Sjećanja, sjećanja...

Prije skoro mjesec dana Emira mi je poslala moj razgovor s direktorom naše Tehničke škole. Obradovala sam se ali nisam imala namjeru stavljati na blog. To je bila samo jedna stranica koja je bila moja. Danas sam pregledala jednu veliku kutiju s pismima, člancima, nekim isječcima iz raznih novina i pronašla jednu kovertu s jednim od brojeva “Naše riječi”.

To sam odlučila da “iskopiram” i pošaljem komplet. Listovi su požutili i ostarili, neka slova izblijedila (uostalom kao i mnogi od nas, ha, ha, ha,”). Ne mogu se sjetiti Rade Sekulića iz IV m1 ali su me njegove pjesme oduševile. Koja je to snaga emocija prema nekoj Mirjani. Ne znam je su li živi i je su li zajedno ali neka ostanu na ovom  blogu.

Nikako ne mogu da se sjetim imena  direktora Došena , ali je bio pravi gospodin. Uredan, uvijek nasmijan i uvijek spreman da primi učenike na razgovor kad bi ih neko od profesora poslao na raport. Ja sam bila tri puta, uvijek “ganjajući pravdu”.

Drago mi je i zbog našeg Bude Nikića. Uvijek samozatajan i ozbiljan ali poštena osoba i dobar prijatelj. Sada je u Novom Sadu.

Nadam se da će vidljivost biti dovoljno dobra da se može pročitati.

Pozdrav blogerima

Saima

Napomena: Pošto je Saima ne može sjetiti imena direktore, evo da pomognem. Mislim da se zvao Zdravko. Ako griješim, neko će se već javiti da me ispravi.

Co

Pretražujući Internet

Pretražujući Internet u namjeri da provjerim redoslijed događanja u Jugoslaviji prije i tokom ovog zadnjeg rata, naletih na arhivu banjalučkog Glasa. Posebno su me zanimali događaji vezani za osnivanje banjalučkog ogranka Srpske Demokratske Stranke kada su mnogi direktori, rukovodioci i „viđenije“ ličnosti Rudi Čajaveca srpske nacionalnosti preko noći, tajno, hinjski, promijenili dresove. One, komunističke partije, boja bratstva i jedinstva, gdje su uglavnom igrali u prvoj postavi (više je to bilo statiranje njego igra), zamijenili su dresovima SDS-a,  s nacionalističkim obilježjima, praveći se naivnim, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. I u novoj ekipi su bili u prvoj postavi, ali su sada igrali žestoko, s puno žara, a za to svoje angažiranje su bili nagrađeni napredovanjem na rukovodećim mjestima u fabrici ili direktorskim foteljama u drugim banjalučkim preduzećima.  

Traženu informaciju nisam našao jer prvi arhivirani broj iz tog vremena nosi datum 31. decembar 1991. Navedeni osnivački skup se desio mnogo ranije, a informaciju o osnivanju sam pročitao upravu u Glasu, šokiran saznanjem da su mi radne kolege s kojima sam svaki dan sjedio i rasravljao o političkoj situaciji u državi, osnivači SDS-a. Bez obzira na tu činjenicu, prelistao sam izdanje od prve do zadnje stranice da se prisjetim tog vremena kada su mediji širili mržnju među narodom, radeći prema direkcijama upravo onih koji su promijenili dresove.

Na moje veliko iznenađenje, na stranici s oglasima, naletih na oglas firme Ident koju sam, zajedno s poslovnim partnerom, osnovao početkom iste godine. Dolaskom Ante Markovića na čelo vlade bivše domovine, i s promjenama koje je ta vlada donijela, odlučio sam da napustim odličan posao u Profesionali (bio sam rukovodilac odjeljenja koje sam osmislio, i uz pomoć tadašnjeg direktora OOUR-a TU Nikole Drče, opremio i formirao, imao odličnu plaću) i „bacim se u vode privatluka“.

