SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, August 12, 2017

Banjalučki rukomet

Da se malo osvrnem na banjalučki rukomet, napišem svoje vidjenje …… nekada i sada. Kao i za većinu djece, kroz igre vani, futbal je bio na prvom mjestu. Kao i u svim kvartovima i mi na Predgradju smo voljeli futbal. Moja prva osnovna škola bila je “Ivan Goran Kovačić”, kod skretanja za Trapiste. Negdje, 63/64, otvara se preuredjena, adaptirana, nova osnovna škola “Ranko Šipka”, kod nadvožnjaka, prelaza na Pilanu. Ja sam (odnosno moji roditelji) dobio obavijest da moram preći u tu novu školu, kao i sva djeca sa Predgradja. To sam teško prihvatio ali moralo se slušati. U novoj
sl 1, Branko Janković
sredini sam poznavao samo jednog dječaka, Milenko Šukalo, koji je jos prije išao u staru školu “Ranko Šipka”, preko puta ulaza u Vitaminku. Medjutim, pošto sam bio društven, volio sam sport, brzo sam se uklopio u novu sredinu. Nastavnik fizičkog vaspitanja je bio Branko Janković, nosio je brkove, pa su ga zvali Brka. U mojoj novoj osnovnoj školi …. sport broj jedan je bio rukomet, ali program je sadržavao i učenje i upoznavanje skoro svih ostalih sportova. Ali o tome, dalje kroz ovu malu priču.

Ja tada, prvi puta saznajem da na Pilani postoji rukometni klub. Igralište je bilo locirano preko puta ulaza u fabriku “Vrbas” a iza žutih zgrada, kako smo ih zvali. Bilo je od šljake (leš), dobro uvaljano a mi djeca smo ga održavali. Tu se  treniralo i igrale utakmice. Pilana je tada igrala u republičkoj lizi. Sjećam se dobro, jesen 64-e, utakmica za prvaka BiH, a pobjednik ide u kvalifikacije za 1-u ligu.

Veliki derbi protiv Krivaje iz Zavidovića. Bilo je toplo, juni, ljetno vrijeme. Da ne bi bilo prašine na igralištu, mi djeca smo ga prvo polijevali (špricali) sa kantama koje su imale onu “ružu”. Zatim su se izvlačile linije, imali smo izbušene konzerve u koje se sipao prah (gips). Uglavnom, sve bi bilo gotovo jedan sat prije utakmice. Tada nismo znali, ali  nekoliko godina kasnije na YU-rukometnu scenu dolaze poznata imena iz Krivaje, koje smo mi na Pilani gledali kada su oni bili mladi momci, srednjoškolci …..

Lavrnić, Dragičević, Basić, Kurtagić, Timko, Paljar i jedan izuzetan momak, ljevak, igrao je srednjeg igrača, a do dan danas nisam ga zaboravio …. Zvonko Brtolović, imao je prefinjenu tehniku i što mi kažemo ‘’rukometnu žicu’’ . Te godine, sa Pilane u Borac prelazi jedan momak koji će se razviti u velikog igrača. Pošto je na Pilani ‘’završio’’ rukometnu školu, bio je na utakmici, a djeca mi kažu ….. to je Kara (Milorad Karalić). Krivaja je tada pobijedila, ali je izgubila u kvalifikacijama od Celja koje odlazi u 1-u ligu.

Da se vratim na novo-otvorenu školu, bila je otvorena ali bez pratećih sportskih sadržaja,terena. Medjutim, Brka (Branko Janković) dolazi sa svojim planovima i crtežima. Počinju akcije i izgradnja.
Neposredno uz školu, atletska staza, do nje teren za odbojku, u produžetku teren za košarku, tako da je prvi niz uz školu bio popunjen. Uz pomenute terene napravljena je staza za skok u dalj sa pjeskovitim (ogradjenim) doskočistem. Na preostalom dijelu parcele, sa lijeve strane bio je teren za tenis, kompletno ogradjen sa mrežom (mislim oko 2-3 metra). I na kraju …… rukometni teren, sa desne strane parcele… u čošku. Sjećam se dobro: zemljani radovi, drenaža, betoniranje, asfaltiranje,
postavljanje rasvjete za večernje treninge i utakmice.

