Nije mene, dušo moja, ništa švedsko opilo...

Evo još jednog priloga od Saide Bahtijarević-Bekić koji je na moj email stigo prije nekoliko dana. Trebao je ići malo ranije ali me nekakvi poslovi oko kuće ometoše pa ga evo tek sada. Tema, interesantna, vjerujem da će te se složiti.

Pred kraj prošle godine osvanuli su po švedskim novinama bombastični naslovi i izjave poznatih švedskih ličnosti i sociologa o tome da su Bosanci i Hercegovci najbolje integrirana etnička grupa ikad prispjela u Švedsku, čemu smo se svi radovali i osjećali izuzetno ponosnim.

Pritom je, u vrlo aktuelnoj i teškoj izbjegličkoj situaciji u današnjoj Švedskoj, naveden i jedan vrlo bitan faktor, a to je da su Bosanci i Hercegovci, iako skoro svi visoko traumatizirani ratom i protjerivanjem iz svoje zemlje, stigli u ovu nordijsku zemlju kao jedna od najobrazovanijih etničkih grupa.

To je ono što je bila udarna poluga, što je tačno i što se održalo i nakon dvadeset i više godina i što je možda i najvažniji argument za objašnjenje brze integracije i snalaženje u stranoj zemlji. Ali svakako nije i jedini! Skoro niko od upitanih, pa čak niko ni od lokalnih političara ili iskusnih asistenata pri Zavodu za useljeništvo nije naveo i još jedan bitan faktor, a to je švedskim jezikom kazano socijalna kompentencija skoro svih ljudi pristiglih sa Balkana, jedna izuzetna karakteristika useljenika u društvo koje je i tada, a sada i ponajviše, bolovalo od socijalne fobije. Strah od drugog i drugačijeg bio je prisutan i tada, ali su Bosanci i Hercegovci brzo shvatili da je jezik ključni faktor za opstanak i nalaženje svog mjesta u ovom društvu, da je samoorganiziranje bitno u društvu gdje se skoro sav socijalni zivot i druženje organizira po raznim udruženjima, kojih u devetomilionskoj Švedskoj ima na stotine hiljade, koja za mnoge nadoknađuju normalan porodični i širi familijarni život skoro nestao u društvu nezavidne alijenacije i krajnje stresnog života, karakterističnog za zemlje visoke industrijalizacije i kapitalizma skoro svugdje u današnjem svijetu!

No, da i među nama ima onih koji ”nikad nisu umočili prst u tintu", kako ja obično kažem, tačno je! Kao što je tačno da još i danas običan Šveđanin zna samo za Jugoslaviju, jer je prije trideset i više godina to bila omiljena turistička destinacija za mnoge Šveđane, a i iz nje su u Švedsku hrlili i prvi "gastarbajteri."

Poznati sarajevski scenarista, pisac, filmadžija, novinar, autor poznate serije na bosanskoj televiziji "Lud. zbunjen, normalan", poznat po svojim junacima i porodicom Fazlinović, napisao je, kako je odgovorio dvjema znatiželjnim Šveđankama na njihova pitanja o životu u bivšoj Jugoslaviji. Naravno da su se dvije dame Ingrid i Brigita "ibretile" i pitale da li je to moguće ali ja se nisam "ibretila", jer sam to i tako živjeli svi!

Tekst kruži u virtualnom svijetu već duže vremena, a meni ga je poslao moj brat Edo iz Australije, te ga ja poklanjam svim posjetiteljima našeg portala.

Saida Bahtijarević-Bekić

"Baš je interesantna arhitektura Balkana. Mješavina različitih civilizacija koje su ovdje bile!", kažu Ingrid i Brigita.

"Baš sam sretan", rekoh." Nismo mi prokleti kao vaša Švedska, pa da nas niko nije porobio stotinama godina. Kad čovjek malo poreda stvari, onda vidi da je moj sin rođen u Bosni i Hercegovini, ja u Titovoj Jugoslaviji, moj otac u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, moj djed u Austro-Ugarskoj kraljevini, a pradjed u Otomanskoj Turskoj!”

"Pa vi ste jedna izuzetno internacionalana porodica", zaključi Ingrid.

No, kao rođeni Jugosloven, ja, naravno, gajim nostalgiju ka toj zemlji.. "od Vardara pa do Triglava".

U septembu 2009. god. Gadafi se obratio Skupštini Ujedinjenih nacija: "Nijedna zemlja nije bila miroljubiva kao Jugoslavija. Tito je Jugoslaviju izgradio ciglu po ciglu, a onda ste je vi srušili svojim imperijalističkim interesima"

Mislim da je drug Gadafi ovdje malo zapostavio naš balkanski talenat da sami urušimo sve što valja u našim životima, ali kada govori o imperijalističkim interesima, onda mu tu treba vjerovati, jer ma koliko da je bio budala, ne treba sumnjati u njegovu upućenost umeđunarodno mešetarenje!

