K'o nekada...

Bilo je to negdje devedesetdruge. Grad Banjaluka pod opsadom srpskih vojski: one koja se još uvijek zvala jugoslavenskom, rezervista pristiglih iz Srbije i Crne Gore, i onih paramilitarnih, sastavljenih od najgoreg ljudskog otpada, koja je imala posebnu ulogu: da unosi strah u živote „nepodobnih“ kako bi se grad „očistio“ i jednog dana postao „prestonica“ srpstva s druge strane Drine.

„Nepodobni“ su počeli odlaziti. Prvo su odlazili „ugledniji“, privatnici i vlasnici radnji, tj oni za koje se znalo ili pretpostavljalo da imaju para jer su oni bili glavna meta provokacija, maltretiranja i noćnih bombaških napada. Nekako u isto vrijeme su preko noći nestajali i oni koje su novoizabrane vlasti stavile na svoje liste za „odstrel“, šireći laži o njihovoj povezanosti s „ustašama“ i „balijama“, dajući signale ološu ko im je slijedeća meta.

Nedugo za njima su počele odlaziti mame s malom djecom, „dok se situacija ne smiri“. Odlazilo se uglavnom u Hrvatsku, negdje na Jadran, iako je i Hrvatska bila u ratu. Istina, u većem dijelu Hrvatske je vladalo primirje koje je održavao UNPROFOR, razdvajajući zaraćene strane. Više od trećine Hrvatske je bilo pod okupacijom vojske takozvane Republike Srpske Krajine i putovanja iz jednog dijela države do drugog su često bila skopčana s mnogim teškoćama ali se raja snalazila.

Tako nam jednog dana odoše kuma i njena snaha s djecom. Destinacija, vikendica prijatelja u Istri. Objašnjenje isto: „dok se ne smiri“.

A mira nije bilo. Situacija je svaki dan bila sve gora. Počeše otpuštanja s posla, istjerivanja iz stanova. Za kumom ode i kum jer mu u stan upadoše naoružani vojnici vojske takozvane Republike Srpske i narediše da se kupi. Pred oružjem nikakvi argumenti nisu pomagali.

Godinu dana kasnije odosmo i mi. Bez novca za život (Neru otjeralo s posla zbog mene a ja bez prihoda jer ostadoh bez mušterija), nismo imali puno izbora. Pravac, opet Hrvatska, u koju je godinu dana ranije otišla starija sestra i na taj način nam omogućila izlazak iz grada kojeg su Srbi držali čvrsto pod svojom kontrolom, dobrano ga očistivši od „nepodobnih“.

Tu se, nakon peripetija, sretosmo s kumovima. Oni iznajmiše stan u Zaprešiću u blizini Zagreba a mi stan u naselju Prečko, nakon što mi gospodin Marton, vlasnik kompanije Marvel, ponudi posao u njegovoj novoosnovanoj firmi NT Computing. Činilo se da je našim lutanjima došao kraj. Nešto se zarađivalo i moglo se sastaviti kraj s krajem, barem prvih par mjeseci.

Sjećam se kada smo jedno kasno poslijepodne pošli u posjetu kumovima u Zaprešić. Dobro smo se napješačili do autobuske stanice s koje nas je autobus odveo do Zaprešiča. A bome je trebalo pješačiti i od stanice u Zaprešiču do zgrade u kojoj su se smjestili kumovi. Sjećam se i kada jnas e kćerka, kada je čula da idemo kod kumova, pitala: „jel' mi to idemo kući?“ Valjda je za nju odlazak kod starih prijatelja značio povratak u rodni grad!

Ni dolazak u Zagreb nije bio kraj naših lutanja. Nakon nekoliko mjeseci kumovi nam iznenada zapucaše za Švedsku. Nadali su se da će u toj skandinavskoj zemlji naći konačno smirenje jer događaji u Bosni nisu davali nadu za povratak. A otišli su, „samo dok se smiri.“

Ni mi ne ostasmo u Hrvatskoj. Sudbina nas odvede preko velike bare, u državu koja me nikada nije privlačila. Bila je to naša jedina opcija jer su svi drugi pokušaji pali u vodu.

Nakon mnogo godina ovog ljeta se ponovo okupismo. I to u Istri, dijelu bivše nam domovine koja nas je privukla svojom ljepotom i gostoprimstvom. Bilo je to opet druženje kao nekada, bezbrižno, bez puno priprema i dogovaranja. Žiške nam svratile u posjetu i nakon kavice u restoranu uz more, te obilska Pješčane uvale, u lijepoj ljetnjoj noći zasjesmo kod nas u lodži uz malo meze i vina. Druženje me podsjeti na ona iz nekadašnjih vremena, kada smo se ovako znali družiti kod njih ili kod nas, zezajući se, dok su se djeca sama igrala. Djeca, istina, ovaj put nisu bila prisutna (odrasla su i svako se zabavilo svojim životima) ali nama to nije smetalo da se lijepo družimo kao što se iz priložene fotografije može zaključiti.

Ovakvih druženja će biti još, u to sam siguran, samo da nas zdravlje posluži.