Bila su to dosta zanimljiva i dinamična vremena, kada su, i pored nestabilne političke situacije u zamlji uzrokovane pojavom Slobodana Miloševića, dovela do velikih promjena u gradu. Svakodnevno su nicale nove trgovine, restorani, obrti, firme, u gradu se osjećala pozivitivna atmosfera, sve više pojedinaca se odlučivalo za „privatluk“, dajući nadu da će država izići iz ekonomske krize u koju je zapala i da će taj entuzijazam uticati da se probuđene aveti nacionalizma smire, da tenzije popuste, da se ponovo počne pričati o nekim drugim stvarima a ne o politici.

Na slijedećoj stranici ugledah i oglas firme Adria Impex koja je bila jedna od prvih korisnika usluga firme Ident. Pored računarske opreme koju sam im prodao, za njih sam razvio program za izradu kalkulacija, prodaju robe na veliko, te vođenja skladišta robe. Sve tri aplikacije su koristile istu bazu podataka a pri njhovom razvoju sam iskoristio znanje i iskustvo stečeno u Profesionali gdje sam razvio veoma kompleksan informacion-mjerni sistem za elektronske i elektromehaničke komponente. Osnova svega je bio identifikacioni broj za robu, ident, kako smo ga mi u Profesionali zvali i koji je, zbog neprofesionalnog i neodgovornog pristupa pri njegovom kreiranju, stvarao mnoge probleme u poslovanju preduzeća.

Vlasnik Adria Impexa je bio izuzetno zadovoljan programskim rješenjima, posebno onima koje mu je omogućavalo da kupcima odmah ispostavi fakturu roba sa svim potrebnim podacima kako bi robu mogli odmah podići iz skladišta, uz automatsko ažuriranje količinskog stanja.

Iako su se ratni oblaci već nadvili nad Bosnom, posao se širio i ja sam pravio planove za zapošljavanje novih radnika, programera, naivno vjerujući da će pamet prevladati. Čak i onda, kada sam nekoliko puta nedeljno morao odlaziti u Adria Impex da vršim izmjene na programu zbog galopirajuće inflacije (morao sam mijenjati izglede ekrana za unos i prikaz podataka, te štampanih izvještaja jer su cifre vrtoglavo rasle), mislio sam da do rata neće doći, da naše bivše radne kolege, poznanici i prijatelji koji su odabrali nacionalizam umjesto bratstva i jedinstva, nisu baš toliko u njemu ogrezli i da neće žrtvovati sve, pa i mir, da ostvare svoje ciljeve.  

Ali, prevario sam se. Dok su oni uživali u privilegijama koje su išle uz nove pozicije (velike plate, poseban tretman, kasnije, useljenja u veće stanove protjeranih), i medijskom eksponiranju (intervjui u novinama, izjave za radio Banja Luku, nastupi na lokalnoj televiziji gdje su davali pogrde izjave o „onim drugima“, kojima sam i sam pripadao), ja sam morao spakovati „kofere“ i „dobrovoljno“ napustiti grad u kojem sam rođen i u kojem sam proveo sav svoj život.  Ident je prestao s radom  kao i većina firmi čiji su vlasnici bili „nepodobni“ (Adria Impex nije, jer je vlasnik bio „njihov“), a gradom su zavladali podobni, koristeći rat da se obogate. Danas su to tkz tajkuni, ratni profiteri koji su stekli ogromna bogatstva, za mnoge od nas nezamisliva. A sve su im omogućili oni koji su promijenili dresove, praveći se (istina, samo u početku, dok nisu potpuno preuzeli vlast u gradu), da je to sasvim normalno, da su se samo prilagodili novim „demokratskim“ vremenima.