Umjetnost i stanogradnja

I dok danas jedni rasprodaju zemlju Rusima, drugi Arapima, ja se sjetim podatka da je Jugoslavija bila četvrta zemlja u svijetu u kojoj je 1969.godine, samo desetak mjeseci nakon njujorške premijere, izveden rokenrol mjuzikl " Kosa". U Rusiji ( SSSR ) to tada nije bilo ni zamislivo, a u arapskom svijetu nije ni danas. Svaka selendra u toj Jugoslaviji imala je dvije stvari: Dom kulture i seosku zadrugu. Gdje ima zadruga- ima i traktor! Gdje ima Dom kulture-ima i klavir! Ukratko, svaka selendra je imala bar po jedan traktor i jedan klavir! U gradovima, u drugu ruku, tačno se znalo na koliko novoizgradjenih stanova se pravi jedan umjetnički atelje.Ti ateljei su, po pravilu, bili na vrhovima zgrada i dobijali su ih umjetnici.Radnici su dobijali stanove, a umjetnici ateljee. Divota! Koliko ateljea su ove novonastale države dodijelile umjetnicima od raspada Jugoslavije na ovamo? Slovima-nijedan, iliti ga izrazeno brojem--nula!

Suština današnje kulturne politike da nju kreiraju neki potpuno nekulturni tipovi!

Policijska država

Sa mrziteljima Jugoslavije, čovjek se mora složiti u jednom: bila je to policijska država. Policajac je bio strah i trepet. Kad naiđe ulicom, i da te ništa ne pita, ti odmah zauzmeš stav mirno, izvadiš ličnu kartu i pružiš mu je. Da, da, da-bila je to policijska država. Danas, međutim, imamo kriminalnu državu. Prije smo se plašili policije, a danas strepimo od kriminalaca. Prije smo bez straha mogli spavati po parkovima, danas ugrađujemo sigurnosna vrata! U Jugoslaviji smo stavljali vrata na stanove da se zaštitimo od propuha. Drugog razloga nismo imali.

Malo-malo, pa pročitamo u novinama, neko je negdje prebio policajca. Može li iko i zamisliti da u onoj Jugoslaviji bude pretučen policajac? Bio si uhapšen i modar ako ga samo mrsko pogledaš!

Ekonomija

Jedinstven je slučaj u svijetu da jedna zemlja zabilježi neprekidnu četrdesetgodišnju stopu godišnjeg rasta društvenog proizvoda. Četrdeset godina rasta! Nikada nijednoj zemlji u istoriji ekonomije to nije pošlo za rukom.Taj rast je u tih četrdeset godina prosječno iznosio 6,8%, a u periodu 1955-1965. je dostigao nevjerovatnih 9,8%. To su sve danas apsolutni svjetski rekordi. I onda mi dođu Bakir, Mile i Dragan pričati o zapošljavanju i investicijama.

Ma, odjebite u troskocima!

Radno vrijeme

Moj otac je uvijek dolazio s posla u 14.00 sati. Fino čovjek ruča sa porodicom, malo prilegne, a onda predveče nareže malo meze i zaakšamluči s drugovima ili komšilukom. Danas očevi odlaze na posao ranom zorom, a vraćaju se predveče.

Kapitalisti su precizno uradili analizu kojom su uvidjeli da produktivnost pada nakon četiri sata rada. Zato su uveli pauzu za ručak. Neplaćenu, naravno! Radiš četiri sata, a onda blejiš sat vremena da bi sakupio energiju, pa opet radiš četiri sata.

U mrskoj Jugoslaviji je bila polusatna, plaćena pauza za ručak. Neko ti plaća dok ti jedeš? Naravno, moraš da jedeš, ne možeš gladan ni spavati, kamoli raditi!

Titovi gradovi

U to vrijeme gradovi su se utrkivali da dodaju jedan prefiks imenu: Titov Veles, Titovo Užice, Titova Mitrovica, Titograd, Titovo Velenje... Kažu da su nekog Bosanca uhapsili, jer je zvanično tražio isti taj prefiks za grad Jajce!

Samoupravljanje

Radnici su bili vlasnici fabrika. Ovome ne treba nijedne više dodati!

Radnička srednja klasa

Srednja klasa je bila okosnica društva. Ko je želio da radi--radio je! Ko je radio dobio je stan, kupio je "stojadina" i svako je išao na more. Danas za naše ljude postoje samo dvije destinacije: jedni ljetuju na Maldivima, jedni u lavorima.

Zdravstvena zaštita

Svi su bili zdravstveno osigurani i ako slučajno neka bolest nije mogla da se tretira u Jugoslaviji, plaćeni odlazak u, recimo Švicarsku na liječenje-- bio je normalna pojava. Danas kad kreneš na Koševo, prvo svratiš u apoteku da kupiš kesu lijekova. U toj bolnici ne možeš više ni andol dobiti besplatno. A trudničko odsustvo je počivalo na ideji: "Drugarice, vodite seks, uživajte u njemu i rađajte djecu. Država ce vam platiti koliko treba!"

"I stvarno je tvoj otac dolazio kući s posla u dva?", začuđeno će Šveđanke.

"Jeste", rekoh. "A često je petkom znao da kaže: Ako mi Bog da zdravlja, u ponedjeljak ću na bolovanje!"

Feđa Isović