Izgradnja tribina, podužno, sa lijeve i desne strane. Izvlačenje linija, postavljanje golova. Sve je bilo gotovo za naredne godine. Odlazeći na utakmice u druge škole u gradu, bili smo ponosni jer nigdje nije bilo terena sa raznolikim sadržajima kao kod nas.

I  danas, krečući se po Holandiji, nigdje, niti u jednoj osnovnoj i srednjoj školi nisam vidio takav, reči ću  ‘’mali sportski park’’ kakav je bio još u ta stara vremena na Pilani.

Ali, vrijeme čini svoje. Vjerovatno danas nema traga da je nekada tu  nešto postojalo, osim sjećanja.

Naravno, Brka kao nastavnik i trener pravio je selekcije medju nama, djecom, nudio nam bavljenje rukometom i tako sam ‘’zaplovio’’ u rukometne vode. Imali smo par puta sedmično trening.Fizičko vaspitanje smo imali obično zadnje časove, pa smo mogli ostajati ½ do 1 sat duže i raditi na rukometu. Ono što veoma cijenim iz tog vremena (od Brke) a sa današnje tačke gledišta je: učio nas je i prošli smo osnovne stvari iz atletike, gimnastike, tenisa, odbojke, košarke a za razvoj mladih mislim da je sve to veoma bitno. Brkina ‘’desna’’ ruka bio je Zoran Prohaska - Proko, nastavnik matematike i fizike, bio je veliki čovjek, pedagog, strog kada treba i velika ‘’raja’’ van škole. Zoran je bio košarkaška i rukometna legenda grada, iz još starijih vremena. Lijepo ga se sjećati.

sl 2, Pero Perović
Održavala su se i prvenstva izmedju škola. Taj dio ću spomenuti samo iz razloga što imam veoma lijepa sjećanja na jednog dječaka iz tog vremena, išao je u Milan Radman školu, Rosulje. S njima smo imali najviše ‘’muke’’ samo radi njega. Bio je to Vinko Djebro.  U to vrijeme, koliko se mladih u Banjaluci bavilo rukometom, mislim da je bio i ostao najveći talenat. Imao je sve: izuzetno dobru tehniku s loptom, dodavanje, šut, smisao za kolektivnu igru ..... jednostavno sve,  izuzetan.

Po završetku osnovne škole nekoliko momaka ima priliku trenirati sa seniorima. Medju njima sam bio i ja, poslije nekoliko mjeseci pridružuje nam se i Djebro, a meni je bilo posebno drago. Brzo smo se sprijateljili i postali  izuzetni drugari. Medjutim, poslije 1-2 godine igranja je stopirao.

Medju seniorima je bilo već nekoloko momaka starijih od nas 2-3 godine, generacija ispred nase. Ali razlika u godinama se brzo topila, stvoren je jedan mlad, perspektivan tim. Na omladinskim prvenstvima BiH, 69-e, 70-e, 71-e dolazimo u finale.  Medjutim, sjećajući se svega danas, nije bilo dovoljno jake saradnje izmedju Borca i Mladosti, da bi, vjerovatno banjalučki rukomet bio još jači i bolji.  Znam dobro da bi ponekada na naše treninge dolazili Pero Perović, Pero Janjić, Braco Pavlišin.

sl 3, Ako i Pero (danas)

Ali to nije bilo dovoljno. Takodje sam mišljenja, da je Brka (Branko Janković) bio težak za saradnju, htio je sve sam, što je bilo veoma teško. Godina 70-tih Pero Janjić, korak po korak, ima više prostora u Borcu i radi sve više sa juniorima.  Sjećam se da je napravio reprezentaciju Banjaluke (mladi), otišli smo na Tjentište (Turnir Bratstva i Jedinstva) i tamo ‘’pomeli’’ Tuzlu, Zenicu, Mostar i Sarajevo.

sl 4, Na Tjentištu s Perom Janjićem
(Obralić, Iveljić ...)