Meni je, i pored svega što se desilo, bilo drago kada sam ugledao oglas koji sam kreirao i koji je Glas  objavljivao svake subote. Dio je to moga života kojeg ću se uvijek rado sjećati i kojeg mi niko ne može oteti, makar sam firmu na kraju morao ostaviti i sve napustiti. Čak su mi i nove vlasti otele novac koji sam uplaćivao u penzioni fond za vrijeme dok je Ident poslovao (u ono doba se nije moglo raditi na crno i Ident je redovito, svakog mjeseca, uplaćivao doprinose u penzioni i zdravstvei fond za sve zaposlene), nastavljajući politiku koju su započeli oni koji su početkom devedesetih promijenili dresove. Dokaz je to da se u glavama onih koji vladaju u našem gradu, a i u glavama mnogih koji su novu politiku prihvatili, ništa nije promijenilo od vremena kada je „demokratija“ stigla u naše krajeve. Samo sada, za razliku od onih vremena kada smo morali ostavljati sve i odlaziti u nepoznato, dobrovoljno odlaze mnogi, posebno mladi, jer u gradu nema posla a i ono malo što ga ima je slabo plaćeno. Ono što je oteto od protjeranih Banjalučana je davno potrošeno a interes vlasnika novih firni je da se što brže obogate, a to podrazumijeva male plate ili rad na crno.

Srećom, već odavno sam daleko i tamošnja situacija više nema uticaja na moju sudbinu. Oglas za  Ident me je samo za trenutak vratio u neka davna vremena koja su mnogima ostala u sjećanju, i po dobru, a više po zlu, koja ne bi trebala zaboraviti.

Poslastice porodice Petrovicky

Kako vrijeme odmiče sve je manje onih koji se sjećaju naše slastičarne. I da ju otrgnem od zaborava ispričaću vam kako je sve počelo.

Pradjeda František Petrovicky (Lužec nad Cidlinou, 1884 - BL, 1963) iz rodne Češke se zaputio u naše krajeve, gdje se 1909. zaposlio kod slastičara Petra Orepiča u Dubrovniku. U isto vrijeme prabaka Anna Pourova (Kolin, 1890 - BL, 1927) dolazila je na ljetovanje u Dubrovnik i budući da je bila veliki sladokusac obilazila je dubrovačke slastičarne. Za oko joj je zapeo njen sunarodnjak, te je uslijedilo dopisivanje i nakon četiri godine, tačnije aprila 1913. vjenčali su se u Dubrovniku. Iste godine doselili su se u Banjaluku i otvorili slastičarnu u kući Rudovića pored nekadašnjeg kina „Edison” (poslije je tu bila slastičarna Minjon, kafić Bonus, danas kafić Fokus).

Kateřina Novotná-Petrovická (čukunbaka), Ludmila-Liduška, Anna Pourová,

Ana-Ankica i František-Franjo Petrovický, Banjaluka, 1926.

Stanovali su u susjednoj zgradi koja se nalazila iza slastičarne. Tek što su pokrenuli obrt, počeo je Prvi svjetski rat. Prabaka je rodila blizance, djevojčicu koja je umrla odmah po rođenju i sina Jaroslava koji je poživio samo 6 mjeseci. Kada je rodila baku Anu (BL, 1916 - BL, 1983) prabaka je otišla kod svojih roditelja u Kolin, a pradjeda je ostao u Banjaluci. Vratile su se kada se rat završio, a nakon četiri godine rodila se Ludmila (BL, 1922 - Prag, 1995) koju su svi zvali Liduška. Velika strast prema slatkišima, koja se sa radom u slastičarni još više povećala, koštala je prabaku života. Umrla je mlada, u 37. godini života. 

Pradjeda se odjednom našao u gotovo bezizlaznoj situaciji. Ostao je sam sa dvije maloljetne kćerke u zemlji u kojoj je još uvijek bio stranac. Nije mogao istovremeno voditi obrt i brinuti se o djeci. Zaputio se u Čehoslovačku u potrazi za novom suprugom, ali je putovanje bilo bezuspješno. Jedino što se dosjetio i dao oglas u novine prije povratka u Bosnu, tako da se nakon godinu dana javila moja druga prabaka Marie Lukešova (Beč, 1892 - BL, 1980). Dolaskom u Banjaluku bila je prijatno iznenađena kad je iznad ulaznih vrata ugledala natpis: „Pěkné vítame naši novou maminku – Dobro došla naša nova mama“, koje su napisale baka i teta Liduška. Malo pomalo u njihove živote se ponovo vratio taj lijepi osjećaj porodične idile.

