Sjećanja

Posao oko „čišćenja“ kuće oduzima mnogo vremena jer mnogo toga čovjek sakupi tokom godina a da toga nije ni svjestan. Pregled raznih papira i dokumenata, i odbacivanje nepotrebnih, zahtijeva posebnu pažnju. Potrebno je pregledati svaki papir prije nego se baci u smeće a uz to je posebno važno uništiti lične informacije na dokumentima koji se odbacuju kako ne bi pale u ruke kriminalaca.

Raznih dokumenata se nakupilo jako mnogo i razdvajanje onih koji su potrebni, onih koji bi mogli biti potrebni, onih za koje nas vežu uspomene i onih koji se mogu baciti je zaista mukotrpan posao. Radim ga na prekide jer je nemoguće sve završiti u jednom danu.

Ima tu svega i svačega: od nekoliko verzija rodnih listova, potvrda o nekažnjavanju, džačkih knjižica, svjedočanstava i diploma, dokumenata vezanih za penziju, stan, dozvola za izlazak iz Banjaluke, zdravstvenih informacija, ponuda za posao, rješenja o povećanjima plate, izračunatih taksa, ugovora o izdvajanju u penzione fondove i redovitih izvješataja istih... Svjestan činjenice da mi većina dokumenata više nikada neće trebati mnogo sam toga bacio ili izrezao i gomila koju treba pregledati se svakim danom sve više smanjuje. Ona druga, u koju slažem ono što bi trebalo sačuvati, je mnogo manja a nadam se da će se još smanjiti. Do našeg odlaska ima još dosta vremena i siguran sam da će biti još toga što će završiti u otpadu, jer sam često bio u dilemi da li da nešto zadržim ili ne. Ipak su svi ti dokumenti dio naših života i za njih nas vežu sjećanja, neka lijepa a neka i ružna.

Neke od onih koja sam bacio sam skenirao jer mi je bilo žao da on njih ne ostane nikakav trag iako za mene, a i za bilo koga drugog, nemaju više nikakvog značaja.

Jedan od tih dokumenata je i svjedodžba o završenom 8. razredu osmogodišnje škole. Siguran sam da mi nikada više neće trebati ali me je, bar za trenutak, podsjetila na lijepe dane rane mladosti kada je život bio mnogo jednostavniji iako se nije imalo puno. Bili su to dani kada sam imao mnogo slobodnog vremena jer mi je škola bila laka i nisam morao provoditi vrijeme učeći. Dovoljno mi je bilo ono što sam čuo na časovima i, uprkos tome, od prvog do osmog razreda sam imao petice iz svih predmeta. Bio sam najbolji učenik generaciji, izazivajući ljubomoru, naročito kod djevojčica iz komšiluka jer je bilo uobičajeno da su djevojčice bolji djaci. Mislio sam da ću je jednog dana pokazivati mojim unukama, hvaleći se kako im je dido bio dobar đak, nadajući se da će ih to potaći da to i one budu.

Dobre ocjene su mi pomogle da se upišem u Tehničku škola a onda kasnije i na fakultet. Međutim, kako u osmogodišnjoj školi nisam stekao naviku učenja, u srednjoj školi i na fakultetu mi nije bilo lako. Tu se više nije moglo oslanjati samo na bistrinu već je trebalo zagrijati stolicu, što je za mene bilo teško. Ali, bez obzira na to, Tehniku sam završio s vrlodobrim uspjehom a nakon toga i fakultet, istina par godina nakon apsolviranja. Bila su to vremena kada sam se bavio muzikom i prilično dobro zarađivao pjevajući na igrankama. Uz to sam imao i stipendiju od RO Rudi Čajavec pa se nisam žurio s diplomiranjem.  

Još jedan dokument vezan za obrazovanje sam, prije šrediranja, skenirao. Desetak godina po zaposlenju u RO Profesionalna elektronika, OOUR Telekomunikacioni uređaji, sam magistrirao, a jedini pisani trag kojim sam to mogao dokazati je Uvjerenje koje sam dobio od fakulteta. Diplomu nikada nisam dobio i srećom niko mi nikada nije ni tražio. Na Duquesne University, gdje sam radio skoro šesnaest godina, su mi vjerovali na riječ a isto je bilo i na Carnegie Mellon University i D.T. Watson-u, gdje sam radio par godina. Jer da nisu, ko zna da li bih se tako lako riješio prvog posla u Parma Sausage Products, maloj privatnoj firmi koja se bavi proizvodnjom suhomesnatih proizvoda i u kojoj sam u jesen 94. dobio svoju prvu plaću.

Istina, u Parmi mi nisu tražili diplomu a prva plaća je iznosila čitavih $200 bruto. Srećom, u Parmi sam radio samo nekoliko nedelja a onda je stigao poziv s Duquesne univerziteta. Ostalo je lijepa prošlost koje ću se sjećati, i o kojoj ću pričati, sve dok sam živ.

Odbacivanje nepotrebnih dokumenata još nisam završio i siguran sam da će biti još onih koji će me podsjetiti na događaje iz života koji su iza nas. A što me čeka u budućnosti teško je predvidjeti. Vrijeme će pokazati.