Bijela ruža

La rose blanche

            Stiglo mi je pismo od novinske kuće La Presse. Zadnji štampani primjerak će biti poslan 31 decembra 2017. Poslije toga čitaoci se mogu pretplatiti na elektronsku verziju i čitati na telefonu ili tabletu.

Prvo su prestali štampati dnevna izdanja, poslije spojili subotu i nedelju u jedan primjerak, i taj zadnji čitalački užitak subotom i nedeljom sad nestaje.

            U Oktobru 2016. direktor umjetničke sekcije La Presse, Marc Labreche je napisao izuzetan članak pun sarkazma osvrčući se na sve ove nagle promjene u našem životu. O tome kako će se vrijeme čitanja s desna na lijevo brzo zaboraviti. Sad se čita odozgo prema dole i to prstom ne očima. A mi smo jos uvijek ljudi, ljudi  oduvijek imaju potrebu da pricaju svoju pricu jedni drugima. Sačuvala sam taj izvadak iz novina, kao staromodnu uspomenu, kao da se ne može sve naći na internetu.

Procvjetala bijela ruža

            Vani je procvjetala bijela ruža, omiljeni cvijet moje komšininice Beatrice L., koja je umrla prije mjesec dana. Imala je 102 godine. Kupili smo kuću 1999 i u njoj još uvijek živimo. Preselili smo negdje u ljeto. Kuća je bila slobodna još s proljeća. Dolazili smo, čistiti baštu pozadi kuće. S druge strane ograde pojavila se žena, potpuno sijede kose, mršava i uspravna. Pozdravila nas je i predstavila se: Beatrice L., naša prva komšinica. Njenu kuću, desno od naše, je napravio njen muž prije pedeset godina. Sad živi sama. Upitala je odakle dolazimo, i naglasila da slobodno dodjemo kod nje ako trebamo nešto od alata ili bilo kakvu pomoć.

Beatrice na maturskom panou

            Prošla je odprilike godina dok smo upoznali sve ostale komšije koji nas okružuju. Komšije, pozadi nase bašte, su nas pozvali na roštilj. Tamo je bila i Beatrice. Predstavljena nam je kao njihov počasni gost. Proveli smo ugodno veče i otkrili njen smisao za humor.

« Imam dvije rodjake koje su prešle sto godina, nećete se vi mene još dugo riješiti » 

            U mnogobrojnim razgovorima preko ograde smo izmjenili informacije o našim familijama, novostima, njenim novorodjenim praunucima. 

Voljela je Dorval i svoju kuću, živjela ugodan život, brinula se o djeci. Muž je radio u Air Canada, često su putovali. Bavila se, i još uvijek se bavi slikanjem.

« Nikad ne prodje dan, da nešto ne nacrtam »  

Išla je redovno u biblioteku. Kad nas je malo bolje upoznala, čitala je knjige o Bosni i Jugoslaviji. Posebno ju je impresionirao most u Mostaru.

Beatrice i Ana 2015. godine

            Čitala je Gazette (dnevne novine iz Montreala na engleskom). Ja sam čitala La Presse, (dnevne novine iz Montreala na francuskom), trudila se da unaprijedim moje znanje francuskog. U jednom od razgovora smo se dogovorile da nedeljom razmjenimo naša subotnja izdanja . Ona da malo uživa čitanje vijesti na svom maternjem jeziku, a ja da vidim ima li razlike u engleskim novinama. Razmjena se pretvorila u nedeljne razgovore uz čaj. I to se obično dešavalo u njenoj kući, rjedje kod nas. Ja sam se trudila da pričam na francuskom a ona je strpljivo slušala i navikavala se na moje greške i akcent. Kad bi mi ponestalo riječi nastavile bi na engleskom. Pričale smo o pročitanim člancima, razmjenile mišljenja o svetskim dogadjajima. i naravno, o svim novostima u familiji. Znala je za moju prijateljicu u Holandiji koja je obolila od mišičnog oboljenja i teško hoda. Znala je o narušenom zdravlju moje mame, koja živi u USA. Zapamtila je njeno ime.