František drugi zdesna, a do njega baka Ana, slastičarna ispred stare željezničke stanice 

Baka Ana sjedi u fijakeru prva zdesna, zgrada ispred stare željezničke stanice

Marija i František

Ana

 Slastičarna je radila punom parom, a kako i ne bi kada je čitava porodica bila angažovana u njoj. Naša slastičarna je godinama snabdjevala personal Banskog dvora svojim slatkim proizvodima. Pradjeda je bio takođe zadužen i za prijeme, balove i sve druge vidove okupljanja u Banskom dvoru. Sredinom '30-ih godina otvorena je i druga slastičarna koja se nalazila između stare željezničke stanice, danas Muzeja savremene umjetnosti i Opštine u zgradi advokata Moske Poljokana. 

Pravili su evropske specijalitete, koji su u to vrijeme bili nešto novo u gradu, a najčuveniji po doboš torti i kiflicama sa orasima. U ponudi su imali razne torte kao što su punč, reform, mikado, zatim kolače: krempite, šampite, šnite citroner, bezè, pišinger, grilaš, sicilijanske kanelone i još mnoge druge poslastice. Kreme za torte su se pravile u različitim omjerima zimi i ljeti zbog njihovog lakšeg čuvanja.

Interesantni su bili ušećereni zečići, flašice i loptice. To se pravilo tako što se u drveni kalup sipalo specijalno brašno poput štirke. A onda su se pomoću gipsanih modela pravili otisci u brašnu (10 odjednom), koji su se punili slatkom tečnošću koja se stvrdnjavala samo po površini. Na taj način su se formirali oblici čija je unutrašnjost ostajala tečna.

Postupak pravljenja i čuvanja sladoleda je bio komplikovan. Imali su mašinu za pravljenje sladoleda na ručni pogon koja se sastojala od dva kazana. Unutrašnji je bio pokretan. Između kazana se stavljao smrvljeni led, a u unutrašnjost smjesa za sladoled. Led je služio za hlađenje smjese. Neprestano se morala miješati smjesa sladoleda i ručkom pokretati mašina. Kod Milanovića su kupovali led koji je bio u obliku debele grede visine oko 1m, koji su potom drobili u vreći.

U ponudi su imali i razne hladne i tople napitke, a pravili su i toplu čokoladu sa čilijem i bozu koju je pradjeda pretpostavljam naučio praviti kod Ninona, jer su bili veliki prijatelji. Pored vlastitih proizvoda prodavali su i proizvode „Nestle“ i „Union“.

Došla je i 1941, a sa njom i zlo koje je potpuno uništilo njihove živote. Nakon rata pradjeda je proglašen ratnim profiterom, tako da mu je sva imovina konfiskovana. Zbog novonastalih okolnosti njegova mlađa kćerka Ludmila 1947. je emigrirala u Čehoslovačku. 

 1950. mu je vraćen samo dio imovine – slastičarski inventar iz prve slastičarne i data dozvola da ponovo otvori lokal. Od 1947. do 1950. slastičarna se zvala „Zdravljak“ i bila je u državnom vlasništvu. Za to vrijeme pradjeda je radio kao glavni poslastičar u hotel „Bosni“. 1951. je ponovo otvorio slastičarnu i vodio je sve do 1958. Budući da je svoj radni vijek proveo uglavnom radeći kao obrtnik nije imao dovoljan broj godina da bi ostvario penziju, te mu je dodjeljena socijalna pomoć koja nije bila dovoljna ni za najnužnije potrebe. On koji je sladio život drugima umro je ispunjen velikom gorčinom.  

