Breda
Šetnja lijepim nizozemskim
gradom Breda, 15-tak minuta vozom od grada gdje mi se sin skrasio. Da on ne
završi u Nizozemskoj vjerojatno
nikada ne bih upoznao ljepote malih nizozemskih gradova koji su puni historije,
za razliku od većine naših, gdje se ruši sve što nas podsjeća na prošlost. Ove
posjete me u mislima uvijek vraćaju na
Banjaluku i njene turističke
atrakcije, kojih gotovo da i nema. Da ne dođoše Austrijanci i ne zasadiše aleje, grad bi gotovo potpuno bio
bez duše. Ovo što je izgrađeno nakon ovog zadnjeg rata ga pretvori u srpsku palanku,
sa mnoštvom višekatnica na kojima ratni profiteri opraše novac opljačkan od naroda, posebno onih protjeranih.
Od moderne željezničke stanice, na kojoj je uvijek živo, jer Nizozemci jako puno koriste željeznicu, se do starog centra grada
dolazi kroz prelijep gradski park s vodoskocima i starim drvećem, te travnjakom na kojem se
odmaraju uglavnom mladi. Visoko, zdravo drveće dodatno
doprinosi miru koji se osjeća dok
lagano šetamo prema utvrdi s desne
strane. Čitam natpis: Kasteel van
Breda. Tvrđava, utvrda, kasarna, okružena vodom. Opet veza s Banjalukom. Izgleda
da se bez toga nikuda ne može
maknuti.
Namjera nam je da svratimo do glavnog trga, Grote Markt-a, kojeg
ima gotovo svako nizozemsko mjesto. Uz Grote Markt je obavezno i najveća crkva, Grote Kerk, čiji nam zvonik služi kao orijentir dok šetamo lijepo kaldrmisanim ulicama s
malim trgovima na kojima su bašte
restorana i kafića prilično pune.
Bašte
restorana na Grote Markt-u su prepune svijeta. Prelijep dan je izmamio mnoge na
ulice a uz lijepo vrijeme, uz razgovor, ide kavica, čaša vina
ili piva. Poneko zamezi. Imam osjećaj da
se ovdje živi ležerno, bez frke tipične za
Ameriku. U nekim baštama su sve stolice okrenute
prema prolaznicima, slično kao što je to običaj u Parizu. Tražimo
mjesto gdje ćemo popiti kavu (ja je u
zadnje vrijeme izbjegavam i umjesto nje naručujem
kapućino, nadajući se da ću na taj način
prevariri stomak). Sjedamo u baštu u
blizini Grote Kerk, narućujemo
kave, a malo kasnije vino, pivo i malo meze. Posmatramo raju koja šeta, komentiramo. Većina je vitka, posebno djevojke, a ni
stariji se ne daju. Kakva razlika od Pittsburgh-a i većine američkih
gradova gdje je vidjeti normalno građenu
osobu premija.
Kasnije, nastavljamo obilazak. Od glavnog trga vodi nekoliko
ulica s trgovinama a svaku od njih nazivam „Gospodskom“ jer me podsjećaju na ulicu koja za većinu nas
prognanih ima posebno značenje. Da
li bi i Nizozemci činili isto da ih, kojim slučajem zadesi ista sudbina kao nas, ne
znam, ali ja u svakom gradu tražim
ulicu u kojoj sam proveo najljepše dane
svoje mladosti.
Na povratku „kući“,
svratismo u Begijnhof, kompleks malih kuća s crkvicom
i vrtom u kojima su živjele žene koje su svoje živote posvetile katoličkoj crkvi. Posjed je pretvoren u
muzej. Sličan kompleks smo vidjeli u
Leeuwarden-u, gradu u kojem je rođena
snaha.
Od Begijnhof-a nastavismo šetnju
uskim kaldrmisanim ulicama s trgovinama i kafićima,
zavirujući u dvorišta u kojima se, ponekad, smjestila baštica restorana sa samo par stolova. Tu
se sastaju oni koji izbjegavaju vrevu glavnog trga.
U Roosendaal smo stigli u predvečerje udobnim, lokalnim vozom, prevoznim sredstvom koje se
u Nizozemskoj jako puno koristi zbog svoje udobnosti i efikasnosti. Kakva
suprotnost u odnosu na našu Bosnu gdje je dobar željeznički
saobraćaj misaona imenica.
Labels: putovanja
0 Comments:
Post a Comment
<< Home