Izbori u USA

Iz Istre smo se vratili prije skoro mjesec dana. Put kući je prošao bez ikakvih problema, i za divno čudo, brže nego ikada do sada. Nakon nekoliko otkazivanja letova preko Istambula (Turkish Airlines nam je mijenjao letove iz Evrope nekoliko puta a u isto vrijeme nije mogao obezbijediti vezu za Pittsburgh po dolasku u USA), uspjeli smo kupiti karte preko Frankfurta i u Pittsburgh stigli za nešto kraće od 17 sati. Bio je to najbrži let iz Evrope za USA (ili u suprotnom smjeru) od kada smo 94. stigli u novu domovinu.

Dva i pol mjeseca boravka u Istri su prošla brzo i da nas ne čekaju poslovi oko prodaje kuće možda se ne bi ni vraćali. Jer pred nama su neizvjesni dani i teško je predvidjeti šta će se događati u narednih nekoliko mjeseci.

Do izbora za predsjednika USA je ostalo još par dana i idiot koji sjedi u Bijeloj kući koristi sve moguće argumente da tamo i ostane, svjestan šta ga čeka ako izgubi. Ponaša se kao ranjena zvijer koja zna da joj je kraj blizu i ujeda na sve strane. I ne bi to mene toliko brinulo da kroz nešto slično nisam prošao tridesetak godina ranije. Početkom devedesetih, kada nisam mogao prepoznati šta se oko mene događa, pobjeda nacionalista me je iznenadila  jer, toga se dobro sjećamo, svi su se kleli da su glasali za Reformiste. Vjerovao sam u ljude, nisam bio svjestan koliko je nacionalista oko mene koji su samo čekali pogodan trenutak da ostvare svoje planove o kojima su sanjali godinama.

Isti scenarij se ponavlja ovdje gdje sam sada, samo sada je ljubav prema svojoj naciji (čitaj, mržnja prema onim drugim), zamijenjena mržnjom prema onima druge boje kože.

Dok se većina koja je glasala za Trumpa četiri godine ranije skrivala iza „ljubavi“ prema državi (Make America Great Again), danas jviše nije tako. Danas se mnogi ne stide da svoj rasizam pokažu javno, kao što se ni u našim krajevima zadrti nacionalisti ne trude da sakriju svoje mišljenje o onim drugima. A i jedni i drugi kao podlogu za takav stav koriste takve laži da normalna osoba to jednostavno ne može shvatiti.

Ovo što se zadnjih mjeseci dešava u Americi podsjeća me na događaje u Bosni početkom rata kada su se na banjalučkom radiju mogle čuti vijesti koje su mnogima od nas ledile krv u žilama. Još uvijek se sjećam javljanja „reportera“ iz okoline Kotor Varoši u kojem obavještava „nenaoružanii uplašeni“ srpski živalj kako podivljale balije peku na ražnju nevinu srpsku žrtvu. Ili pak vijest kako su na mostu u Bihaću na kolce nabijene srpske glave. Da, vijesti su bile takve, nevjerojatne, ali ono što je za mene bilo još nevjerojatnije je bila činjenica da je bilo dosta onih koji su u njih vjerovali i koji su njima hranili svoju mržnju prema onim drugima.

Ko će ovdje pobijediti na izborima teško je predvidjeti. U državi u kojoj je pravna država proizvela ogroman broj zakona, „istina“ obično prevagne na stranu onoga ko ima više novca u džepu, te je svašta moguće. Ali, bez obzira ko će biti pobjednik, mišljenja sam da Amerika više nikad neće biti kao što je bila nekada. Prljavština je isplivala na površinu, kao što se to dogodilo kod nas prije trideset i nešto godina. A znamo kakva je situacija kod nas danas, trideset godina poslije rata. Prljavština nikada nije očišćena, niti se više može očistiti. Na vlasti su oni koji se ne samo ne trude da prljavštinu počiste, nego dodaju još više na smetljište. Rezultate osjete svi oni koji žive na tim našim prostorima na kojima povratka na bolje nema. Samo to nacionalistima, očigledno je ne smeta, jer svake godine biraju iste.

Bojim se da će takva sudbina zadesiti i Ameriku, uz nadu da do rata neće doći. Jer ovdje je toliko oružja po kućama a oni koji manipuliraju s narodom to znaju. Samo je pitanje ko će pobijediti.