Ljubičasti mrak

U nedelju pred veče 16. februara vozili smo se prema zapadu cestom uz dio zaljeva St-Laurant koji se is nekih razloga zove jezero St-louis. Led je prilično debeo uz obalu, a u sredini je uvijek brza voda koja teče. Vrijeme oblačno, negdje oko pola šest navečer.

Sunce još stoji tačno na površini jezera kad se gleda iz naše pozicije. Još uvijek se nije smrklo, i mi sa zadovoljstvom  zaključujemo da se dan produžio bitno, što je velika stvar ovdje na sjeveru.

Ima još nešto lijepo, u meni se bude lijepa sjećanja u tim trenucima kad gledam zalazak sunca. Boje pri zalasku su uvijek crvenkaste, malo boje rdje, malo narandžaste, ali je mrak ljubičast. Nije tama, nije dan, nego je neki prelaz, koji se zove ljubičasti mrak. To je boja vazduha oko nas, nešto što mi osjećamo. Kad o tome razmišljam dolazi slika lijepe djevojčice koja se smješi sa rupicama na obrazima. To je Sanja, kćerka Nere i Co-a. Igrala se s mojom Anom i kad bi je upitala ‘’Šta je mama rekla, do kad se možeš igrati ?’’ ona bi odgovorila ‘’Do ljubičastog mraka’’.

Vjerovatno sam ovo vec spominjala, izvinite. Bitno je da je to ponovo došlo sad u nedelju i da je bilo ugodno sjetiti se.

Bilo bi lijepo da smo uspjeli uslikati taj trenutak, to traje par minuta. Kako nismo to uradili šaljem jednu sliku, napravljenu nedavno, nedaleko od našeg mjesta (posudjeno u internetu).

Stavila sam još nekoliko slika iz naše okoline, ovdje je zima prava, još uvijek.

Molim vas prenesite moje srdačne pozdrave Sanji, njeno nasmijano lice uvijek zablista u mojim sjećanjima kad sam u prilici da osjetim taj ljubičasti mrak.

Puno toplih pozdrava svima.

Dubravka