SLIKE I DOGADJAJI: Poslastice porodice Petrovicky

Kako vrijeme odmiče sve je manje onih koji se sjećaju naše slastičarne. I da ju otrgnem od zaborava ispričaću vam kako je sve počelo.

Pradjeda František Petrovicky (Lužec nad Cidlinou, 1884 - BL, 1963) iz rodne Češke se zaputio u naše krajeve, gdje se 1909. zaposlio kod slastičara Petra Orepiča u Dubrovniku. U isto vrijeme prabaka Anna Pourova (Kolin, 1890 - BL, 1927) dolazila je na ljetovanje u Dubrovnik i budući da je bila veliki sladokusac obilazila je dubrovačke slastičarne. Za oko joj je zapeo njen sunarodnjak, te je uslijedilo dopisivanje i nakon četiri godine, tačnije aprila 1913. vjenčali su se u Dubrovniku. Iste godine doselili su se u Banjaluku i otvorili slastičarnu u kući Rudovića pored nekadašnjeg kina „Edison” (poslije je tu bila slastičarna Minjon, kafić Bonus, danas kafić Fokus).

Kateřina Novotná-Petrovická (čukunbaka), Ludmila-Liduška, Anna Pourová,

Ana-Ankica i František-Franjo Petrovický, Banjaluka, 1926.

Stanovali su u susjednoj zgradi koja se nalazila iza slastičarne. Tek što su pokrenuli obrt, počeo je Prvi svjetski rat. Prabaka je rodila blizance, djevojčicu koja je umrla odmah po rođenju i sina Jaroslava koji je poživio samo 6 mjeseci. Kada je rodila baku Anu (BL, 1916 - BL, 1983) prabaka je otišla kod svojih roditelja u Kolin, a pradjeda je ostao u Banjaluci. Vratile su se kada se rat završio, a nakon četiri godine rodila se Ludmila (BL, 1922 - Prag, 1995) koju su svi zvali Liduška. Velika strast prema slatkišima, koja se sa radom u slastičarni još više povećala, koštala je prabaku života. Umrla je mlada, u 37. godini života.

Pradjeda se odjednom našao u gotovo bezizlaznoj situaciji. Ostao je sam sa dvije maloljetne kćerke u zemlji u kojoj je još uvijek bio stranac. Nije mogao istovremeno voditi obrt i brinuti se o djeci. Zaputio se u Čehoslovačku u potrazi za novom suprugom, ali je putovanje bilo bezuspješno. Jedino što se dosjetio i dao oglas u novine prije povratka u Bosnu, tako da se nakon godinu dana javila moja druga prabaka Marie Lukešova (Beč, 1892 - BL, 1980). Dolaskom u Banjaluku bila je prijatno iznenađena kad je iznad ulaznih vrata ugledala natpis: „Pěkné vítame naši novou maminku – Dobro došla naša nova mama“, koje su napisale baka i teta Liduška. Malo pomalo u njihove živote se ponovo vratio taj lijepi osjećaj porodične idile.

František drugi zdesna, a do njega baka Ana, slastičarna ispred stare željezničke stanice

Baka Ana sjedi u fijakeru prva zdesna, zgrada ispred stare željezničke stanice

Marija i František

Ana

Slastičarna je radila punom parom, a kako i ne bi kada je čitava porodica bila angažovana u njoj. Naša slastičarna je godinama snabdjevala personal Banskog dvora svojim slatkim proizvodima. Pradjeda je bio takođe zadužen i za prijeme, balove i sve druge vidove okupljanja u Banskom dvoru. Sredinom '30-ih godina otvorena je i druga slastičarna koja se nalazila između stare željezničke stanice, danas Muzeja savremene umjetnosti i Opštine u zgradi advokata Moske Poljokana.

Pravili su evropske specijalitete, koji su u to vrijeme bili nešto novo u gradu, a najčuveniji po doboš torti i kiflicama sa orasima. U ponudi su imali razne torte kao što su punč, reform, mikado, zatim kolače: krempite, šampite, šnite citroner, bezè, pišinger, grilaš, sicilijanske kanelone i još mnoge druge poslastice. Kreme za torte su se pravile u različitim omjerima zimi i ljeti zbog njihovog lakšeg čuvanja.

Interesantni su bili ušećereni zečići, flašice i loptice. To se pravilo tako što se u drveni kalup sipalo specijalno brašno poput štirke. A onda su se pomoću gipsanih modela pravili otisci u brašnu (10 odjednom), koji su se punili slatkom tečnošću koja se stvrdnjavala samo po površini. Na taj način su se formirali oblici čija je unutrašnjost ostajala tečna.

Postupak pravljenja i čuvanja sladoleda je bio komplikovan. Imali su mašinu za pravljenje sladoleda na ručni pogon koja se sastojala od dva kazana. Unutrašnji je bio pokretan. Između kazana se stavljao smrvljeni led, a u unutrašnjost smjesa za sladoled. Led je služio za hlađenje smjese. Neprestano se morala miješati smjesa sladoleda i ručkom pokretati mašina. Kod Milanovića su kupovali led koji je bio u obliku debele grede visine oko 1m, koji su potom drobili u vreći.

U ponudi su imali i razne hladne i tople napitke, a pravili su i toplu čokoladu sa čilijem i bozu koju je pradjeda pretpostavljam naučio praviti kod Ninona, jer su bili veliki prijatelji. Pored vlastitih proizvoda prodavali su i proizvode „Nestle“ i „Union“.

Došla je i 1941, a sa njom i zlo koje je potpuno uništilo njihove živote. Nakon rata pradjeda je proglašen ratnim profiterom, tako da mu je sva imovina konfiskovana. Zbog novonastalih okolnosti njegova mlađa kćerka Ludmila 1947. je emigrirala u Čehoslovačku.

1950. mu je vraćen samo dio imovine – slastičarski inventar iz prve slastičarne i data dozvola da ponovo otvori lokal. Od 1947. do 1950. slastičarna se zvala „Zdravljak“ i bila je u državnom vlasništvu. Za to vrijeme pradjeda je radio kao glavni poslastičar u hotel „Bosni“. 1951. je ponovo otvorio slastičarnu i vodio je sve do 1958. Budući da je svoj radni vijek proveo uglavnom radeći kao obrtnik nije imao dovoljan broj godina da bi ostvario penziju, te mu je dodjeljena socijalna pomoć koja nije bila dovoljna ni za najnužnije potrebe. On koji je sladio život drugima umro je ispunjen velikom gorčinom.

Mi, njegovi potomci često pričamo o slastičarni, gledamo stare slike, a sladimo se kolačima i tortama koje su se pravile u slastičarni rijetko – za rođendane i u nekim svečanim prilikama. Da smo imali više sreće danas bi slavili 106. godišnjicu postojanja.