ČESTITKA

Blogg "Slike i dogadjaji" sam već nazvala diplomatsko-konzularnim predstavništvom svih ljudi cčsta obraza, uzdignuta čela i sačuvane pameti, što je danas i vrlo teško kraj "fino počešljanih i umom potkresanih", koji, nažalost, utiču i na našu sudbinu. Lijepi požutjeli "papirus" kao podloga i grafički dizajn blogga, čitkost, a nadasve pismenost svih koji se oglašavaju na bloggu, predstavlja poseban i uzorit primjer u danas skoro svima dostupnom virtualnom svijetu!

Davne 2006. godine sam svim bloggerima zazeljela

Sretnu i bericetnu i radosnu 2006.godinu !

sto cinim i ovaj put, ali danas Sretnu i bericetnu i radosnu 2018. godinu, ma gdje bili na planeti Zemlji! (danas nas ima na Novom Zelandu, Tasmaniji, pa cak i blizu Sjevernog pola), i umjesto dodatnih rijeci u ovogodisnjoj cestitki,poklanjam Vam jednu izbjeglicku pricu, koja ce sa mnom zivjeti dok i ja zivim!

Novogodišnja čestitka koju crtaju ljudi invaliti,
bez ruku i nogu - ustima i kučicom u ustima
(svake Nove godine ih novčano pomaže, izvjesnom sumom novca)

Prijateljstvo bez granica.....

U Kraljevinu Svedsku sam usla krajem juna 1993.godine, nogom stupila na svedsko tlo zajedno sa mojim sinom Kenanom 20 minuta prije 24.00 sati, tog sudbonosnog dana kada je Svedska sluzbeno zatvorila svoje granice za bosanske izbjeglice!

Vazno je bilo stici i to sam uspjela, jer je odluka pala u Zagrebu samo dva dana ranije, nakon 13 mjeseci izbjeglistva i rada. Zagreb je bio grad moje mladosti, mog studija i mog postdiplomskog, mojih najblizih srodnika, mojih ljubavi, mojih putovanja i sve je islo iz Zagreba, vise nego iz Sarajeva, iako sam se samo nadala da se sto prije vratim u Sarajevo, gdje je ostala moja draga majka.

Ali, tada je propala i zadnja nada da ce to biti moguce. Jos je jedino Svedska dva dana prihvatala izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, zato je to bila i moja jedina destinacija da sklonim glav , prvo svom sinu, a onda i sebi!

Nakon policijskog intervjua na samom stokholskom aerodromu Arlanda, policija nas je transportirala u veliki prihvatni centar nedaleko Stokholma, Carlslund, gdje smo ostali skoro dva mjeseca, ne samo medju izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, nego i iz Sandzaka, Crne gore, Srbije , te mnostvo drugih nacionalnosti, koje vise ne mogu ni pobrojati!

Traumaticno iskustvo spavanja u sobi sa 30 ljudi, hrane sa kazana kuhara Pakistanca i svih njegovih zacina, tusevi sa mirisom klora i ostalih dezinficijenasa, su ucinili da sam svaki dan cekala neki drugi smjestaj i manje nepoznatih ljudi oko mene!

Uz veliki i humani angazman svedske asistentice za izbjeglice u kampu, kojoj sam izrazila zelju da bih sa sinom zeljela negdje blizu Uppsale, tod najstarijeg Sveucilista u Evropi, ponovo u kamp, ali manjeg obima i za mene, koja sam u Zagrebu za 13 mjeseci izgubila 27 kg- manje napornog!'

Ucinila je gdja Åsa sve sto je mogla, i nakon dva mjeseca, pod jesen 1993. god. autom nas odvezla u Tierp, mali gradic od 20000 stanovnika, ali samo pola sata regionalnim vozicem do prelijepe Uppsale, tog akademskog i svjetski poznatog grada, u kojem je svedski filmski reziser Ingmar Bergman, snimao svoj film "Fanny i Aleksander", nagradjen mnostvom "Oskara" U Tierpu, tom pitoresknom gradicu u svedskoj oblasti Uppland poceo je nas novi- svedski zivot ! Zivot dostojan covjeka, sa takvim vazavanjem mog statusa samohrane majke, koja se odmah po dolasku drustveno angazirala i socijalnoj sluzbi opcine stavila na raspolaganje sve svoje intelektualnekapacitete i jezicku kompentenciju, da bi i ostalim Bosancima, najvise onim iz Srebrenice, pobjeglim ispod noza krvnika i mnostvom majki ciji su muzevi nestali preko noci!