Mi, njegovi potomci često pričamo o slastičarni, gledamo stare slike, a sladimo se kolačima i tortama koje su se pravile u slastičarni rijetko – za rođendane i u nekim svečanim prilikama. Da smo imali više sreće danas bi slavili 106. godišnjicu postojanja.

Ana treća slijeva s prijateljima

Bakina prijateljica Ravka slijeva

Marica Stošić i Ana s prijateljima

Ana stoji 

Ana stoji, jun 1937.

František i Marija, terasa kod Mihaljevića, jun 1933.

Rođaka iz Čehoslovačke i Ana,

terasa kod Mihaljevića, jun 1933.

Branka Rašeta, juli 2019.

Noći u bijelom satenu

Dvorište starog hotela Bosna

Interesantno je kako je ponekad dovoljna slučajnost da mi misli odlete u neko drugo vrijeme, izvlačeći iz skrivenih dijelova mozga događaje koji su gotovo ostali zaboravljeni. Na  facebooku već neko vrijeme pratim objave grupe pod nazivom Banjalučka ćaršija koja objavljuje fotografije Banjaluke, one iz sadašnjosti ali i one iz njene bliže i dalje prošlosti. Nađe se tu za svakog ponešto. Ponekad poneku fotografiju „skinem“, nadajući se da bih je mogao iskoristiti za blog. Tako prije par dana naletih na rijetku staru fotografiju hotela Bosna, onu na kojoj je uhvaćeno njegovo dvorište u koje svakodnevni posjetioci nisu često navraćali. Vjerojatno ga ni ja ne bih „posjetio“ da me događaj iz kasnih šezdesetih ne odvede tim putem.

Naime, to veče smo svirali u bašti hotela Bosna, onog prije katastrofalnog zemljotresa koji joj je došao glave, i prije svirke smo dovezli instrumente u jednu od sporednih prostorija u koju se ulazilo iz dvorišta. Bilo je to doba kada su muzičari sami sebi prevozili instrumente i morali su se snalaziti na razne načine kako da to urade. Kolica na četiri točka su bila premija a ni dobar bicikl nije bio za baciti. Do kolica nije bilo lako doći pa se češće koristio bicikl a znalo se i opremu nabaciti na leđa pa pravo do mjesta gdje se sviralo. To popodne smo imali sreću, nabavili smo kolica, natovarili instrumente i onako grupno smo ih ugurali u dvorište hotela koje je zjapilo prazno, osim jednog auta parkiranog u blizini ulaza u hotel sa zadnje strane.

A nije to bio bilo kakav auto. Na parkingu hotela se šepurio bijeli Rols Rojs, s engleskim tablicama. Na ulicama Banjaluke se tih godina nisu često viđali automobili stranih registarskih tablica a za svojih dvadesetag godina života nikada nisam vidio Rols Rojsa u živo. I to još iz Engleske! A on je stajao tu ispred nas, golicajući našu maštu. O kakvom se to gostu radi, pitali smo se? Od kuda on u Banjaluci? Kakvi su ga razlozi natjerali da dođe u naš grad i to još automobilom koji je očigledno dovezao čak iz Engleske, preko La Manša? Čim smo smjestili instrumente, svratili smo do recepcije da se raspitamo o tajnovitom gostu. Tamo nam rekoše da se radi o mlađem gospodinu, nekakvom pjevaču, koji s djevojkom putuje na odmor na Jadran pa ga put odveo u Banjaluku. Upitasmo za ime. Recepcionar pregleda hotelske knjige i reče da je gospodinovo ime Paul Jones.

