Srce moje dijeli se, na prije i poslije tebe...

Neposredno prije moje posjete Sarajevu, sada u oktobru 2017.god., a koja je bila i moja 75. postratna posjeta gradu u kome je rodjen moj sin Kenan, gdje je umro moj muz, gdje je prije cetiri godine umrla moja nikad prezaljena majka, javila sam se gosp. Komljenovicu sa zamolbom i zeljom da moj sarajevski telefonski broj proslijedi gdji Saimi, revnoj bloggerki, cija me iskrenost napisa plijenila od samog pocetka posjecivanja ovog izuzetnog blogga, a koji je vise od diplomatskog iliti konzularnog predstavnistva za sve "dobre Bosnjane", nemilosrdno rasute u nasem povijesno evidentnom planetarnom egzilu!

I desilo se cudo! Saima se javila odmah nakon mog slijetanja u Sarajevo, srdacna i neposredna vec u prvom razgovoru, u glasu se osjecala prisnost i iskrenost, te nasa obostrana zelja da se sto prije i vidimo! Ovog oktobra Sarajevo nas je pocastilo i prekrasnim vremenom, boje jeseni i cisto sarajevsko nebo bili su kao naruceni dekor za ovaj "bliski susret prve vrste!"

Godinama od napustanja domovine prorijedili su se susreti sa prijateljima, sa rodbinom, poznanicima, na sve nas podsjecaju jos samo stare fotografije snimljene vjernim klasicnim fotoaparatima, koje vremenom blijede, ali ne nestaju, kao digitalni izumi novijeg vremena, oni na "guranje", koji nisu u stanju da zabiljeze i pecate uspomene na isti nacin, niti da budu zlatna prasina sa spomenika i nisana dragih osoba koje su nas napustile zauvijek i ostavile kao sirocad u danasnjem svijetu bez milosti!

Prvi ugovoreni susret bio je u Beckoj kafani sarajevskog hotela "Evropa", najgradskijem sastajalistu danasnjeg Sarajeva, gdje su se uvijek i u starom predratnom, vise austrijskom nostalgicnom enterijeru, sastajale gospodje i gradske dame, dotjerane i super elegantne, da vide druge i da budu vidjene i same, gdje se i moja malenkost vidjala svake subote sa radnim kolegicama i prijateljima!

Saima i ja se nismo nikad ranije fizicki srele, pa umjesto onog znaka prepoznavanja "sa cvijetom u ruci", sa "karanfilom na reveru", ja sam joj rekla: "Prepoznaces me po markantnim Bahtijarevica obrvama, koje karakterisu ne nase banjalucko porijeklo, nego perzijsko", jer banjalucki  Bahtijarevici su direktni potomci perzijskog plemena Bahtijari, pa su moje i obrve mog brata, mog djeda Edhem-age Bahtijarevica, mog tate, amidza Mirze i Murisa, moje drage tetke, pa i moje, skoro iste kao danasnjeg predsjednika Irana, Hasana Rohanija, ili "ne bud primjenjeno", bivseg perzijskog saha Reze Pahlavija.

Uprilicila sam i izabrala mjesto, bas ispod slike Spire (Spiridona) Bocarica, slikara i erudite, Srbina rodjenog u Crnoj Gori vjerskog sluzbenika, geologa, paleontologa, muzeologa, Banjalucanina, koliko i Sarajlije, cija slika "Pogled na Alifakovac", krasi zid ove obnovljene austrijske ljepotice, uz bok kraj Berbera i dr., a za ciju je restauraciju zasluzan moj prijatelj i vlasnik Galerije "Paleta" iz Sarajeva!

Za susret sa Banjalucankom plemenita roda nisam mogla bolje ni odabrati, zar ne?

Ugledale smo jedna drugu, zagrlile se i poljubile, sjele i pocele... Bio je to susret kakav dugo nisam dozivjela, vremeplov u pricama o nesretnom ratu, mom izbjeglistvu, djeci, njihovom prezivljavanju u opsjednutom Sarajevu, ali i o ljudima, poznanicima, knjigama, umjetnicima, o rahmetli sestri Melihi, dugogodisnjoj direktorici Umjetnicke galerije Bosne i Hercegovine, o mom Zagrebu, o Svedskoj, o Bosancima u egzilu, o ljudskom otudjenju, o nakaradnosti postratnog vremena u domovini, o tajkunima, o politicarima koji nisu mozda vrijedni ni pomena, o pjesmama, o modi i zenskom sarmu, kinima i filmovima - nostalgicni put kroz vrijeme koje je iza nas, ali cija ljepota, moral, duhovnost, ljudskost, humanizam svake vrste, mogu biti samo misaone imenice novoj generaciji i kao bajke o dobrim vilama, kojima se sada mora vjerovati i koje ne smiju golicati fantaziju nevjericom i sumnjom-da li je tako stvarno bilo i jesu li ti i takvi ljudi nekada i postojali!?!

Kasnije nam se pridruzio i Vice, Saimin muz, fini gospodin zavidne radne provenijencije i poznavanja povijesti i ljudi, pa smo se otimali i za rijec, ali je sve bilo tako lijepo, iskreno, a da ne pretjeram, i mladalacki, iako smo sve troje krocili u 8.deceniju zivota!

Saima i Vice su me pozvali i u svoj lijepi dom u sarajevskom naselju Hrasno, a o toj gostoljubivosti, o posluzenju i njenom telecem pecenju mogla bih napisati i poseban prilog!

Nase dalje i drage susrete u Sarajevu, Saima je vec opisala i objavila na bloggu, ja sam se vratila u Svedsku, ali ni skandinavska zima i mrak ne mogu ugasiti zar i "plamen" ovog susreta, te ostaje samo da kazem: "U tuzi rastanka lezi i radost novog sastanka !"

Saida Bahtijarevic-Bekic