Vrijeme je da se ide...

Penzionerski dani
Sa Ellom i Harlow u Playa Del Rey

Kada smo u junu 93. „dobrovoljno“ napuštali Banjaluku nisam znao šta nas čeka i gdje ćemo završiti. Čak nisam ni razmišljao da li je taj odlazak zauvijek ili je to privremeno, „samo dok se situacija ne smiri“, kako su mislili mnogi koji su grad napuštali masovno. Miran život u gradu gdje smo svi bili izmiješani, gdje nismo razbijali glavu ko je ko, da li neko vjeruje ili ne, kako se ko zove, uspavao nas je. Dolazak na vlast nacionalista, masovna euforija naroda koji ih je, kako se ispostavilo, godinama željno očekivao, bio je šok za mnoge iz našeg okruženja. Teško smo prihvaćali da su neki s kojima smo bili jako bliski i za koje smo mislili da misle isto ili slično kao mi, odjednom počeli podržavati nacionalne vođe i nacionalizam. U početku su to činili stidljivo, a kasnije sve otvorenije i otvorenije, svjesni da je sila na njihovoj strani. Naše sudbine im nisu bile važne i nisu ih zanimale.

Šok da je neko za koga si mislio da ti je prijatelj, da isto mislite i da dijelite iste životne vrijednosti, u stvari podržava nacionaliste i laži koje su mediji širili, bio je još veći. Za one koje nismo poznavali, te za one manje obrazovane, lakše smo nalazili opravdanje. Ali za one s kojima smo živjeli svakodnevno, bilo da je to bio komšija, radni kolega, drugar iz škole ili fakulteta, a koji su iznenada promijenili svoju priču, bilo je teško naći objašnjenje zašto se to desilo. Za neke sam kasnije saznao zašto su preko noći okrenuli glavu a za neke ni do današnjeg dana nemam objašnjenja.

Promjene koje su se desile u to vrijeme, pored razočarenja u mnoge, pokazale su da nismo bili svjesni koliki je broj primitivaca među svijetom, čak i među onim obrazovanim, kojima završene škole nisu pomogle u proširenju životnih vidika, već su svoj svijet ograničili samo na svoju naciju (i vjeru), zanemarujući sve ostalo. Prihvaćanje nacije kao osnove svega, a uz to „iznenadno vraćanje“ Bogu, je bilo teško razumjeti. I još uvijek je.

Prošlo je puno vremena od tog juna kada sin, dječak od 13 godina, u trenutku polaska autobusa s parkinga iza zgrade Crvenog krsta (organizacije koja je aktivno učestvovala u etničkom čšćenju grada), a koji je svo vrijeme ćutao, reče: „Nikada se više neću vratiti ovdje“. Čini mi se da je njemu bilo jasno šta se u našem gradu događa dok smo mi stariji naivno mislili da će ludilo prestati i da će sve opet biti po starom. Ni vijesti o zločinima, ni sistematsko ubijanje Sarajeva koje smo gledali na televiziji, nisu bili dovoljni da shvatimo da povratka na staro nema. Da li smo tako razmišljali zato što nas je život u relativno sretnoj sredini uljuljkao, što nam nacija i vjera nisu bili važni, što zaista nismo obraćali pažnju na to ko je ko, teško je reči?

Godine su prolazile a mi se nismo vratili.  Pokazalo se da je sin bio u pravu. Mržnja prema nama, iako je od tog junskog dana prošlo godina i godina, nije splasnula. Tu je i dalje, prisutna, samo je malo prikrivena, ušuškana, pa se čovjeku ponekad čini da su neki shvatili da su pogriješili i da se kaju. Ali za ovih dvadeset i kusur godina riječi kajanja sam čuo rijetko, i to uglavnom od onih koji nisu učestvovali u našem progonu. Oni drugi, koji su, svako na svoj način, bili dio mašinerije koja je grad očistila od nepodobnih, sada se prave da se ništa nije dogodilo. Priča se u rukavicama, pazi se šta će se reći, teme se oprezno biraju. Rat se ne spominje, kao da ga nije ni bilo i kao je sasvim normalno što smo sada u Švedskoj, Norveškoj, USA, Holandiji, Austriji, Australiji i mnogim drugim zemljama svijeta.

U novoj domovini su nas dočekali lijepo. Ljudi su bili ljubazni, trudili se da nam pomognu. Na fakultetu gdje sam radio svi su znali za Bosnu, za rat i strahote kroz koji su mnogi u Bosni prolazili. Primili su me kao da sam njihov, kao da sam tu rođen. Na poslu mi je bilo lijepo, moram priznati ljepše nego u starom kraju. Znajući šta se kod nas dogodilo, bio sam oduševljen činjenicom da smo bili izmiješani, da nas je bilo iz raznih država svijeta, različitih jezika, boja kože, kultura, religijskih shvatanja. Pitao sam se šta je to kod nas na Balkanu pa da se toliko mrzimo a teško nas je razlikovati, navike su nam slične, jezik također.

