In memoriam - Azra Tiro

Uz sve ružne događaje koji nas prate ovih dana, jučer nam stiže još jedna. U Švedskoj je, nakon duge i teške bolesti, preminula Azra Tiro, naša komšinica i prijateljica sa Starčevice, koja se, s familijom, nakon protjerivanja iz Banjaluke, skrasila u Skandinaviji koja je prihvatila mnoge izbjeglice iz našeg grada i Bosne.

Desetak godina smo živjeli u istom ulazu u tkz kadrovskoj zgradi Profesionale na Starčevici. U zgradi smo se svi poznavali, bili smo kao jedna velika porodica. Djeca su se igrala na parkingu iza zgrade dok smo ispijali kave na našim balkonima. Naš sin Davor i Azrin mlađi sin Amir su bili prijatelji, školske kolege.

S Azrom smo se posebno zbližili u ratnim  danima kada smo svi ostali bez posla i kada smo vrijeme provodili uglavnom u stanu, strijepeći šta će noć donijeti. Gledali smo promjene koje su se u gradu i komšiluku događale, pokušavali da razumijemo šta se to desilo s pojedinim komšijama koji su preko noći „promijenili dresove“. Pratili smo vijesti, razgovarali o zlo koje se širilo, pokušavali da se i naš glas čuje.

Jednom je tako Azra uspjela stupiti u kontakt s jednom novinarkom iz beogradskog magazina Danas. Ne znam kako se to desilo ali je Azra telefonom razgovarala s novinarkom koja je pokušavala saznati istinu o onom što se događalo u Banjaluci. Azra joj je ispričala šta se oko nas događa, dajući joj pravu sliku o gradu iz kojeg su se širile laži čiji je cilj bio da se mržnja što više razbukta, da se naprave takve podjele među narodom da se više nikada ne uklone.

Zajedno smo se borili sa svakodnevnim nestašicama. Sjećam se kako smo zajedno ispijali zadnje kapi rakije koja nam je pomagala da, u okruženju u kojem smo se iznenada našli, ne izgubimo razum.

Sjećam se i kada je djecu poslala u Tursku kod rodbine, u nadi da će zlo stati i da će se vratiti život na koji smo navikli. Brinula se o njima jer su telefonske veze bile pokidane i do vijesti je bilo teško doći.

Sjećam se i kad su Tire otišle za Švedsku, autobusima koje je organizirao srpski Crveni krst. Bilo je to organizirano etničko čišćenje grada od strane novih vlasti koji su temeljito sprovodili planove razrađene u Beogradu.

Mnogo godina po našem dolasku u USA Nera je uspostavila kontakt s Azrom. Više se ni ne sjećam kada je to bilo ali su se od tada čule redovito. Saznali smo o Azrinim strahovima i borbi da djecu dovede u Švedsku, ali i o bolesti s kojom se počela boriti još u Banjaluci.

Usprkos problema s zdravljem Azra je ostala ista: staložena, razborita, tihim glasom pričaljući nam o životu u Švedskoj i njenoj borbi s bolestima. Nije joj bilo lako jer ju je, pored bolesti s kojom se duže borila, napala još jedna za koju još uvijek nema lijeka. Znali smo s kojim se problemima bori i bilo nam je žao što smo tako daleko i što joj ne možemo barem malo olakšati borbu. Sinovi Muris i Amir su cijelo vrijeme bili uz mater i ona nam je uvijek govorila kako joj pomažu, kako su u blizini kad god je potrebno.

Prije nešto manje od mjesec dana je imala operaciju koja je bila posljednja nada da se opaka bolest pobijedi. Nažalost, bolest je bila jača. U ponedeljak nam je Emira Šarić iz Beča javila da je Azra izgubila bitku. Dan kasnije mi se emailom javio i stariji sin Muris.

Zauvijek nas je napustila još jedna Banjalučanka daleko od svog grada. Svoj rodni grad nije posjetila od onog dana kada je sjela u autobus za Švedsku. Svakim danom nas je sve manje. Planovi osmišljeni u Beogradu se svakim danom sve više ostvaruju.

Sinovima Murisu i Amiru, te ostaloj ožalošćenoj rodbini upućujemo naše iskreno saučešće.