Paul Jones, momak u sredini

Istog momenta proradiše klikeri. Bio je to Paul Jones, pjevač poznate i u to vrijeme popularne engleske grupe Manfred Mann. Poznavao sam neke njihove pjesme ali ih nismo imali na našem repertoaru. Ali smo zato imali nekoliko pjesama koje smo izvodili na engleskom, onako kako smo ih „hvatali“ s Radio Luksemburga, u to doba najpoznatijoj i najpopularnijoj radio stanici koja je bila glavni izvor pjesama koje smo izvodili. Bilo je to doba kada smo Željo Kosanović i ja nastupali s grupom Amori koja je izvodila melodičnu muziku prijemljivu uhu, koju je raja dobro prihvaćala. Ponekad bi se radilo o pjesmama s višeglasnim pjevanjem i po tom su Amori bili poznati. Radili smo to dobro i bili smo zadovoljni našim zvukom. 

Odmah sam počeo razmišljati. Šta će se desiti ako Paul to veče bude u bašti a mi zasviramo neku od engleskih pjesama? Kako će reagirati na naš engleski? Hoće li se podsmjevati ili će se praviti da je sve ok? Bile su to nepoznanice za čije rješenje ćemo pričekati do večeri, do momenta kada uzmemo instrumente u ruke i započnemo sa svirkom.

Ulaz u hotel iz bašte

Pola sata prije svirke počesmo s izvlačenjem i pripremom instrumenata na maloj bini koja se nalazila s lijeve strane glavnog ulaza u hotel, gledano iz Titove. U baštu su gosti tek pristizali i zauzimali stolove. Na prvom stolu s desne strane ulaza, u našoj neposrednoj blizini, primijetismo znak za rezervaciju. Bi nam to sumnjivo jer rezervacije stolova nisu bile uobičajene. Posumnjali smo da bi se moglo raditi o  gostu iz Engleske a posebno nas je zabrinula blizina stola za kojim bi mogao sjediti. Bio je udaljen samo nekoliko metara od nas, s direktnim pogledom na muziku. Nije nam to bilo drago. Lakše bi nam bilo da se smjestio negdje dalje, negdje u nekom kutku povelike bašte, do kojeg naši pogledi nisu mogli doprijeti. A on će, tako je izgledalo, biti odmah tu do nas. Ali, šta je, tu je. Tu se ništa nije moglo učiniti već nam je ostalo da se nadamo da će sve proći doro.

Dok smo završavali s pripremom instrumenata i razglasa, na vratima hotela se pojavi mlađi par i odmah ga prepoznasmo. Bio je to Paul Jones, s djevojkom. Pogleda prema nama, nasmiješi se i pomože dami da sjedne za stol s rezervacijom. Naše najcrnje sumnje se obistiniše. Paul Jones je sjedio tik do nas, spremajući se da večera u bašti hotela, u toploj ljetnoj noći kakve su često znale biti u Banjaluci u to doba godine. A mi smo bili nervozni, nadajući se da će sve ispasti dobro i da se nećemo osramotiti.

Svirku smo započeli s nekoliko naših pjesama a onda sam odlučio da zapjevam The nights in white satin (Noći u bijelom satenu), popularnu pjesmu engleske grupe Moody Blues, pa kud puklo da puklo. Pjesmu smo dobro izvodili, i uz pomoć Ahmeta, Đeđe i Želje, koji su uskakali s višeglasnim pjevanjem, bili smo zadovoljni kako je zvučala. Treme, začudo, nisam imao. Pjevanje na engleskom mi je išlo od ruke, razumio sam o čemu pjevam i bio sam ubijeđen da sve ne zvuči loše. 

Tokom pjesme sam krišom bacao poglede na našeg posjetioca iz Engleske i nisam primjećivao ništa neobično na njegovom licu. Čak štoviše, činilo mi se da mu se naša izvedba dopada jer ništa na njegovom ponašanju nije govorilo suprotno. Po završetku izvedbe je, na naše iznenađenje, čak na kratko zapljeskao. Bio mi je to podsticaj da se oslobodim i da otpjevam još nekoliko pjesama na engleskom, koje su inače bile na našem repertoaru. O Paulu više nisam razmišljao a i on je jedno vrijeme bio zauzet oko pojetilaca koji su ga prepoznali i koji su ga, po završetku večere, opkolili, tražeći autograme. Jer, imati autogram tako poznate osobe nije bila mala stvar. 

