Avantura

Dok čekam na let za Istambul

Od kako je virus preuzeo stvari u svoje ruke nisam se puno kretao. Prvih mjesec dana, i više, nisam mrdao iz kuće. Srećom, dvorište je odigralo svoju ulogu i nisam imao osjećaj zatvorenosti kao neki koji su bili prisiljeni da sjede u stanu, zbog zabrana koje je vlast nametnula. Mislim tu prvenstveno na Banjaluku gdje mi neki prijatelji danima nisu mogli napustiti stan. Priznajem da bi meni to teško palo jer sam navikao da sam, za lijepog vremena, po cijelo vrijeme na vani. Ako tome dodam da smo svaki dan prošetali do obližnjeg parka, strah od virusa se lako podnosio. Kako živimo u dijelu gdje kuće nisu preblizu jedna do druge, a i malo ko od komšija prošeta, nismo imali osjećaj da bi nam se nešto moglo dogoditi.

Nera je bila zadužena za nabavku i odlazila bi u kupovinu, istina ne često. A u početku smo čak sve nabavljali preko Interneta, uz kućnu dostavu. Dobar je to biznis za one koji su se prvi dosjetili. Jednom su nam jedno obično pile naplatili više od $38. Istina, uspjeli smo nešto novca dobiti nazad nakon što smo se pobunili. Bila bi to prava pljačka u doba kada je čovjek pritjeran uza zid i nema puno izbora.

Tek mnogo kasnije sam i ja išao u kupovinu, ali samo nekoliko puta. Maska je, naravno obavezna, a uz masku se čovjek osjeća nekako sigurnije, iako su vijesti koje stižu do nas zabranjavajuće. Naročito je loša situacija u nekoliko američkih saveznih država i to upravo u onima koje su epidemiji prišle olako, slijedeći preporuke idiota kojeg imamo za predsjednika.

Još prije nego što su vijesti o virusu postale ozbiljne, kupili smo avionske karte za Zagreb. Karte su bile povoljne, a veze odlične. Bila je to jedna od rijetkih opcija za nas u Pittsburghu da putujemo direktno u Evropu, u Frankfurt, bez presjedanja u nekom od gradova USA. Iako se situacija oko virusa pogoršavala, nadali smo se da ćemo da ćemo putovati, posebno što smo planirali da provedemo još jedan godišnji odmor s unukama. Vidimo ih redovito, preko Interneta, ali tehnologije nikada ne mogu zamijeniti druženje uživo. Emina i Suada nisu u prilici da se poigraju s nanom i didom, kako je to bilo normalno za većinu unučadi u naše doba. A osjećam da jedva čekaju da se vidimo jer se već odavno spremaju za ljeto i odmor na Jadranu. Prošle godine sam se znao satima igrati u vodi s Eminom kojoj je dido bio glavna zabava. Ove godine bi trebalo biti još ljepše jer su se neke karte poklopile...

Znajući za lošu situaciju u Evropi, svaki dan smo očekivali obavijesti o otkazivanju leta. I jednog dana email stiže. Od našeg puta nema ništa. Avionska kompanija s kojom smo trebali letjeti je ukinula sve letove za i iz USA. Činilo se da od druženja s unukama neće biti ništa.

I onda, iz inata, iako je situacija bila sve gora i gora, kupismo nove karte. Ovaj put preko Istambula. Let s Turkish Airlines je bila jedina moguća opcija i odlučismo da sve stavimo na tu kartu. Turska nije dio Evropske unije i ima neka svoja pravila koja su nam omogućili da kupimo kartu za Zagreb.

Ali naše nade nisu trajale dugo. Stiže nam email od agencije preko koje smo kupili karte, da je let koji smo izabrali otkazan. Imalo smo opciju ili da nađemo neku drugu rutu, ili da dobijemo novac nazad. Nakon kraće pretrage, pronađoh novu rutu i nakon mnogo problema uspjeh promijeniti let. Mogli smo nastaviti s našim pripremama, iako smo bili u velikoj dilemi da li je pametno to što radimo. Situacija s epidemijom svakim danom, bar ovde kod nas je sve gora i gora, a dugotrajno zadržavanje u zatvorenom prostoru s puno ljudi je prilično rizično, posebno za nas u ovim godinama. Ali, želja da vidimo unuke je bila jačak.

Kako se vrijeme polaska približavalo,svaki dan sam provjeravao stanje na aerodromima preko kojih smo letjeli, veseleći se kada bih vidio da letovi nisu otkazivani.

I bi tako, sve do par dana prije prije polaska. Stiže novi email, ovaj put od Turkish Airlines-a. Naš let od Istambula do Zagreba je otkazan i prebacuju nas na let dan kasnije. Da bi putovali, moramo kontaktirati agenciju od koje smo kupili karte da naprave izmjenu. A da bi pričali s nekim iz agencije, treba čekati sat i pol ili više. Nakon više od dva sata, sredih promjenu s agencijom. Ali javi se novi problem! U Istambulu treba čekati više od 24 sata. Treba negdje prespavati. Nismo planirali da tražimo vizu, koja nam je potrebna da bi mogli otići negdje u hotel. Pronalazimo hotel na aerodromu, koji se nalazi u dijelu aerodroma u kojem se nalaze gejtovi gdje se vrši ukrcaj putnika. Ako nam koferi budu išli direktno do Zagreba, možemo tu prespavati. Ta nam se ideja čak svidjela jer bi,na taj način, u Zagreb stigli odmorni. Međutim, predosjećali smo da sve neće ići tako lako.

Naše se slutnje obistiniše. U Pittsburgh-u nam ne uzeše sve četiri torbe kako je to trebalo biti, već smo dvije morali nositi sa sobom. I dadoše nam karte samo do Istambula, uz objašnjenje da tamo moramo podići naše torbe i ponovo se čekirati za let za Zagreb. A on je tek slijedeći dan i torbe nećemo moći predati sve do par sati prije polatanja. A s velikim torbama ne možemo u hotel, u onaj dio u koji se ulazi ne napuštajući aerodrom. Tako piše na web stranici hotela. Viza za Tursku nemamo što znači da ne možemo napustiti aerodrom.

Šta nas sutra čeka, vrijeme će pokazati. Avantura je, čini mi se tek počela...