Mislim da je to bio Perin početak gdje je sa svojim planskim i sistematičnim radom počeo praviti rezultate, što će se potvrditi sa seniorima 1976.godine. Ni danas dan, ne znam zašto, bio sam kapiten tog tima.

Najveća je šteta što je Pero Janjić, odlaskom iz Borca, otišao i sa rukometne scene, u legendu.

Naravno, odlazili smo na utakmice starijeg, velokog brata ‘’Borca’’, ja sam uzivao gledajući Karadžu koji je u to vrijeme još igrao. Za mene je bio veliki i ostao veliki, najveći za sva vremena.

sl 5, Jerolim Karadža, uvijek najbolji!


Neprevazidjen!  Borac, veliki tim u to vrijeme je imao dobre seniore sa par mladjih koji su pristizali (Bracika Vujinović,Unčanin,Tuzlić) ali kvantitet je ostao problem ali i to se riješava angažovanjem Pere Janjića s jedne strane a sa druge otvaranje Borca prema svim mladim talentima koji su htijeli i dovodjeni u Banjaluku. Od 1972 do 1976 Borac je ‘’tražio sebe’’ da bi se 76-e konačno popeo na rukometni ‘’krov Evrope’’. Šta je bilo presudno, šta se desilo, po mome vidjenu slijedeće : Borac je imao golmana, ‘’kralja’’, najboljeg u to vrijeme ( Ako), dobru prvu ‘’postavu’’ …  rečeno sportskim žargonom ali je nedostajao jedan izuzetan vanjski igrač. Dolaskom Zdravka Radjenovića - Belog, taj veliki problem je riješen. Drugo: u momentu kada je prvi tim, reći ću, ‘’akceptirao’’ da prvi trener bude Pero Janjić, počinje pohod ka evropskoj kruni 1976 godine.

sl 6, Veliki Borac s Perom Janjićem na "krovu Evrope"

Naravno u kasnijem periodu u Borac dolazi (od generacije do generacije) veći broj mladih igrača od kojih veći broj igra i za bivšu YU. Spomenuću samo pojedine: Arnautović, Velić, Čavar, Puc, Koso, Štrbac, Elezović, Maglajlija uz ‘’domaće snage’’ Knežević, Saračević, Smailagić i  mnogi drugi (izvinjavam se svima koje ne spominjem).

Borac je održavao nivo, bio je stalno u vrhu YU-rukometa, zahvaljujući prije svega pravilnom pristupu formiranja tima, stručnom trenerskom radu i velikom doprinosu VOLONTERA. Po završetku rukometne karijere, neprocjenljiv je doprinos Mire Bijelića i Mome Golića za održavanje ‘’nivoa’’, reči ću ponovo našom sportsko-rukometnom terminologijom.

Jedno sjećanje na 1972 godinu. Yu-reprezentacija osvaja zlato na OI u Minhenu. U septembtu iste godine u Banjaluci se igra rukometni turnir gdje pored Borca igraju Crvena zvijezda iz Beograda, bjelovarski Partizan, Medveščak iz Zagreba i Mladost sa Pilane, tadašnji član 2-e lige zapad (BiH, Hrvatska, Slovenija). Na turniru mnogi olimpijski i mladi reprezentativci: Arslanagić, Popović, Karalić, Selec, Vujinović,  Horvat, Pribanić, Vidović, Smiljanić,  Lazarević, Fejzula  …  pravi rukometni praznik. Na slici 7. prvi dan turnira a na slici 8.  Crvena Zvijezda i Mladost sa ‘’ Pilane’’.