Ja nisam imao hrabrosti da mu priđem i zatražim autogram. Logično bi bilo da mu se obratim na engleskom a moj engleski nije bio tako dobar da se ne bih osramotio. Bilo mi je lako pjevati na engleskom ali nikada do tada ga nisam koristio u razgovoru jer nisam imao priliku da sretnem nekog stranca koji govori engleski i nisam želio da to pokušam po prvi put to veče. Čak mi je odgovaralo da je Paul zauzet obožavateljima, ne obraćajući pažnju na našu svirku.

Po završetku večere Paul je s djevojkom ušao u hotel, okružen nekolicinom obožavatelja a meni je pao kamen sa srca. Nakon njegovog odlaska svirali smo sve pjesme koje smo inače izvodili a ja više nisam razmišljao kako moj engleski zvuči.

U bašti hotele Bosne smo svirali cijelo ljeto ali više nikada nismo imali tako poznatog slušaoca kao što je bio Paul Jones. Uglavnom je to bila banjalučka raja koja je tople, ljetnje večeri rado provodila u baštama grada, posebno u onima u kojima je svirala muzika.

Stari hotel  Bosna je poslije zemljotresa srušen, na njegovom mjestu je izgrađen novi, ja sam se prestao baviti muzikom, završio fakultet, zaposlio se, osnovao familiju, i na kraju završio u progonstvu, daleko od grada u kojem sam se rodio i familije i prijatelja s kojima sam proveo većinu života. Ali, u jednom kutku mozga su ostale uspomene iz starih vremena koje svako malo isplivaju na površinu, inicirane na različite načine, kao što je ovaj put razlog bila ova stara fotografija koju po prvi put ugledah na Internetu. Ko zna da li bih se ikada sjetio Rols Rojsa, Paula Jonsa i pjesme Noći u bijelom satenu da je neko ne izvuče iz nekog starog albuma. Tako će se možda još neko prisjetiti događaja iz ove kratke istinite priče iz jednog grada koji se zauvijek promijenio, iz kojeg su protjerani njegovi starosjedioci i koji je zauvijek izgubio svoju dušu. Ako to bude i samo jedna osoba, vrijedilo je.

Prvi Božić u Americi

Prođe još jedan Božić. Ovaj put bez okićene jelke i žaruljica ispred kuće. Prvi put otkad znam za sebe. A u našoj kući se Božić slavio i u ona „gadna vremena“, za vrijeme „diktature i represije“ kako mnogi danas vole reći, tražeći ispriku za svoju dvoličnost i opravdanje za zla koja su u ime Boga i Isusa počinili.

Božić se, kod nas, slavio, okretalo se prase na ražnju, kitila se jelka, pravili se kolači, okupljala se familija. I nikada niko zbog toga nije imao problema.

Božić smo nastavili slaviti i po dolasku u USA, što zbog tradicije, što zbog okruženja u kojem se o Božiću počne pričati mnogo ranije od 25. decembra, a na radiju se božične pjesme vrte po cijeli dan kao da na svijetu nema druge muzike nego one posvećene ovom velikom katoličkom vjerskom prazniku. Iako se o proslavi Božića i svemu što uz to ide ovdje počelo malo drugačije razgovarati prije par godina, spominjući druge vjere i njihove praznike koji padaju u gotovo isto vrijeme i koji su, na izvjestan način, gurnuti u drugi plan, slavili smo ga s familijom i ono malo prijatelja što podijeliše našu sudbinu kao što to čini većina Amerkanaca. Ove godine ne bi niko od familije (sin i njegovi zbog opravdanih razloga nisu mogli preko velike bare a kćer je otišla u Australiju da se odmori od naporne godine) ali su Tufekčići došli kao i uvijek do sada. I bilo je lijepo jer je sa prijateljima uvijek lijepo ma gdje i zbog čega se družili. A politiku smo malo potisli u drugi plan iako to nije jednostavno zbog svih promjena koje su se desila zadnjih dvije godine. I tu je svu svoju moralnu bijedu pokazao novi predsjednik koji ne može propustiti niti jedan dan da nekoga ne uvrijedi ili mu pokvari raspoloženje svojih ispadima kojima izgleda nema kraja. Dokle će to tako ići i kako će se sve završiti, vidjet ćemo.

