In memoriam - Mile Pilipović

U subotu, slučajno, saznasmo da nas je napustio još jedan bivši radni kolega iz Profesionale, Mile Pilipović.

Vijest nas je iznenadila jer smo s Milom bili u kontaktu zadnjih nekoliko godina, javljao se gotovo redovito emailom, razveseljavajući nas vicevima i šalama iz starog kraja i cijelog svijeta. Zadnji email je stigao negdje sredinom avgusta a jučer nam, u razgovoru preko Viber-a, jedna naša prijateljica reče da je Mile nedavno umro što nas zaista iznenadi i rastuži.  Kasnije, stiže mi email od Ismeta Blentića posvećen upravo Milinoj smrti. Eto tako saznasmo da je i Mile otišao tamo gdje ćemo svi jednog dana završiti.

Prvi kontakt s Milom smo uspostavili prije nekoliko godina kada je Nera pokrenula akciju pomoći jednoj kolegici iz Profesionale. Vijest se proširila preko facebook-a i stiže do Mile (uz pomoć još jednog bivšeg Čajevčanina, Đoke Kaluđerovića) koji se odmah uključi u akciju s toplih Kanara gdje je živio zanjih godina. Od tada se redovito javljao i uveseljavao nas svojim javljanjima, baš kao što je to činio cijelo vrijeme dok smo bili radne kolege u firmi koja je već dugo pokojna.

Iz Blentićevog javljanja saznah nekoliko interesantnih stvari o Mili. Na primjer, kako je Mile, nakon što je jedno vrijeme proveo službeno u Iraku, na posao došao obučen kao arapski šeici što je izazvalo veselje kod obične raje ali i zabrinutost kod rukovodstva fabrike. Blentić je, ovih poratnih godina, Mili svake godine slao čestitke za katolički Božić, misleći da je Mile katolik, a Mile se nije bunio. Kada ga je Ismet, nakon što je saznao da Mile nije Hrvat (a još manje katolik), pitao zašto nije reagirao na njegove čestitke, Mile je sve okrenuo na šalu, upravo onako kako bi to čovjek od njega očekivao. Sam ovaj događaj govori koliko je naša prava raja bila neopterećena ko je ko, da ponekad nismo znali koje je nacije naš radni kolega jer nam to nikada nije bilo bitno.

Iz Milinih emaila smo saznali da mu je lijepo na Kanarima, da uživa u mezetlucima i dobrom vinu iako su mu doktori savjetovali da se toga mane. Ponekad smo mu zavidjeli odavde iz USA gdje, tokom zime, vrijeme zna biti loše i hladno, dok je on uživao u lijepom vremen na otoku gdje se temperature nikada ne spuštaju ispod 15 stepeni celzijusa.

Otišao je Mile, a s njim još jedan dio one stare Banjaluke koju smo volili i zbog koje mnogi još i danas tuguju. Život ide svojim tokom i tu ništa ne možemo promijeniti. Iako smo rastjerani na sve strane svijeta ipak se družimo i nastojimo da se naša sjećanja na grad i ljude koji su ga činili ne zaborave. Neka ovo kratko sjećanje na Milu bude moj doprinos tome. Milinoj familiji, ma gdje bili, upućujem naše iskreno saučešće.