Par dana Los Angelesa

Ispred ulaya u Sanjinu zgradu

Zadnjih dana sam malo zapustio blog jer me put odveo na zapadnu obalu, tačnije u LA, gdje je vrijeme u ovo doba godine prekrasno i čovjeku je žao sjediti uz računar, u zatvorenom. Dok sam „žurio“ na aerodrom u Pittsburghu, vrijeme je bilo prohladno, kišovito, a par dana kasnije je pao i prvi snijeg. U LA-u me dočekao prekrasan sunčan dan, bez ijednog oblačka. Temperatura, oko 25 stepeni. Tako je to u zemlji u koju me sudbina odvela. Dok se mi na sjevero-istoku USA „zavlačimo u krpe“, ovdje raja hoda u šorcevima i majicama kratkih rukava. Ne kaže badava jedna naša popularna pjesma da je Amerika zemlja velika a u takvoj zemlji se za svakog može naći po nešto.

Stubište

Na put sam krenuo s namjerom da pomognem kćerci oko nekoliko manjih projekata u stanu. Stan veliki, uvijek se nešto dodaje, prepravlja. A tata ponešto od toga zna iz vlastitog iskustva pa njegova pomoć dobro dođe.

Zgrada u kojoj se kćerka smjestila je stara pedesetak godina ali po izgledu se to nikako ne bi moglo reći. Sve je besprijekorno čisto, od zelenih površina ispred zgrade, bazena (s malom zelenom provršinom), smještenog u sredini zgrade, garaže u prizemlju, preko zajedničkih prostorija, do glavnog stubišta i hodnika. Bilo kakve izmjene koje se odnose na vanjski izgled zgrade moraju biti odobrene od „kućnog savjeta“ kako ga ne bi narušile „umjetničke kreacije“ pojedinih vlasnika, što je kod nas čest slučaj. O održavanju se brine kompanija koju je odabrao „kućni savjet“ i sve se planira.

Za vrijeme moga boravka stigao je izvještaj o održavanju i financijskog poslovanju. Sve se planira unaprijed tako da nema nekih većih iznanađenja. Za sve to se, naravno, plaća, a u ovom slučaju se radi o iznosu od $420 mjesečno po stanu. 

Farbanje fasade iako ni postojeća nije bila loša

Vlasnici čak vode računa kome će dozvoliti da se useli. Bez njihovog odobrenja stan se ne može ći strogu provjeru jer jedna loša osoba može sve pokvariti. Kada sve ovo poredim sa situacijom u Banjaluci gdje neke starije zgrade izgledaju sablasno, čije zelene površine „ukrašava“ smeće, s razbijenim ulaznim vratima, odvaljenim poštanskim sandučićima i išaranim fasadama i hodnicima, shvaćam koliko je stari kraj po tom pitanju zaostao a, poznajući naš mentalitet, pitanje je da li će ikada išta promijeniti.
prodati. Potencijalni kupac mora pro

Ela

U stanu me dočekala Ela, kćerkin pas ljubimac koji mi je posebno prirastao srcu. Nas dvoje smo se spišili još kada ju je Sanja prvi put dovela u Pittsburgh a sada smo već stara raja. Kada sam ušao u stan, nakon što me je prepoznala, sreći nije bilo kraja. Skakanje, trčanje u krug, lizanje, čak i po licu, nisu prestajali. A Slično je bilo svaki dan. Ako bih slučajno otišao u kupovinu, po povrtatku ritual bi se ponavljao. Ela je bila sretna svaki put kada me vidi i to je stalno pokazivala. Čak me je uporno pratila dok sam radio po stanu, praveći se da je sve zanima. A često bi mi donosila igračke da se igramo i ja nisam imao izbora nego da ostavim ono što sam radio i posvetim se njoj. Ponekad bi mi šapom zatvarala laptop, kada bih pokušao da provjerim email ili pročitam šta ima novo u svijetu, dajući mi do znanja da je vrijeme za igru. Da ne spominjem da bi se vrtila po kuhinji svaki put kada bih pripremao nešto za jelo. Kada je ranije bila u posjeti kod nas u Pittsburghu, navikla je da se i za nju nađe nešto na stolu pa je Sanja kasnije svaki put imala problema da je ponovo navikne na kupovnu hranu kakvu jede većina američkih pasa. A ni Ela više nije pravo američko pašće jer smo je pokvarili pa jede sve što se napravi. Čak i puru, koju obavezno jedemo subotom i nedeljom ujutro.

Komšiluk

Tokom devetodnevnog boravka nekoliko puta sam prošetao do plaže udaljene oko 15-tak minuta hoda. Kroz lijepo uređen komšiluk koji čine zgrade i privatne kuće, šetnja je ugodna jer je sve završeno i uredno a ja se tada osjećam ljepše. Neuređenost me strašno nervira a u komšiluku u kojem kćer živi toga nema. Na betoniranoj stazi plaže koja se proteže kilometrima, nema gužve. Uz put se mogu sresti drugi šetači a dosta raje voza bicikle svakavih modela i oblika. Ne kupa se niko, bar ne u ovo doba, jer Pacifik je Pacifik. Ne može se porediti s Jardanom, iako i beskrajne plaže imaju svoju privlačnost. Tek tu i tamo primjećujem pokoju familiju s djecom koja se igraju u pjesku. Ponekad manja grupa zaigra košarku u pijesku na igralištima kojih ima nekoliko i koja uglavnom zjape prazna.

Stižem na plažu

Moje šetnje na plaži bih obično polovio svraćajući u restoran Playa Provisions gdje bih napravio pauzu uz kapućino, sjedeći u omanjoj bašti, tražeći zaštitu od sunca koje još uvijek prilično grije. A po povratku u stan bi me dočekivala Ela koja bi svaki moj povratak začinjavala radovanjem kao da me nije vidjela pola godine.

Boravak u LA-u se privodi kraju. Letim za Pittsburgh a tamo me čeka zima koja će me držati većinu vremene u kući. Da su životne okolnosti drugačije, moglo bi se češće skoknuti do LA-a i razbiti sivilo zimskih dana ali za sada tako je kako je. Raduje me da istim letom Pittsburgh leti i Ela koja će me držati zauzetim većim dijelom dana jer kada je ona u blizini vrijeme prosto leti. Sanja je ostavlja kod nas do tamo iza Nove godine jer je to doba u godini kada odlazi na duži odmor. Tada u igru uskaću roditelji a Ela oko toga ne pravi probleme. Važno joj je da je u blizini neko koga poznaje, da se ima s kim igrati pa joj rastanci sa Sanjom lakše padaju. A i hrana je prava, domaća!

Plaži nigdje kraja...

za

Slijećemo na pitsburški aerodrom i vrijeme je da završim. Treba se pripremiti za zimu i zaboraviti na tople, sunčane dane koje sam ostavio iza sebe. Do slijedećeg puta.