Volimo kad dođete...

Slikano predzadnji dan odmora

... ali još više kad odete.Mi smo iz Sarajeva jako često dolazili u Banja Luku dok su sinovi bili u predškolskom periodu.

Nekad smo imali i slobodan petak pa bi vikendi bili produženi.

Ovo je četvrta Vicina generacija, naši sinovi

Svaki odlazak bi roditelji popratili riječima iz naslova. U nekim momentima znala sam biti i tužna misleći da je to vezano za emocije, koje možda nisu bile prejake.

Sad smo u situaciji da nama dolaze sinovi, snahe i tri unuka, koja su jedni drugima "od uha do uha" . A mi u dobrim staračkim godinama. Još smo u mogućnosti da dobro obavljamo sve potrebne poslove i nismo umorni. Naprotiv, volimo da ugađamo. Ja stalno izmišljam kulinarske ugođaje a Vice igre i zabave.

Ali strah koji je zaista rezultat svega proživljenog sa djecom dok su odrastala, i sjećanja koja su jaka na mnoge dogadjaje, donijela su i strah s kojim se teško boriti.

Vice i moj brat Sejo primpremaju
"veliki" bazen prije dolaska "brigada"

Bojim se svega. Da jedni druge ne povrijede, da ne padnu u trenutku nezgodno, ujedi pčela, razne bube (škorpije, zmije, zmijski češalj, ose...) i sve što seoski ambijent ima. I odatle izreka koju su sigurno svi roditelji koji nisu bili u svakodnevnom kontaktu sa svojom djecom i unucima, pa se na sve svakodnevne događaje i navikavali.

Sad smo još u Šibeniku, sami, polako se pripremama za povratak u Sarajevo.

U prilogu ću staviti nešto slika sa sretno završenog ovogodišnjeg boravka naših najdraži. Sad su u Holandiji i Gruziji, žive uobičajene živote svih naših koji su u drugim zemljama. Obaveze, obaveze, škole, obdaništa, vrtići i čekanje roditelja sa povratka kući, nakon završenog posla.

Pozdrav Saima

Ovo su slike tri generacije!
Vicin djed i baka sa stricem,
Vicin otac i majka,
Vice i ja.
Moji su samo roditelji.

Peta generacija Rakova, sve u 130 godina