam se da će se još smanjiti. Do našeg odlaska ima još dosta vremena i siguran sam da će biti još toga što će završiti u otpadu, jer sam često bio u dilemi da li da nešto zadržim ili ne. Ipak su svi ti dokumenti dio naših života i za njih nas vežu sjećanja, neka lijepa a neka i ružna.

Neke od onih koja sam bacio sam skenirao jer mi je bilo žao da on njih ne ostane nikakav trag iako za mene, a i za bilo koga drugog, nemaju više nikakvog značaja.

Jedan od tih dokumenata je i svjedodžba o završenom 8. razredu osmogodišnje škole. Siguran sam da mi nikada više neće trebati ali me je, bar za trenutak, podsjetila na lijepe dane rane mladosti kada je život bio mnogo jednostavniji iako se nije imalo puno. Bili su to dani kada sam imao mnogo slobodnog vremena jer mi je škola bila laka i nisam morao provoditi vrijeme učeći. Dovoljno mi je bilo ono što sam čuo na časovima i, uprkos tome, od prvog do osmog razreda sam imao petice iz svih predmeta. Bio sam najbolji učenik generaciji, izazivajući ljubomoru, naročito kod djevojčica iz komšiluka jer je bilo uobičajeno da su djevojčice bolji djaci. Mislio sam da ću je jednog dana pokazivati mojim unukama, hvaleći se kako im je dido bio dobar đak, nadajući se da će ih to potaći da to i one budu.

Dobre ocjene su mi pomogle da se upišem u Tehničku škola a onda kasnije i na fakultet. Međutim, kako u osmogodišnjoj školi nisam stekao naviku učenja, u srednjoj školi i na fakultetu mi nije bilo lako. Tu se više nije moglo oslanjati samo na bistrinu već je trebalo zagrijati stolicu, što je za mene bilo teško. Ali, bez obzira na to, Tehniku sam završio s vrlodobrim uspjehom a nakon toga i fakultet, istina par godina nakon apsolviranja. Bila su to vremena kada sam se bavio muzikom i prilično dobro zarađivao pjevajući na igrankama. Uz to sam imao i stipendiju od RO Rudi Čajavec pa se nisam žurio s diplomiranjem.  

Još jedan dokument vezan za obrazovanje sam, prije šrediranja, skenirao. Desetak godina po zaposlenju u RO Profesionalna elektronika, OOUR Telekomunikacioni uređaji, sam magistrirao, a jedini pisani trag kojim sam to mogao dokazati je Uvjerenje koje sam dobio od fakulteta. Diplomu nikada nisam dobio i srećom niko mi nikada nije ni tražio. Na Duquesne University, gdje sam radio skoro šesnaest godina, su mi vjerovali na riječ a isto je bilo i na Carnegie Mellon University i D.T. Watson-u, gdje sam radio par godina. Jer da nisu, ko zna da li bih se tako lako riješio prvog posla u Parma Sausage Products, maloj privatnoj firmi koja se bavi proizvodnjom suhomesnatih proizvoda i u kojoj sam u jesen 94. dobio svoju prvu plaću.


Istina, u Parmi mi nisu tražili diplomu a prva plaća je iznosila čitavih $200 bruto. Srećom, u Parmi sam radio samo nekoliko nedelja a onda je stigao poziv s Duquesne univerziteta. Ostalo je lijepa prošlost koje ću se sjećati, i o kojoj ću pričati, sve dok sam živ.

Odbacivanje nepotrebnih dokumenata još nisam završio i siguran sam da će biti još onih koji će me podsjetiti na događaje iz života koji su iza nas. A što me čeka u budućnosti teško je predvidjeti. Vrijeme će pokazati.