Zisko

Naše raje se u gradu najviše može sresti tokom vikenda, kada se pred Palasom i Manjom može ugledati poneko poznato lice. Zbog toga sam se jako iznenadio kada sam jednog ponedeljka, žureći se na susret s Pavlovićima, na platou ispred Boske sreo Ziska (Kapidžić Aziza) i njegovu suprugu, koje nisam vidio više od 25 godina. Sa Ziskom sam se zadnjih par godina „čuo“ par puta preko facebook-a i to je bilo sve. Da je u posjeti rodnom gradu, nisam imao pojma. Zbog toga sam se zbunio kada sam primijetio da nam neko maše, sa širokim osmjehom na licu. U prvom momentu ga nisam prepoznao jer me vid nešto slabije služi (izgleda da ću morati početi nositi naočale za daljinu jer sve teže primjećujem lica kada hodam gradom), a i Zisko se malo popunio, što je za mnoge u ovom dobu normalna pojava. Nisam ga očekivao u Banja Luci pa je moje iznenađenje bilo potpuno.

Zisko nas je pozdravio širokog osmjeha, onog istog kojeg se sjećam iz vremena kada smo se družili. Ostao je onaj isti Zisko, lijepih manira i naravi, na koje sudbina koja nas je zadesila očigledno nisu imali uticaja. Nakon pozdrava, počela je priča i sjećanja na nekadašnje dane. Zisko se sjeća mnogo toga a mene je posebno obradovalo kada se prisjetio nekadašnjih događaja vezanih za muziku jer od ranih dana svira gitaru, koje se nije odrekao do današnjeg dana. Na spomen pjesme „Keti, Keti“, beogradske grupe Siluete u kojoj je pjevao Zoran Mišćević, jedan od prvih rokera Jugoslavije, vrati me u dane kada smo išli u serenade. Prisjetih se dočeka jedne Nove godine u Tehničkoj školi, kada nas je školski kolega Pedi (Savka, Savić Mladen) odveo pod prozor njegove tadašnje simpatije koja je stanovala u jednoj kući u blizini kuće moga kuma Mihe Fazlića u Kozarskoj ulici (obojica, nažalost, nisu među nama) gdje smo, u dva sata poslije ponoći, u hladno zimskoj jutro, pjevali upravo tu pjesmu. Zašto je Pedi insistirao da pjevamo ovu pjesmu nikada mi nije bilo jasno. A Zisko se sjetio nje među stotinama pjesama koje smo svirali i pjevali u to doba.

Kako smo kasnili na ranije dogovoren sastanak s Pavlovićima, brzo smo se rastali s Kapidžićima ali smo se opet „sreli“ u bašti restorana Manja u koju su i oni svratili. Opet smo započeli razgovor o prošlosti i nekadašnjim lijepim, bezbrižnim danima. Opet se Zisko prisjeti jednog događaja koji sam i ja gotovo zaboravio. Naime, na prvoj gitarijadi KAB-a održanoj u dvorani Doma kulture, smo pobijedili mi, VIS Usamljeni, ispred favoriziranih Meteora, a  u znak protesta zbog poraza Dragan Georgijević (pokojni), solo gitarista Meteora, se ošišao na nulu. Sjećam se ko danas kako sam bio iznenađen kada sam dan nakon gitarijade, ugledao njega i školskog kolegu Sašu, bez dlake na glavi. Dragan je posebnu pažnju posvećivao njegovanju dugačke kose jer je ona u to doba bila popularna među muzičarima tadašnjih vokalno instrumentalnih sastava, te među banjalučkim mangupima. Nosio je dugu kosu uprkos problemima koje je imao u školi a sada je, odjednom, odlučio, ne da je skrati, već da glavu obrije na nulu. Bilo je to veliko iznenađenje za sve nas u razredu jer je Dragan bio poznat po svojij dugoj kosi.

Tokom večeri je bilo još priče o tim vremenima koja su mi se zauvijek urezala u sjećanja. Slijedeći dan su se i Kapidžići, kao i mi, zaputili put Požege, u posjeti nekim prijateljima. Čini mi se da je to sudbina sviju nas koji navraćamo u stare krajeve i onda se rastrčimo na sve strane da se vidimo s dragim osobama. Tako nam se putevi ponekad ukrste a onda sjećanja naviru iz nekih skrivenih dijelova mozga na koje smo odavno zaboravili.

Da li ću ponovo sresti Ziska i suprugu, veliko je pitanje? Šanse su male jer živimo na dva kraja svijeta i mala je vjerojatnoća da će nam se putevi ponovo ukrstiti. Ali, i ovaj kratak slučajni susret je pokazao kako smo nekada živjeli lijepo, i kako smo se lijepo družili, sve dok idioti nisu izmilili iz svojih jazbina i mnogima (rekao bih većini), uništili živote. Nažalost, ti idioti i dalje drže sve konce u svojim rukama samo što na naše živote više nemaju velikog uticaja.