Josip Pejaković...

... je dao intervju u " Avaz-u. Šaljem naslov i samo jedan isječak od fantastičnog čovjeka kojeg vole svi bosanski patrioti koji misle svojom glavom i dive se svemu što je u svojoj bogatoj karijeri napravio. To su ljudi i iz prošlog sistema, to su svi koji se osjećaju kao Bosanci, neovisno kojoj religiji pripadaju i koji do bola vole ovu našu napaćenu a prelijepu zemlju Bosnu.

Ovako počinjem i zbog Aljošinog zadnjeg priloga umjesto samo komentara.

Održati u dalekoj Kanadi ovakvu lijepu manifestaciju u čast 100-te godišnjice od rodjenja velikog književnika Maka Dizdara.

Koristim priliku da zamolim Aljošu da uputi moje iskrene čestitke svima koji su u ovom učestvovali.

Čini mi se da polako počinju da pušu neki bolji vjetrovi kod normalnih ljudi u pogledu smanjenja šutnje od ljudi koji imaju šta reci i koji shvaćaju da treba više da prodju samo svađe  i samo priče o ratu za kojeg još uvijek nema realnog prikaza stanja i priznavanje istine o svemu sto se dešavala.

Došlo je vrijeme priče o vjekovnoj kulturi i ljepotama Bosne, o njenoj istoriji i svim grabljicima i pljačkašima koji su kružili iznad njenog neba i žarili i palili po njenoj zemlji.

Za mene su ovi zadnji najgori, jer sam živa samo za njihova vakta.

Saida

Ovo je u trećem dijelu posvećeno mom poznanstvu i susretu sa Saidom Bahtijarević koja se nedavno javila na blog. Njoj je otac bio iz poznate banjalučke porodice Bahtijarević.

Oženio se dervenčankom i ostao u Derventi cijeli život. Ona se sa nostalgijom sjeća odlazaka sa ocem u Banjaluku ali joj Banjaluka nije tako bliska i poznata kao nama. Možda je i to bio razlog sto se nije češće javljala na blog. Ja sam prije rata često prolazila kroz Derventu na putu  za Banjaluku. To je bio zaista lijep mali gradić. Iz njega su i Duraković Prof Enes i njegove sestre Mevlida i Raza. Posebni ljudi i ugledni gradjani Sarajeva od davnina.

I moj vjenčani kum Aco Ilišković, koji je za mene bio čovjek - gromada. ( šteta sto nije i ostao). Na Braču sam upoznala Gajura i Esmu (brat im se družio s mojim Zlatkom u Holandiji). imali su najpoznatiju čevapčinicu u Derventi. Sad imaju najbolji restoran i hotel, na najboljem dijelu Supetra na Braču. Bila je odlična tvornica cipela "Unisove" tvornice., poznatu Gimnaziju i šta sve ne.

Od kad je Derventa pripala RS-u nikad ništa za ovih 25 god nisam čula ništa. Kao da je bez kulture i multietičnosti umrla.

Susret sa Saidom u njenom stanu, susret sa knjigama i slikama i okus njene baklave razlog su ovog teksta na blogu.

Slikala sam Andersenova bajke koje je dobila na poklon kad je imala 10 godina a otac je kupio kad je bio na službenom putu u Zagrebu. Sjetim se i svog oca da je dizao kredite samo za dobre ali i skupe knjige.

Sad kad vidim tu ljepotu i sjetim se šta se danas kupuje desetogodišnjacima imala bi sve razloge da padnem u depresiju od tuge.

Nestane dalje inspiracije, nakon posljednje rečenice. 

Pozdrav Saima

Knjiga koju je njen otac uokvirio Politikom

Vice i Saida

Saida i Saima ispred njene zgrade