            Godine su prolazile, rijetko bi se desilo da propustimo razmjenu novina uz čaj i kekse. Bivala je sve slabija fizički i došlo je vrijeme da ide u dom za stare ljude u 96. godini života. Naše čajanke nedeljom su se nastavile. Imala je svoj mali stan, nastavila pripremiti i servirati čaj sa keksima . Uvijek lijepo obučena, davala je važnost mojoj posjeti i našem časkanju.  Bila je uvijek puna pitanja. Kako je u Dorvalu? Da li je  rodila jabuka u njenoj bašti? Da li je procvjetala bijela ruža u našoj bašti? Kako su komšije? Kako je Marija (moja mama) i kako su ostali? U njenoj kući u Dorvalu živi njena najmladja unuka i to joj jako drago. Kćerke i unuci su joj nabavili blokove za crtanje i sav mogući pribor. Sve je to stajalo. Nije crtala.

« Ja crtam samo kad imam inspiraciju. Trenutno je nema , možda na jesen » 

Tako je išlo par godina, od jeseni do proljeća, inspiracija nije nikad stigla.

Lan u saksiji

            Kako to često biva u poznim godinama, jednog jutra je pâla i slomila kuk. Poslije liječenja u bolnici, nisu joj dali da se vrati u svoj mali stan. Kćerke su joj našle smještaj u domu sa medicinskom njegom (hébergement). Hodala je uz hodaljku, držeći se uspravno kao i prije.

« Znaš li ti šta tačno znači hébergement na francuskom? To znači da ja ostajem ovdje zauvijek. » 

Moje posjete su bile rjedje zbog daljine. Trebalo je voziti skoro pola sata u svakom smjeru.

Radoznalost je nikad nije napustila.

« Kako je za voziti, kakva je cesta? Kako je Marija? Da li tkaš nešto novo? Pripremate li izložbu u kulturnom centru? Kako su komšije u Dorvalu?

Vid joj je oslabio, nije mogla čitati. Slušala je radio, još uvijek zainteresirana za sve što se dešava u svijetu. Naša bijela ruža cvijeta tri puta tokom ljeta. Uvijek bi joj odnijela najljepšu. Radovala se punim srcem, mirisala ružu, uživala. 

« Oooh, la belle rose blanche » 

Poslije bi je stavili u času od stiropora da joj miriši na noćnom ormariću. Staklena vaza nije bila praktična za njenu situaciju.

            Prošle godine, oko Božića, je doživjela lagani moždani udar. Posjetila sam je i počastila sa kolačima spremljenim za Božić. To je bila još jedna od naših tradicija. Malo je probala a ostalo smo ostavili u zajednički frižider za pacijente s njenog sprata. 

            Slijedeći put me nije prepoznala. Poslije toga smo još jednom otišli moj muž i ja. Nije mogla govoriti. Pružala je ruke i tapkala po našim. Osmijeh, kao sunčev sjaj. Isti takav osmijeh je blistao kad nam se predstavila prije skoro 20 godina, preko baštenske ograde.

U martu je umrla moja mama. Ostala sam u USA četiri  sedmice.

Kad sam se vratila, saznala sam da je Beatrice bila bolesna, ali da se stanje popravlja. I onda poslije par dana stiže vijest da je umrla.

Otišla je Beatrice. Otisla je Marija, o kojoj se Beatrice cijelo vrijeme raspitivala i brinula, iako je nije poznavala.

Dvije nove zvijezde nam sijaju na nebu.

Uskoro će biti gotovo s mojim užitkom čitanja papirnih novina

Bijela ruža i dalje cvjeta, ali niko joj se neće tako radovati kao što je Beatrice.

Pripremam se da smjestim članak, kojeg je napisao Marc Labreche « Neka bog blagoslovi američku štampu u « scrap book », koju mi je poklonila Beatrice još davno kad smo sijale lan u saksijama u Dorvalu . Stavila je unutra neke slike i članke, i jednu sliku o pripremanju lanenog vlakna u Quebec-u, iz 1900.

« Evo to je za tebe, pa ti nastavi » 

Priprema lanenog vlakna - 1900 god.

Bijela ruža u našoj basti se rascvjetala malo kasnije ove godine. Svaki put kad je pogledam, prodje mi kroz glavu odprilike sve ovo sto sam napisala.

Dubravka Kusmic 23 juni 2017