Ali, nas zivot u Tierpu, obiljezen je i jednim izuzetnim prijateljstvom o kome bih mogla napisati cijeli roman, sa ljudima koji ce u mojim mislima i mom srcu ostati dok ja zivim! To je bracni par Eriksson, gosp. Curt i gdja Barbro Eriksson, moji susjedi u Tierpu, cija je vila bila u neposrednoj blizini mog i Kenanovog stana, unajmljenog na sopstvenu inicijativu, da bi moj sin mogao ici u regularnu srednju skolu, a ne na neke izbjeglicke kurseve.

Gospođa Barbro Eriksson i ja

Naravno da je taj stan trebalo i placati, pa sam ja odlucila da nesto jos dodatno zaradim , ne samo instrukcijama iz matematike , kemije, engleskog , njemackog, vec pekuci i domaci hljeb i znajuci da to Svedjani jako cijene i vole! Tog dana sam u stanu ispekla dvije lijepo oblikovane struce, jos tople umotala u ispeglanu i ustirkanu bijelu kuhinsku krpu, stavila u ceker i krenula. Gosp. Erikssona sam srela na njegovom travnjaku, gdje je zgrtao jesenje lisce ispod stabala jabuka u svom izuzetno njegovanom i lijepom vrtu!

"Dobar dan! Ja sam vasa susjeda , stanujem ovdje preko puta. inace sam Bosanka iz Sarajeva, izbjeglica sa sinom koji vec ide ovdje u skolu!

Ispekla sam nas domaci bosanski hljeb, jos je topao, pa sam mislila da biste zeljeli probati! Izvolite !

Naravno da me je pogledao, nasmjesio se , uzeo ceker i zahvalio se, upitao za adresu, ime i prezime, jer zeli prvo da unese u kucu i pokaze svojoj zeni!

Prvi Božić u Švedskoj kod familije Eriksson

Tako je krenulo! Dan poslije je gosp. Eriksson pokucao na nasa vrata, vratio ceker, donio novcanicu od 100 kruna, i deset lanenih prekrasnih salveta sa izvezenim monogramom""E", koje mi je poslala njegova zena, a koje je donijela u ruhu kada se za njega udala. Rekao je da me poziva u subotu , zajedno sa sinom u njihov dom na kafu i kolace, te da smo dobro dosli! Takodjer je rekao: "Znate gospodjo, zelim da Vas upozorim, da moja zena ne izlazi iz kuce vec nekoliko godina, boluje od Parkinsonove bolesti, gluha je takodjer vec nekoliko godina, tesko govori i mi se u kuci sporazumijevamo jezikom za gluhonijeme ili pisemo jedno drugom. Nemojte se iznenaditi, ali jako zeli da Vas upozna i ja cu biti od pomoci u komunikaciji!" Te subote smo bili gosti u njihovom prekrasnom domu, koji mi je izgledao kao kraljevski dvorac poslije izbjeglickih kampova i mog super skromnog izbjeglickog stana. Upoznala sam tu divnu damu, super njegovanu, prekrasnih plavih ociju, koja je prema meni krenula uz pomoc svojih invalidskih kolica i pridrzavanje muza! Ja sam pocela plakati, a ona uzela buket cvijeca koji smo donijeli i poljubila ga ! Tako je pocelo dvadesetgodisnje svedsko-bosansko prijateljstvo, koje je trajalo sve dok su bili zivi!

Amarilis na mom prozoru,
poklon jedne godine od Barbro i Curta Eriksonn

Ta super humana zena je rodjena 24.decembra 1925.god. na svedski JUlAFTON, nas Badnjak, i ja svake godine u predvecerje Badnjaka palim svijecu za moju nezaboravnu i dobru Barbro, koju ni opaka bolest i svi hendikepi i ivaliditeti nisu sprijecili da prema nama pokaze izuzetnu ljubav, humanost i razumijevanje!

Dok budete citali ove moje redove, ako ste u mogucnosti uradite to i Vi, moji bloggeri!

Ucinit cete mi veliku ljubav!

Saida Bahtijarevic-Bekic