Četvrti (bl)entitet

Početak je devedesetih. U Hrvatskoj je rat već počeo a u Bosni se kuva. Strani emisari „traže“ riješenje da rata ne bude a Boga mole da ga ne nađu. U predstavi učustvuju i naši političari, praveći se da su i oni za to a svi znaju da su karte već podijeljene i samo se čeka ko će povući prvi potez. A naivan svijet se nada najboljem, misleći da rata u Bosni ne može biti jer smo tako izmiješani da nas niko ne može zavaditi.

Nude se razna rješenja. Jedno, o kojem se najviše razgovara, je podjela Bosne na tri (bl)entiteta: muslimaski, srpski i hrvatski. To bi, kažu, trebalo riješiti sve probleme. Svako će biti svoj na svome, nema potrebe za ratnim sjekirama koje na Balkanu rade počesto. U tim planovima niko ne spominje one koji nisu ni za kakve podjele, kojima ne smeta što se molimo različitim bogovima (iako bi on trebao biti jedan, ako je tako kako hodže, popovi i svećenici uče) ili se uopće nemolimo. Nas su zaboravili, kao da ne postojimo. Kao da nismo isto vrijedni kao oni kojima svevišnji određuje sudbinu, kunu se u njega i sve rade kako ih on upućuje.

Na istom mjestu kao i prošle godine

Sjećam se razgovora s bivšim komšijama a sada prognanicima kao što sam i sam, kada smo uveče, uz zadnje kapi rakije koje su preostale, maštali kako bi bilo lijepo kada bi se i za nas u toj našoj Bosni našao jedan (bl)entitet, četvrti, u kojem bi živjeli svi oni koje ljude dijele samo na one koji to jesu, i koji nisu. Ali, niko nas nije spominjao, nikome nismo bili važni. Već tada smo bili osuđeni na progon koji će se vrlo brzo dogoditi. U Bosni ostaše samo oni kojima je pripadnost istoj vjeri ili naciji bilo važnije od svega drugoga.

U bašti "Kantuna" u Medulinu

I bi rat. I mnogo mrtvih. I na kraju, Bosnu opet podijeliše, istina ne na tri, već na dva (bl)entiteta (treći ne postoji u knjigama ali u stvarnosti, da) i tako to traje sve od 1995.

I sada bi, tako se bar mislilo, sve trebalo biti u redu. Svako je na svome, svako bira svoga predstavnika u vlasti, svi su zaštićeni. A kako je, znaju oni koji su ostali i koji uživaju u plodovima svoga četvorogodišnjeg „rada“ koji je za posljedicu imao više od 100 hiljada mrtvih, ko zna koliko ranjenih i osakaćenih, i par miliona prognanih. (Bl)entiteti su tu, samo što nema onog četvrtog, za one kojima do rata nikada nije bilo i koji ni danas nemaju gdje da se vrate, čak i ako bi to željeli.

Duženje u "Starom ribaru" u Ližnjanu

Iako tog četvrtog  (bl)entiteta nema, jer ga svjetski i lokalni moćnici nisu planirali (niti željeli), čini mi se da ideja o njemu nije mrtva i da se, malo po malo, ostvaruje. Istra je, čini mi se, dio nekadašnje nam domovine u kojem se oni kojima nije bitno ko je ko polako okupljaju. Od kada su Kušmići i Žiške kupile apartmane u Ližnjanu, malom mjestašcu u blizini Medulina, i od kada smo tamo počeli navraćati ljeti prilikom posjeta starom kraju, primjećujemo sve veću prisutnost naših nekadašnjih sugrađana koji se odlučuju na tihi povratak u stari kraj. I biraju Istru, dio Hrvatske u kojem nacionalizam nije uhvatio korijena, kao što je to slučaj s ostalim dijelovima bivše nam domovine, i u kojoj se ne osjećaju neugodno i neprihvaćeno.

Kume

Ove godine smo se ponovo družili s Žiškama, Kušmićima, bio je tu i Sejo Višić, sreli smo se i s Perom Kolarevićem, a saznali smo za nekoliko familija koje su u procesu preseljenja ili ozbiljno razmišljaju da mirne godine života provedu na ovom lijepom poluotoku o kojem prije tridesetak godina nisu ni razmišljali. Bila su to lijepa druženja koja nam uvijek ostaju u lijepom sjećanju.

Kako sada stvari stoje, tih druženja će biti još, samo da nas zdravlje posluži. A možda će nas tamo uskoro biti više pa će se naša želja o četvrtom (bl)entitetu i ostvariti, ali bez pomoći svjetskih moćnika. I neće to biti (bl)entitet, već okruženje, sredina, u kojoj ćemo živjeti zajedno kao što smo živjeli do „demokratskih“ promjena čije posljedice još uvijek svi osjećamo.

Žiške

KUšmići

Plaža u Ližnjanu

A evo i mene