Avantura - nema više

Prvi doručak

Spavali smo dobro, da li zbog umora od puta ili je novi madrac bio udoban, nisam siguran.

Bilo je to prvo spavanje u novom stanu u kojem namjeravamo provesti ovo što nam je ostalo od života.

Odluku da se vratimo nazad, da ostavimo USA u kojoj smo lijepo živjeli zadnjih 27 godina smo donijeli relativno lako. Ostarilo se, snage je sve manje a oko kuće i dvorišta, u kojem smo provodili jako puno vremena i koje nam je jako mnogo značilo, je puno posla i morali smo nešto mijenjati. Prodati kuću, seliti se u stan negdje u okolini nije imalo smisla. Život u većini američkih gradova nije onaj na kojeg smo navikli a za preseljenje bliže kćerci u Los Angeles nije bilo financijski moguće. Cijene stanova u dijelu u kojem se ona skrasila, u blizini okeana i plaža gdje se čovjek može opustiti, su astronomske i za našu kuću ne bi mogli kupiti ništa što bi nam odgovaralo. Banjaluka nije dolazila u obzir. Povrtak u grad iz kojeg smo otjerani i gdje gotovo da nema živog stvora koji bi nam nešto značio također nije imalo smisla. Razmišljali smo i o Nizozemskoj, kako bi bili blizu unuka, ali nam je ta opcija bila skopčana s mnogo nepoznanica.

Naša "baštica"

Istra je, iznenada, postala rješenje, mjesto gdje bi se, čini nam se, najmanje osjećali strancima. U jednom dijelu Istre se već stvorila mala kolonija prijatelja koji dobar dio godine provode tamo, uživajući u čistom zraku i moru na koje je većina od nas navikla od malih nogu. Tako se mi prošle godine odlučismo da se skrasimo u blizini naših prijatelja, da ostavimo lagodan i miran život u USA, što je velika životna odluka ma kada je donoslili. U tome nam je u velikoj mjeri „pomogao“ idiot koji je zadnje tri i pol godine na čelu najmoćnije države svijeta, šireći mržnju među običnim svijetom, stvarajući atmosferu veoma sličnu onoj pred rat u bivšoj nam domovini. Svojom politikom je ohrabrio mnoge da pokažu svoja prava lica, samo što je sada, umjesto nacije, rasa osnova mržnje. Sve ostalo kao da je preslikano iz knjiga naših nacionalista. A rezultate smo osjetili mnogi, i još uvijek ih osjećamo, bez nade da će se nešto promijeniti na bolje.

Pogled na parking i novi ulaz u garažu

Za Pješčanu uvalu, malo mjesto u neposrednoj blizini Pule, smo se odlučili veoma brzo. Pronašli smo dvosoban stan u prizemlju s malom „bašticom“ u novogradnji u neposrednoj blizini lijepe pješčane plaže. „Baštica“ je bila jedan od uvjeta, blizina plaže na kojoj se mogu kupati djeca, drugi, a blizina većeg grada, treći. Stan je morao biti dvosoban jer očekujemo da će nam ljeti svake godine u posjetu dolaziti sin sa svojom familijom. Srećom, sve smo to našli u novogradnji dvije minute hoda do plaže. Uz to nas je još dodatno privukao zalazak sunca u kafiću uz moe koji me je podsjetio na one u Arubi, koji su mi posebno ostali u sjećanju.

Nakon večere na podu, doručak smo već jeli na improviziranom stolu koji je Nera napravila od komada namještaja zatečenog u dnevnoj sobi. Majstori, koji su montirali kuhinju i ugradbene ormare, su u dnevnom boravku ostavili hrpu materijala, dijelova namještaja i ambalaže. Očigledno je da su naš stan koristili kao privremeno skladište. Sve je to trebalo biti odneseno ali, eto, nije. Vrlo brzo se pokazalo da je to dio naše kulture jer na mnogo toga što nas je zateklo nismo bili pripremljeni. Kada smo podigli roletne koje štite stakleni zid koji dijeli dnevni boravak od lodže, umjesto naše „baštice“ dočekala nas je džungla. Prostor ispred stanova u prizemlju je trebao biti uređen, a parcele razdvojene.

