Noći u bijelom satenu

Dvorište starog hotela Bosna

Interesantno je kako je ponekad dovoljna slučajnost da mi misli odlete u neko drugo vrijeme, izvlačeći iz skrivenih dijelova mozga događaje koji su gotovo ostali zaboravljeni. Na  facebooku već neko vrijeme pratim objave grupe pod nazivom Banjalučka ćaršija koja objavljuje fotografije Banjaluke, one iz sadašnjosti ali i one iz njene bliže i dalje prošlosti. Nađe se tu za svakog ponešto. Ponekad poneku fotografiju „skinem“, nadajući se da bih je mogao iskoristiti za blog. Tako prije par dana naletih na rijetku staru fotografiju hotela Bosna, onu na kojoj je uhvaćeno njegovo dvorište u koje svakodnevni posjetioci nisu često navraćali. Vjerojatno ga ni ja ne bih „posjetio“ da me događaj iz kasnih šezdesetih ne odvede tim putem.

Naime, to veče smo svirali u bašti hotela Bosna, onog prije katastrofalnog zemljotresa koji joj je došao glave, i prije svirke smo dovezli instrumente u jednu od sporednih prostorija u koju se ulazilo iz dvorišta. Bilo je to doba kada su muzičari sami sebi prevozili instrumente i morali su se snalaziti na razne načine kako da to urade. Kolica na četiri točka su bila premija a ni dobar bicikl nije bio za baciti. Do kolica nije bilo lako doći pa se češće koristio bicikl a znalo se i opremu nabaciti na leđa pa pravo do mjesta gdje se sviralo. To popodne smo imali sreću, nabavili smo kolica, natovarili instrumente i onako grupno smo ih ugurali u dvorište hotela koje je zjapilo prazno, osim jednog auta parkiranog u blizini ulaza u hotel sa zadnje strane.

A nije to bio bilo kakav auto. Na parkingu hotela se šepurio bijeli Rols Rojs, s engleskim tablicama. Na ulicama Banjaluke se tih godina nisu često viđali automobili stranih registarskih tablica a za svojih dvadesetag godina života nikada nisam vidio Rols Rojsa u živo. I to još iz Engleske! A on je stajao tu ispred nas, golicajući našu maštu. O kakvom se to gostu radi, pitali smo se? Od kuda on u Banjaluci? Kakvi su ga razlozi natjerali da dođe u naš grad i to još automobilom koji je očigledno dovezao čak iz Engleske, preko La Manša? Čim smo smjestili instrumente, svratili smo do recepcije da se raspitamo o tajnovitom gostu. Tamo nam rekoše da se radi o mlađem gospodinu, nekakvom pjevaču, koji s djevojkom putuje na odmor na Jadran pa ga put odveo u Banjaluku. Upitasmo za ime. Recepcionar pregleda hotelske knjige i reče da je gospodinovo ime Paul Jones.

Paul Jones, momak u sredini

Istog momenta proradiše klikeri. Bio je to Paul Jones, pjevač poznate i u to vrijeme popularne engleske grupe Manfred Mann. Poznavao sam neke njihove pjesme ali ih nismo imali na našem repertoaru. Ali smo zato imali nekoliko pjesama koje smo izvodili na engleskom, onako kako smo ih „hvatali“ s Radio Luksemburga, u to doba najpoznatijoj i najpopularnijoj radio stanici koja je bila glavni izvor pjesama koje smo izvodili. Bilo je to doba kada smo Željo Kosanović i ja nastupali s grupom Amori koja je izvodila melodičnu muziku prijemljivu uhu, koju je raja dobro prihvaćala. Ponekad bi se radilo o pjesmama s višeglasnim pjevanjem i po tom su Amori bili poznati. Radili smo to dobro i bili smo zadovoljni našim zvukom. 

Odmah sam počeo razmišljati. Šta će se desiti ako Paul to veče bude u bašti a mi zasviramo neku od engleskih pjesama? Kako će reagirati na naš engleski? Hoće li se podsmjevati ili će se praviti da je sve ok? Bile su to nepoznanice za čije rješenje ćemo pričekati do večeri, do momenta kada uzmemo instrumente u ruke i započnemo sa svirkom.

