Miris lipe

U mome današnjem gradu lipe cvjetaju u Julu mjesecu. Pojedine ulice kao i u Banja Luci sa obje strane imaju drvorede lipa koje su ovih dana u punom cvatu. Miris koji se širi čitavom ulicom i okolinom vraća me u dane kada sam isti miris ćutio u našem gradu na obalama smaragdnog Vrbasa. Idem ulicom i berem lipu, za čaj u dugim zimskim noćima i prisjećam se dječaka sa kesama, najčesće platnenim, koje su im sašile majke, kako se pentraju po već poodraslim lipama u ulici Kozarskoj, od stare stanice milicije na uglu ulica Fadila Maglajlića i  Titove, koja se protezala kroz skoro čitavu Banja Luku, pa do Gornjeg Šehera.

Nigdje lipa nije mirisala kao u Banja Luci  u mjesecu Junu kada je ona tamo bila u punom cvatu. Pričalo se, dok su još nebom letjeli dvokrilni avioni, da se njen miris čuje na više od četiristotine metara.

Mi dječaci koji smo stanovali u kraju koji je zvan Medrski , a najviše se odnosio na naselje blizu Vrbasa i Studenca čije se hladne vode napijasmo u mladim danima za vrijeme kupanja i sunačanja na obalama i na sedrama gdje se igralo "ganje", a za one manje obdarene plivače završavalo u obližnjem tihaku nizvodno od  Studenca, visili smo na lipama u mjesecu Lipnju ili Junu.

Moji drugari iz škole ili sa livada na kojima smo ljeti bespoštedno udarali krpenjaču, gumene lopte i na kraju pravu nogometnu loptu, fudbal, tih dana su se pentrali po lipama i prikupljali mirisni cvat za predivni čaj koji će nas,u zimsko doba, vratiti u tople dane ljeta svojim ukusom i mirisom posebno ako je zasladjen medom, koji je u to doba, jos izraženog poratnog siromaštva, bio rjedja slastica po našim kućama.

Tone, Koke-Zvonko, Lasta-Mehmedalija, Ivica, Saltaga,Fikret i mnogi koji prodefilovaše mojim djetinjstvom skupljahu po uputama nasih majki prvo zohvu a kasnije lipu za čajeve koji su nas liječili od prehlada, kojekakvih upala a najviše jačali naše organizme željne hrane bogate vitaminima, u periodu naseg odrastanja. Bilo je to vrijeme kada se od 10 dekagrama faširanog mesa pravila šerpa filovanih paprika, doduše najviše rižom ali se ipak pomalo osjećalo i meso. Danas kada oni koji se bave prehranom savjetuju da se manje jede mesa, naročito crvenog, a po nekima i sveg ostalog mesa, nismo ni znali koliko smo se zdravo najčesće vegetarijanski hranili od krompiruša, zeljanica od žare ili špinata, kljukuša, maslenica i sličnih jela baziranih na brašnu ili krompiru. Ćevapi su mirisali daleko i guštalo se nadugo kada bi nas otac počastio malom porcijom ćevapa. To mu je dolazilo kao neka specijalna nagrada koju smo jeli i zubima i očima.

Istovremeno sa tim opojnim mirisom lipa živjelo se dosta skromno i bez podjela na Srbe, Hrvate ili Muslimane. Slavile su se slave, Božici, Bajrami, dočekivale Nove godine uz čestitanja onima koji ih su ih slavili. Nikada nisu vjernici isticali naročito svoju vjeru ali smo svi od djece učestovali u čisćenju Medreske džamije okružene haremom sa iskrivljenim bašlucima na kojima su se nazirala arpaska slova i poneko ime koje smo uspjevali da pročitamo. Čisćenje je obično bilo pred Ramazan i Bajram  a džamija je uglavnom bila slabo posjećena, izuzev okolnog stanovništva iz Medreskog potoka i obližnjih ulica. Narednih godina groblje se diže i sruši džamija da bi na njoj bila podignuta stambena zgrada sa nekoliko radnji u prizemlju. Kao jedini svjedok tog vremena od objekata ostade piljarnica koja je bila na suprotnoj strani puta koji je vodio ka Vrbasu, a koja čini mi se i danas postoji.

 Uklanjanje Muslimanskih grobalja-harema i džamija je bilo praksa koju su provodili u Banja Luci dugi niz godina jer najatraktivnije lokacije sadašnjeg grada bijahu nekada greblja-haremi ili mjesta na kojima su bile džamije. Neznam da se i jedno pravoslavno i li katoličko groblje prekopa i da tu niče neko naselje.

Miris lipa budi i tugu jer mezari naših roditelja, rodbine i prijatelja ostaše u gradu koji izmjeni dušu. Rjetko se obilaze  iako su duboko u nama i živjeće sjećanja dok i mi nekrenemo istim putem. Za lipino drvo uvjek se govorilo da je manje kvalitetno, meko i da nije dobro ni za loženje. Ipak takvo drvo se koristilo za modele, naročito za livenje, jer se dalo lako obraditi i dati mu željeni oblik. Tako i mi protjerani smo pomalo nalik na to meko drvo. Obrađeni smo na način kako se to radi u novim domovinama, polako se utapajući u način života i razmišljanja karakterističan za nove sredine. Stara domovina polako postaje kao miris cvata lipe koji polako zasiti naše čulo mirisa i počinjemo da ga neosjećamo više. Udišemo zrak i na nos i na usta ali tog mirisa nema. Ostarjela drveća polako umiru, nova se nesade i mirisa lipa je sve manje a mi sve dalje i dalje...

Kitchener 07.07.2017                                                     Aljoša Mujagić