U USA smo brzo stali na noge, skućili se, živjeli dobro, čak bolje nego mnogi domaćini. Mijenjale su se partije na vlasti, predsjednici. Kada je prije desetak godina za predsjednika izabrana osoba crne boje kože, shvatio sam to kao potvrdu da je američki narod prevazišao mračnu prošlost i doba kada je boja kože određivala nečije mjesto u društvu. U tom trenutku sam još više razbijao glavu razmišljajući o nama i mržnji među našim narodima. Bio sam ponosan što je Amerika napravila taj veliki korak kojem sam i sam svojim glasom doprinjeo.

Ali, čini mi se da sam ostao naivan, da ništa nisam naučio, da me događaji u našem kraju s početka devedesetih nisu opametili. Kritike novog predsjednika crne boje kože, koje sam, tu i tamo čuo, nisam shvatao ozbiljno. Nisu bile otvorene, dolazile su od manje obrazovanih osoba, dok je većina radnih kolega, a posebno nastavni kadar, čvrsto podržavao Obamu. Mislio sam da je razlog kritikama vezan za ekonomsku krizu koju je novi predsjednik naslijedio od svog prethodnika, osobe koja je, bilo je to očigledno svakome ko je to htio da vidi, bila ograničenih intelektualnih sposobnosti, manipulisana od nekolicine koja ga je iskoristila da ostvare svoje lične ciljeve. Ali ni izlazak iz krize nije promijenio mišljenja kritičara o predsjedniku crne boje kože. Objašnjenja sam nalazio u pripadnju partiji koja je izgubila izbore, a oni koji gube imaju pravo da su nezadovoljni pa svoje nezadovoljstvo iskazuju kritikom onih koji su na vlasti.

Lampice mi se nisu palile ni kada je jedan naš dobar prijatelj, Amerikanac, jedne prekrasne ljetnje večeri, dok smo sjedili u našem backyard-u uz čevape i pivo, u jednom trenutku izjavio kako Obamu treba ubiti, tj izvršiti atentat na njega! Šokiran, tu njegovu izjavu sam povezao s tih nekoliko popijenih piva, ponovo ne shvačajući o čemu se radi. Jer, naš prijatelj koji je to izjavio, svojim dotadašnjim postupcima ničim nije pokazivao neprijateljstvo prema drugima i drugačijima, a prema nama, izbjeglicama iz Bosne, je bio posebno osjetljiv i pomagao nam kad god je to trebalo.

A onda su došli izbori prije tri godine i pobjeda Trump-a. Šok! Nevjerica! Amerikanci su, bar oni koji su izišli na izbore, izabrali kompletnog idiota, čovjeka bez ikakvih moralnih vrijednosti, koji tako postade predsjednik najjače i najrazvijenije države svijeta. Njegova pobjeda na izborima mi je konačno otvorila oči. Tek tada sam shvatio da postoje dvije Amerike. Jedna, otvorena prema svima, širokih pogleda, koja je otvorenih ruku prihvatala ljude iz cijelog svijeta, a posebno one koji su bili prisiljeni da napuste svoja mjesta rođenja, bježeći od zla koje ih je snašlo. Trump-ovom pobjedom se ohrabrila ona druga Amerika, rasistička, koja ljude dijeli prema boji kože, a koja se vješto skrivala od javnosti sve dok se nije pojavila osoba koja im je dala pravo glasa.

A to se upravo dogodilo kod nas, nakon relativno mirnog perioda poslije drugog svjetskog rata, kada su mnogi od nas bili ubijeđeni kako svi mislimo slično i kako nas niko ne može zavaditi. Dolaskom na vlast nacionalista, maske su pale. Na svjetlost dana su izišli naše komšije, poznanici, radne kolege, i pokoji „prijatelj“, i pokazali pravo lice. Rezultati su poznati.

Pored šoka zbog izbora Trump-a, još veći šok je bilo spoznaja da je nekolicina onih s kojima sam nekada radio i družio se, u početku stidljivo, a s vremenom sve otvorenije, pokazala da podržavaju politiku čovjeka koji je podijelo Ameriku, koristeći se poznatom taktikom „zavadi pa vladaj“, baziranoj na rasizmu koji je, sada je to više nego očigledno, bio vješto skrivan. Ne govorim o ruralnoj Americi koja mrzi obrazovanje i koje godinama žive u prošlosti, već o obrazovanim osobama (istina je, većina ih nije završila fakultete), za koje se ne može raći da ne razumiju o čemu se radi.

Očigledno je da Trump svoju popularnost bazira na mržnji prema drugima i drugačijima, koristeći se lažima koje njegovi sljedbenici prihvaćaju kao istine, ne obazirući se na činjenice koje su, posebno u danjašnje doba opće digitalizacije, veoma lako dostupne. Objašnjenje za njegovu popularnost je samo jedno. Rasizam je osnova svega.

I kada sam mislio da smo konačno dočekali zasluženu penziju u kojoj ćemo uživati sve dok nas zdravlje služi, shvatio sam da je došlo vrijeme da se ponovo ide, da se traži mjesto na zemaljskoj kugli gdje ćemo ovo malo godina što nam je ostalo provesti u miru, kao što bi to bio red. Srećom, svojim poštenim radom smo stekli penzije koje bi nam trebale omogućiti bezbrižan život, za razliku od onoga što nam se desilo početkom devedesetih, kada smo na put u nepoznato pošli bez dinara u džepu.