Ulaz u hotel iz bašte

Pola sata prije svirke počesmo s izvlačenjem i pripremom instrumenata na maloj bini koja se nalazila s lijeve strane glavnog ulaza u hotel, gledano iz Titove. U baštu su gosti tek pristizali i zauzimali stolove. Na prvom stolu s desne strane ulaza, u našoj neposrednoj blizini, primijetismo znak za rezervaciju. Bi nam to sumnjivo jer rezervacije stolova nisu bile uobičajene. Posumnjali smo da bi se moglo raditi o  gostu iz Engleske a posebno nas je zabrinula blizina stola za kojim bi mogao sjediti. Bio je udaljen samo nekoliko metara od nas, s direktnim pogledom na muziku. Nije nam to bilo drago. Lakše bi nam bilo da se smjestio negdje dalje, negdje u nekom kutku povelike bašte, do kojeg naši pogledi nisu mogli doprijeti. A on će, tako je izgledalo, biti odmah tu do nas. Ali, šta je, tu je. Tu se ništa nije moglo učiniti već nam je ostalo da se nadamo da će sve proći doro.

Dok smo završavali s pripremom instrumenata i razglasa, na vratima hotela se pojavi mlađi par i odmah ga prepoznasmo. Bio je to Paul Jones, s djevojkom. Pogleda prema nama, nasmiješi se i pomože dami da sjedne za stol s rezervacijom. Naše najcrnje sumnje se obistiniše. Paul Jones je sjedio tik do nas, spremajući se da večera u bašti hotela, u toploj ljetnoj noći kakve su često znale biti u Banjaluci u to doba godine. A mi smo bili nervozni, nadajući se da će sve ispasti dobro i da se nećemo osramotiti.

Svirku smo započeli s nekoliko naših pjesama a onda sam odlučio da zapjevam The nights in white satin (Noći u bijelom satenu), popularnu pjesmu engleske grupe Moody Blues, pa kud puklo da puklo. Pjesmu smo dobro izvodili, i uz pomoć Ahmeta, Đeđe i Želje, koji su uskakali s višeglasnim pjevanjem, bili smo zadovoljni kako je zvučala. Treme, začudo, nisam imao. Pjevanje na engleskom mi je išlo od ruke, razumio sam o čemu pjevam i bio sam ubijeđen da sve ne zvuči loše. 

Tokom pjesme sam krišom bacao poglede na našeg posjetioca iz Engleske i nisam primjećivao ništa neobično na njegovom licu. Čak štoviše, činilo mi se da mu se naša izvedba dopada jer ništa na njegovom ponašanju nije govorilo suprotno. Po završetku izvedbe je, na naše iznenađenje, čak na kratko zapljeskao. Bio mi je to podsticaj da se oslobodim i da otpjevam još nekoliko pjesama na engleskom, koje su inače bile na našem repertoaru. O Paulu više nisam razmišljao a i on je jedno vrijeme bio zauzet oko pojetilaca koji su ga prepoznali i koji su ga, po završetku večere, opkolili, tražeći autograme. Jer, imati autogram tako poznate osobe nije bila mala stvar. 

Ja nisam imao hrabrosti da mu priđem i zatražim autogram. Logično bi bilo da mu se obratim na engleskom a moj engleski nije bio tako dobar da se ne bih osramotio. Bilo mi je lako pjevati na engleskom ali nikada do tada ga nisam koristio u razgovoru jer nisam imao priliku da sretnem nekog stranca koji govori engleski i nisam želio da to pokušam po prvi put to veče. Čak mi je odgovaralo da je Paul zauzet obožavateljima, ne obraćajući pažnju na našu svirku.

Po završetku večere Paul je s djevojkom ušao u hotel, okružen nekolicinom obožavatelja a meni je pao kamen sa srca. Nakon njegovog odlaska svirali smo sve pjesme koje smo inače izvodili a ja više nisam razmišljao kako moj engleski zvuči.

U bašti hotele Bosne smo svirali cijelo ljeto ali više nikada nismo imali tako poznatog slušaoca kao što je bio Paul Jones. Uglavnom je to bila banjalučka raja koja je tople, ljetnje večeri rado provodila u baštama grada, posebno u onima u kojima je svirala muzika.

Stari hotel  Bosna je poslije zemljotresa srušen, na njegovom mjestu je izgrađen novi, ja sam se prestao baviti muzikom, završio fakultet, zaposlio se, osnovao familiju, i na kraju završio u progonstvu, daleko od grada u kojem sam se rodio i familije i prijatelja s kojima sam proveo većinu života. Ali, u jednom kutku mozga su ostale uspomene iz starih vremena koje svako malo isplivaju na površinu, inicirane na različite načine, kao što je ovaj put razlog bila ova stara fotografija koju po prvi put ugledah na Internetu. Ko zna da li bih se ikada sjetio Rols Rojsa, Paula Jonsa i pjesme Noći u bijelom satenu da je neko ne izvuče iz nekog starog albuma. Tako će se možda još neko prisjetiti događaja iz ove kratke istinite priče iz jednog grada koji se zauvijek promijenio, iz kojeg su protjerani njegovi starosjedioci i koji je zauvijek izgubio svoju dušu. Ako to bude i samo jedna osoba, vrijedilo je.