sl 7, prvi dan turnira na Pilani, 1972. god.

sl 8, s Crvenom Zvijezdom 1972. god.
Još jedno lijepo sjećanje imam na zimsku turneju 1971 godine (Njemačka, Francuska, Luksemburg) sl.9.  

sl 9, turneja januar 1971. god
U to vrijeme ekipa sa ‘’Pilane’’ uopšte nije bila loša, naime 1973 se igraju kvalifikacije za ulazak u prvu ligu, protiv sarajevske Bosne. Poslije poraza u Sarajevu sa 11 golova razlike i pobjede u Banjaluci sa 9 golova ..... bio je to i može se reči kraj jednog tima jer neposredno poslije toga M. Straživuk odlazi u Crvenu Zvijezdu - Beograd, N. Cupac u sarajevsku Mladu Bosnu, kasnije Željezničar, Z. Dujić u Krivaju - Zavidovići, M. Vuksan u sarajevsku Bosnu, V. Anušić u naš Borac.

sl10, Sega u dvadesetoj godini

Na slici 10. (čučim u sredini) imao sam samo 20 godina, a sada 65, kao da je sve bilo juče, prekjuče. Baš ovog momenta primjećujem das mo u to vrijeme nosili reklame Rudi Čajavec, znači, blogeri Čajevčani ..... imamo ‘’neke veze’’ još iz tog vremena !  Malo šale.

Gdje je banjalučki rukomet danas ????? Borac igra u BiH lizi protiv Gračanice i Cazina, naprimjer. Za mene sve, pomalo nevjerovatno. Nema više pravih igrača, trenera, ljubavi prema sportu, volontera i zaljubljenika da održavaju EVROPSKI NIVO.  Kao što se sve upropastilo i srozalo da ne može biti gore, tako je prošao i  NAŠ RUKOMET.

Kako i zašto sam se počeo baviti rukometom u Holandiji, sasvim u drugoj ulozi,  malo ću opisati u slijedećem prilogu uz par propratnih slika.

Sega

Labels: ,

3 Comments:

Anonymous Izet said...

Kad se govorilo o Banjaluckom rukometu mislilo se samo na Borac. Molo njih je znalo da je Mladost bila pravi rasadnik talenata. Skolskih takmicenja u rukometu o kojima pise moj kum Sega se dobro sjecam. Skola Milan Radman je imala dobar tim zahvaljujuci Peri Perovicu, banjaluckoj legendi koji je u to vrijeme bio direktor skole. Sjecam se isto tako dana kada smo kao volonteri djaci radili na izgradnji skolskog igralista. Vinko Djebro je bio dio tog tima. Kada bi on igrao obicno bi smo pobjedjivali. Slazem se sa Segom da je mozda bio jedan od najvecih BL talenata. Steta sto nije nastavio igrati rukomet. Sa Segom sam gledao bezboj utakmica, cesto bi nam on objasnjavao fazone u rukometu kojeg smo jako zavolili a utakmice na Sprotskom Stadionu smo najcesce gledali sa Cickovog balkona jer se nije imalo para za karte. Znali nas se tamo nakrcati bezbroj na malom balkonu da bi gjedati Karadzu, Peru Perovica a kasnije Aku, Popa i ostale. Neobicno sam volio gledati Momu Golica. Nikad nije bio posebno istican ali je imao neku pozebnu zicu u rukometu koja se meni neobicno svidjala. Hvala Segi na ovom lijepom prilogu, zao mi je sto nije nastavio igrati rukomet jer je bio jako talentiran. Znam da je prerani odlazak njegovog tate sve to prekinuo ali u Holandiji je to nastavio ali u sasvim drugoj ulozi o kojoj ce nam pisati.

Sunday, 20 August, 2017  
Anonymous Aljosa said...

