SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, December 21, 2019

Od svega po malo, treći put


Danas se navršilo 18 dana od kada sam u Hagu kod Zlatka i njegove porodice.

Nevjerovatno je ali čini mi se kao da sam došla prije dva dana. Sve toliko brzo prolazi da ne znam da li je to zbog naših godina ili tempa života koji u ovom zapadnom svijetu osjetim u svakom trenutku.

Došla sam kasno naveč ekad su moji unuci spavali
 i ovo je bilo prvo jutro
Naše generacije u Sarajevu još uvijek imaju onaj nas “ pohiti  polako”. Moji unuci idu do tri sata u školu a onda do šest su u produženom boravku. Ja obavezno idem po njih u tri i vodim ih kući. Oni izlaze oko 8 i 15 a ja nisam napustila moj i Vicin običaj. Prvo dalmatinska travarica, čaj, pa kafa.

Onda blizu kuće jedan ugodan prizemni ali dug šoping centar. Širok, ali po sredini postavljene starinske parkovske klupe. Puno usamljenih žena sjede i posmatraju ljude koji prolaze. Ja sjednem poslije obavljene kupovine i odmah do mene sjednu od jedne do tri. Ne znam da li su usamljene ili radoznale ali odmah počnu konverzaciju na holandskom. Ja objasnim da govorim njemački (za koji mi se čini da ga znam bolje nego ranije), Ne znam je li i to znak da možda negdje blizu čuči Ajshajmer.

Pokupujem sto sam smislila za ručak .

Ovo je prvi dolazak po njih u školu.
Stariji je tri dana folirao kašalj bio sa mnom kod kuce
Stariji unuk je rekao ovak : “Kad ja kažem da baki ukusno kuha vi kažete da je to zato što su u Sarajevu i Rakovom selu bolji proizvodi nego u Holandiji. A baka sad kupuje holanske proizvode pa je opet sve ukusno.”

Mladji rekao ocu:  “Ja se radujem kad idem kući da vidim šta je baka spremila za ručak”.

Svi su sa mobitelima. Stariji  koristi očev kompjuter na stolu i namjesti prevodioca - s govorom i o svemu razgovaramo samo putem glasa i u svemu mi pomaže.

Starijem samo dolaze prijateljice kući da se igraju
Svaku veće kažem sebi da ću napisati komentare na blog ali ne uspijem. Preskočila sam prilog o Coovom  boravku u bolnici. Bilo mi je drago zbog toga jer je u istom napisao da je dobro i da ide kući.

Obzirom da se dosta nakupilo odlučih se za prilog.

Sa mnom  je u osmogodišnju školu “Zmaj Jova” išao Mirza Cardžić. Stanovao je na Hisetima. Meni je u mom sjećanju ostao kao prvi u redu na vašoj slici . Voljela bi znati je li se varam ili sam ga zaista upamtila.

Zagovor sa Franinim sinom na tabletu
 u Tbilisiju Gruzija Dolaze u subotu i oni u Holandiju
Natašin prilog me jako obradovao. Obzirom da sam cjeli život sa sestrom istoričarkom umjetnosti (uža specijalnost savremena moderna umjetnost, direktorica Umjetničke galerije BiH), Natašine slike mi se čine takve da bi dobile visoku ocjenu . Sigurna sam da ne griješim. Želim joj da sto duže uživa u sreći s unukom i talentu koji posjeduje.

Mladji unuk u šopinga odveo mamu u cvjećari
 i kupio veliki buket ruža za baku
Pročitala sam i Coov komentar o Mazalici i pomislila koliko je stotina Mazalica na svim stranama u ovoj napaćenoj zemlji. Onda nosali javno “tefter” pod pazuhom a sada im je umemorisan u glavi da čine štetu narodu i državi.

24. novembra se u Sarajevu slavio Republike. Upalila sam TV i vidjela da kod Vječne vatre u Sarajevu,  sa spomen pločom oslobodiocima Sarajeva poslije II svjetskog rata, stoji Babin glupan ( nek oproste obožavaoci carske dinastije) i uči Fatihu.

Kao da su to sve bili sami muslimani. Ja uslikala sa TV jer što se ne uslika kao da nije ni bilo.

Odmah iza rata glavna psovka djece je bila “hebo  te Tito”. Nije se smjelo spomenuti partizane, a sad to mu glavno. Mazalica bilo i uvijek će biti.

Šaljem vam i nekoliko fotografija.

Svima takodje želim sretne nadolazeće praznike.

Pozdrav Saima

Ja i moja Zoe same u šopingu i na vrućoj čokoladi u kafeteriji u centru Haga

Mogla bi živjeti u Hagu samo i radi jeftinog cvijeća Da ne spominjem hiljadu ljepota

Ne ide bas uz ovaj prilog ali i lijepo i ružno su sastavni dio naših života
(ovo sve moj licni stav)  - izborili smo se za demokraciju


Labels:

1 Comments:

Blogger co said...

Da rata nije bilo vjerujem da Saima ne bi morala putovati s jedne strane Evrope do druge da vidi unuke. Bili bi oni bliže, mnogo bliže, i vjerojatno bi ih viđala nekoliko puta tokom sedmice. Ovako, druženja su mnogo rjeđa, i tako je za sve nas kojima su familije razbacane na sve strane svijeta.

I moje unuke su u Hagu, i rado bih sada bio tamo nego ovdje gdje sam, ali zbog obaveza to nije moguće. Moram čekati do ljeta da ih vidim a do ljeta se može desiti mnogo toga...

A što se tiče Mirze Čardžića, Saima je u pravu. On je prvi u redu na fotografiji iz Kastela.

Sunday, 22 December, 2019  

Post a Comment

<< Home