Božičnji ručak: pečeno pile s krompirom, na
kuhinjskom stolu koji se klimao jer mu je jedna noga
bila pričvrščena "ko babin zub"

Saidina priča me vrati u dane našeg prvog Božića u Pittsburgh-u. Proslavili smo ga u iznajmljenom stanu u zgradi u kojoj je većina stanara živjela od pomoći države, nesvjesni da smo se našli u komšiluku gdje se droga dila svakodnevno a policija navraća veoma često zbog raznih problema. Jelku i nakit su nam donijeli a mi smo je smjestili u ugao polupraznog stana na sedmom spratu povelike zgrade u kojem se skrasilo društvo s dna američkog društva (kako je to izgledalo pokazuje par fotografija koje prilažem). U posjetu nam je došao otac Alex, draga osoba koja nam je puno pomogla u prvim danima našeg prognaničkog života. Par dana prije Božića smo po prvi put po dolasku u USA kupili pivo jer se ranije za takve stvari nije imalo novaca. Za food stamps-e, koje smo dobijali od države kao pomoć, alkohol se nije mogao kupiti pa smo tako jedo vrijeme živjeli kao „pravi vjernici“. Kako je Nera (a kratko iza nje i ja), dobila posao, od prvih zarada (a počeli smo s najnižim satnicama) smo si mogli priuštiti pokoje pivo a od oca Alex-a je Nera na poklon dobila karton nekakvog jefinog vina koje je on dobio od nekog drugog. I djeca su dobila poklone. O kakvim se poklonima radilo najbolje pokazuje izraz Sanjinog lica na jednoj od fotografija.

Navratio je i otac Alex s Vicky, izbjeglicom iz Kenije
kojoj je pomogao da dođe u USA

Slika prvog Božića ne bi bila potpuna da ne spomenem garderobu. U Pittsburgh smo stigli ljeti a u par torbi smo, pored albuma i par sitnica koje su nam bile drage, utrpali nešto malo garderobe tako da sam ja taj dan obukao dobro očuvanu trenerku koju sam donio iz Banjaluke a djeca su bile obučena u ono što smo dobili kao pomoć od dobrih ljudi. Odjeća je bila nošena ali dobro očuvana. Tako će, na sreću, biti još neko kraće vrijeme dok konačno nismo „stali na noge“, tj, dok nismo dobili poslove koji će nam omogućiti da živimo život onako kako smo navikli.

A šta je ovo?

Sanja i Davor ispred jelke. Garderoba, dobijena od dobrih ljudi.
Desno se vidi TV antena kojom smo hvatali samo lokalne programe
na poklonjenom televizoru čija je slika jako vukla na zeleno

Od tog prvog Božića ovdje u USA se promijenilo mnogo. Već odavno živimo u svojoj kući, otac Alex se preselio na drugi svijet, djeca pozavršavala fakultete i otišli svako na svoju stranu, familija se uvećala za dvije unuke, ja već odavno u penziji a i Nera će, ako ne bude iznenađenja, uskoro. Mnogo toga se u međuvremenu zaboravilo ali mnogo se toga i pamti. Zbog toga bi me radovalo, a to ponavljam počesto, da se i drugi koje je zatekla ista sudbina, jave sa svojim sjećanjima jer ona zaslužuju da budu zabilježena.