Nisam aktivno igrao rukomet ali sam imao srecu da me profesor Jovic, proslavljeni golman rukometnog Borca, uci biologiju u banjaluckoj Realci. Izuzetan pedagog koji je svojom licnoscu plijenio paznju ucenika i koji su zahvaljujuci tome kod njega briljirali bez obzira sto u drugim predmetima nisu bili tako uspjesni.  Drugi iz plejade rukometnih giganata sa kojim sam se susretao na radnom polju je bio Pero Perovic, gospodin, sportista, covjek koji nikada za moga znanja nije povisio glas a sa njim si bio siguran da ce dogovoreni poslovi, a tada je vodio gradjevinsku firmu cije je sjediste bilo na banjaluckom polju kao ogranak cini mi se kompanije cije je sjediste bilo u Gracanici. Zaista jedan covjek koji je plijenio svojom licnoscu i koji je zahvaljujuci tome ostavio traga u banjaluckom i jugoslavenskom rukometu kao igrac i selektor. Danas sumnjam da jedan takav sugradjanin ima svoju ulicu koja bi noslila njegovo ime za razliku kojekakvih "Srdja Zlopogledja".

Treci igrac Borca, kojem sam pomogao oko dobivanja posla, je bio isto tako proslavljeni rukometas Selec koji je isto bio jedan od clanova tima koji donese mnoga priznanja Borcu i gradu u kojem je zivio a da bi na koncu bio protjeran iz grada u kojem je dosta toga ostavio.

Borac je dobivao pojacanja iz lokalnig klubova ali svakako njegovu velicinu i slavu koju stvorise Karadze, Perovic, Jovic, braca Golic, Popovic, Abazagic, Saracevic i mnogi drugi jos nije prevazisao ni jedan klub a mislim da ce tako i ostati jer vise nama materijalne osnove za uspon sporta u tom tamnom vilajetu, mislim na oba blentiteta.
 
Pozdrav. Aljosa Mujagic

Sunday, 20 August, 2017  
Anonymous sega said...

Tacno je to da je Selec bio okosnica tima, lijevak, sa veoma nezgodnim sutom koji smo zvali "zabica". Izludjivao je sve golmane, svi su znali nacin na koji sutira ali nitko nije mogao da brani njegov sut. Zvali smo ga Selke, svi smo imali nadimke. Selec je bio clan selekcije YU-reprezentacije na OI u Minhenu 1972.godine. Prosao je sve pripreme i "torture" medjutim nije imao srecu da igra jer su u toj velikoj konkurenciji prednost dobili Lavrnic i Miljak, takodje ljevoruki igraci. To je bio izbor Stencla a vjerujem da je imao priliku igrati da bi Selec pokazao sve svoje kvalitete. Ali i bez igranja na OI bio je ucesnik i dobio je medalju. Selce je bio i ostao veliki sportas i covjek !!
Sto se tice danasnjeg stanja u Borcu, mislim da materijalna sredstva nisu jedini faktor losijih rezultata. Veliku ulogu igra i to, tko vodi klub i na koji nacin ili bolje receno .... organizacija unutar samog kluba,tko,sta,kako?
Kada sam ovdje ispricao ljubiteljima rukometa (poznaju Borac iz godina 70-tih) da je rukometni stadion u centru srusen i vise ne postoji, nitko ne moze da vjeruje !!!!! Poredjenja radi, stari stadion u Amsterdamu gdje su igrali Krijf i ostali fudbalski asovi (medju kojima i nas Vasovic) je renoviran i koriste ga mladi. To je odnos Holandjana prema svojim sportskim asovima, ima tu jos primjera iz klizanja,atletike,plivanja,odbojke itd.
Sve ja to nazivam ..... kultura jednog drustva, postovanje i sjecanje na prosla vremena.
Pozdrav svima!
Sega


















Monday, 21 August, 2017  

Post a Comment

<< Home