Stigle i prve stolica

Još veći šok je bilo dvorište ispred zgrade koje služi kao parking za stanare (parking mjesto se posebno kupovalo). Prijatelji, koji su obišli našu zgradu u oktobru prošle godine, su nam poslali fotografiju lijepo popločanog parkinga. Kada smo uveče skrenuli na parking, dočekao nas je novi ulaz u garažu koji je, gotovo od početka parkinga silazio dole prema garažnom otvoru koji se nalazio upravo ispod naših spavaćih soba. Istina, vrata garaže nije bilo a i na početku ulaza je bilo nabacano neko kamenje. O čemu se radi nismo imali pojma. Projektirani ulaz u garažu se nalazio s bočne strane zgrade i u nju se ulazi iz male jednosmjerne ulice. Kada sam ujutro sišao u garažu, vidio sam da su originalna garažna vrata na svom mjestu. O razlogu zbog čeka je probijen drugi ulaz u garažu sam mogao samo nagađati. Da je bio na nekom drugom mjesto ne bi me nerviralo ali činjenica da se nalazio direktno ispod naših spavaćih soba me je zaista naljutila. Kada smo kupovali stan, sigurno se ne bi odlučili za onaj ispod čijih spavaćih soba se nalazi ulaz u garažu. Bio sam siguran da će biti onih koji će se u stan vraćati u kasne sate i buka otvaranje vrata nam zaista nije trebala.

I stol je konačno tu - lakše se diše

Bilo je tu još stvari koje nisu bile urađene kako je to trebalo. Ostave u priezmlju nisu bile završene, u dijelu garaže je bilo vode koja se nekako tu uvukla, nisam dobio ključ od poštanskog sandučića i daljinski za garažu za koju smo dobro platili, nigdje nije bilo kanti za smeće. Iako zbog svega toga nismo bili srećni, sam osjećaj da smo sretno stigli u mjesto gdje ćemo provesti većinu ostatka starosti je bio dovoljan da nedostatke poguramo u drugi plan. A tome je posebno pomogla prva kavica (borovnica za mene) u restoranu s malom terasom na samoj obali mora. Jutarnja tišina, blagi povjearac i prekrasan pogled na plažu i marinu u dubokom zaljevu u pravcu Pule je djelovao smirujuće. Svi problemi koji su nas dočekali su bili potisnuti u stranu. Nadali smo se da će se stvari rješavati jedna po jedna i da će život svaki dan sve više ulaziti u normalnu kolotečinu.

I bi tako.

Prva kavica na terasi restorana Škuža

Već prvi dan smo otišli na šetnju uz more, te kroz park šumu Soline, što bi trebala biti naša svakodnevna jutarnja aktivnost. U Lesnini smo kupili stol i stolice od kojih sam dvije dovezao u stan da imamo na šta sjesti. Drugo ili treće jutro probudiše nas radnici koji očistiše našu „bašticu“ od korova. Nakon par dana je rupa ispod naših prozora zatrpana i sada parking izgleda mnogo ljepše. Dobio sam ključ od spremišta i poštanskog sandučića a nakon desetak dana i daljinski za garažu, koja je u međuvremenu sređena. Namještaj (ugaone garniture, bračni krevet i stol za lodžu) su također stigli za par dana a mi smo svaki dan odlazili u trgovine i kupovali stvari koje su nam svaki dan olakšavali život u novoj sredini. I za unuke smo pripremili krevetiće o kojima smo im pričali zadnjih mjeseci. Nana i dido su se dobro oznojili dok su ih sastavili jer nismo željeli da ih razočaramo kada se pojave na vratima. Tako smo u relativno kratkom roku smo uspjeli srediti sve što nam treba za normalan život a ostalo ćemo sređivati polako, bez žurbe i brzopletosti.

Naša avantura se, čini mi se, sretno završila. Na putu nismo uhvatili virus a šta će biti u novoj sredini, vrijeme će pokazati.

Prva šetnja uz more

Mala plaža u rano jutro

Šetnica uz more

A sada malo kroz šumu

Prekrasan jutarnji pogled na more

Kratak odmor prije povratka u stan

"Naša" plaža

Ima i debele hladovine

"Naše malo misto"

Pogled na glavnu plažu u kasno poslije podne

Krevetić na kat spreman

Lutka za Suadu...

... i Eminu

Evo ih već u igri

Kavica u rano predvečerje