Prvi Božić u Americi

Prođe još jedan Božić. Ovaj put bez okićene jelke i žaruljica ispred kuće. Prvi put otkad znam za sebe. A u našoj kući se Božić slavio i u ona „gadna vremena“, za vrijeme „diktature i represije“ kako mnogi danas vole reći, tražeći ispriku za svoju dvoličnost i opravdanje za zla koja su u ime Boga i Isusa počinili.

Božić se, kod nas, slavio, okretalo se prase na ražnju, kitila se jelka, pravili se kolači, okupljala se familija. I nikada niko zbog toga nije imao problema.

Božić smo nastavili slaviti i po dolasku u USA, što zbog tradicije, što zbog okruženja u kojem se o Božiću počne pričati mnogo ranije od 25. decembra, a na radiju se božične pjesme vrte po cijeli dan kao da na svijetu nema druge muzike nego one posvećene ovom velikom katoličkom vjerskom prazniku. Iako se o proslavi Božića i svemu što uz to ide ovdje počelo malo drugačije razgovarati prije par godina, spominjući druge vjere i njihove praznike koji padaju u gotovo isto vrijeme i koji su, na izvjestan način, gurnuti u drugi plan, slavili smo ga s familijom i ono malo prijatelja što podijeliše našu sudbinu kao što to čini većina Amerkanaca. Ove godine ne bi niko od familije (sin i njegovi zbog opravdanih razloga nisu mogli preko velike bare a kćer je otišla u Australiju da se odmori od naporne godine) ali su Tufekčići došli kao i uvijek do sada. I bilo je lijepo jer je sa prijateljima uvijek lijepo ma gdje i zbog čega se družili. A politiku smo malo potisli u drugi plan iako to nije jednostavno zbog svih promjena koje su se desila zadnjih dvije godine. I tu je svu svoju moralnu bijedu pokazao novi predsjednik koji ne može propustiti niti jedan dan da nekoga ne uvrijedi ili mu pokvari raspoloženje svojih ispadima kojima izgleda nema kraja. Dokle će to tako ići i kako će se sve završiti, vidjet ćemo.

Božičnji ručak: pečeno pile s krompirom, na
kuhinjskom stolu koji se klimao jer mu je jedna noga
bila pričvrščena "ko babin zub"

Saidina priča me vrati u dane našeg prvog Božića u Pittsburgh-u. Proslavili smo ga u iznajmljenom stanu u zgradi u kojoj je većina stanara živjela od pomoći države, nesvjesni da smo se našli u komšiluku gdje se droga dila svakodnevno a policija navraća veoma često zbog raznih problema. Jelku i nakit su nam donijeli a mi smo je smjestili u ugao polupraznog stana na sedmom spratu povelike zgrade u kojem se skrasilo društvo s dna američkog društva (kako je to izgledalo pokazuje par fotografija koje prilažem). U posjetu nam je došao otac Alex, draga osoba koja nam je puno pomogla u prvim danima našeg prognaničkog života. Par dana prije Božića smo po prvi put po dolasku u USA kupili pivo jer se ranije za takve stvari nije imalo novaca. Za food stamps-e, koje smo dobijali od države kao pomoć, alkohol se nije mogao kupiti pa smo tako jedo vrijeme živjeli kao „pravi vjernici“. Kako je Nera (a kratko iza nje i ja), dobila posao, od prvih zarada (a počeli smo s najnižim satnicama) smo si mogli priuštiti pokoje pivo a od oca Alex-a je Nera na poklon dobila karton nekakvog jefinog vina koje je on dobio od nekog drugog. I djeca su dobila poklone. O kakvim se poklonima radilo najbolje pokazuje izraz Sanjinog lica na jednoj od fotografija.

Navratio je i otac Alex s Vicky, izbjeglicom iz Kenije
kojoj je pomogao da dođe u USA

Slika prvog Božića ne bi bila potpuna da ne spomenem garderobu. U Pittsburgh smo stigli ljeti a u par torbi smo, pored albuma i par sitnica koje su nam bile drage, utrpali nešto malo garderobe tako da sam ja taj dan obukao dobro očuvanu trenerku koju sam donio iz Banjaluke a djeca su bile obučena u ono što smo dobili kao pomoć od dobrih ljudi. Odjeća je bila nošena ali dobro očuvana. Tako će, na sreću, biti još neko kraće vrijeme dok konačno nismo „stali na noge“, tj, dok nismo dobili poslove koji će nam omogućiti da živimo život onako kako smo navikli.

A šta je ovo?

Sanja i Davor ispred jelke. Garderoba, dobijena od dobrih ljudi.
Desno se vidi TV antena kojom smo hvatali samo lokalne programe
na poklonjenom televizoru čija je slika jako vukla na zeleno

Od tog prvog Božića ovdje u USA se promijenilo mnogo. Već odavno živimo u svojoj kući, otac Alex se preselio na drugi svijet, djeca pozavršavala fakultete i otišli svako na svoju stranu, familija se uvećala za dvije unuke, ja već odavno u penziji a i Nera će, ako ne bude iznenađenja, uskoro. Mnogo toga se u međuvremenu zaboravilo ali mnogo se toga i pamti. Zbog toga bi me radovalo, a to ponavljam počesto, da se i drugi koje je zatekla ista sudbina, jave sa svojim sjećanjima jer ona zaslužuju da budu zabilježena.