Tapiserija, Dika Berber, Tesla

Nakon mnogo godina želila sam napraviti tapiseriju. Moja prva učiteljica bila je cuvena Dika Berber u Banjaluci prije odprilike 40-tak godina. Bila je majstorica svog zanata. Ponosna sam što sam bila njena učenica, makar i na kratko.

Odlučila sam da uzmem portret osobe koja me je fascinirala i imala veliki uticaj na mene u godinama rane mladosti. Vrijeme kada sam zavoljela fiziku i elektricitet.

Od introvertnog djeteta i života s OCD-om kroz mladost, u zrelim godinama Tesla je svojim izumima promijenio cijeli svijet.

Budući da je bio idealist i uz put jako loš u finansijama, nije se obogatio i nije dobio puno poštovanja u Sjevernoj Americi.

Moram priznati da sam se vezala za njegove misli o patriotizmu i ratovima, objavljeno u časopisu Sun , Dec. 1914, i da i ja sanjam isti san:

“Dokle bude različitih nacionalnosti, bit ce i patriotizma. Taj osjećaj mora biti iskorijenjen iz naših srca prije negoli se uspostavi trajan mir. Njegovo se mjesto mora ispuniti ljubavlju prema prirodi i znanstvenom idealu. Znanost i otkriće velike su snage koje ce dovesti do njegova okončanja.”

Na kraju moram reci, da mi se jako sviđa činjenica da je o svojoj majci govorio kao o velikom pronalazaču. Osim što je izumila alate i uređaje u domaćinstvu, tkala je i izrađivala prekrasan tekstil s finim uzorcima. U 19. vijeku nije imala Pinterest ili Instagram za razmjenu ideja kao što mi imamo.

Sviđa mi se rezultat moje tapiserije, dala sam mu pomalo ljutit pogled.😊

Bilo je potrebno puno vremena i strpljenja. Mnogo puta sam se morala vracati nazad i ponoviti ono što prvi put nije ispalo dobro.

Dragi Nikola, ljudi u Americi sada znaju o električnim automobilima Tesla, više nego o tebi i tvom izvanrednom radu na bežičnim komunikacijama.

Zahvaljujući tebi, ja sad svoj rad predstavljam mnogo većem broju ljudi nego što bih ikada pomislila.

Dubravka

Don’t take life seriously

Sjetila sam se stihova Balaševića ‘’putuje društvo i ja čekam na red’’  prije desetak dana, kad nas je zauvijek napustio naš komšija Jim. Bio je još dobro u junu, kad je proslavio 80 rodjendan, i onda je zadnji mjesec sve krenulo nizbrdo tako da nam se čini da se nije dugo patio. Ustvari svi mi oko njega bi željeli da je tako.

Tačno prije dest godina poslala sam slike na ovaj blog pod naslovom ‘’Montreal - ljetne igre ‘’. Moj unuk se spuštao se niz mali tobogan, pozvao Jim-a  da mu se pridruži, Jim jedva dočekao i spušto se kao mali dječak.

Jim je bio, kako ovdje kažu “special”, dječački duh i u poznijim godinama. Radio je u raznim prodajama, imao je svoju malu firmu Mr. Shredder, prodavao mašine za uništavanje dokumentacije. Često je govorio da mu je najbolji kupac bila duhanska industrija, imali su puno toga za uništiti. Njegova žena Geraldine je vodila rentgen odjel u bolnici Montreal General. Kad smo ih upoznali bili su oboje mladi penzioneri. Često su imali zabave, veliko društvo, ljeti u bašti, zimi unutra. U podrumu je uredjen čošak kao pravi bar. Po zidovima fotografije sa njihove plovidbe kanalima u Engleskoj i Škotskoj. Slušali su dobru muziku, čulo se i kod nas s druge strane bašte. Jim je poznavao svakoga u svojoj ulici i dobar dio ljudi iz paralelnih ulica. Nije se moglo desiti da neko novi doseli, a da on ne porazgovara s nijma i obavijesti se o tome ko su, odakle su, čime se bave.

Jim i Geraldine su proveli medeni mjesec u Dubrovniku šezdesetih godina. Nisu htjeli ići u hotel nego su bili u privatnom smještaju. Često su pričali kako su jeli sarmu, pili  žilavku, obišli Kotor i penjali se na Cetinje. To su bile godine kad se turizam tek počeo razvijati kod nas, i oni su bili ti sretnici da osjete onu pravu gostoljubivost domaćih ljudi.  Kad sam ih prvi put pozvala na večeru sa sarmom, bili im je drago i to je poslije postala tradicija. Često smo roštiljali zajedno i sa još nekoliko bližih komšija, razmjenjivali večere. Upoznali smo njihovo društvo, tipični montrealski babyboomers. A i oni su upoznali našu širu familju. Ne primjećujemo da je prošlo skoro dvadeset godina života ovdje i da smo postali veoma bliski. Jim je uvijek hodao po bašti, provjeravao povrće i cvijeće, pričao s njima. Skoro uvijek je imao flašu piva u ruci u specijalnoj futroli da se pivo ne ohladi. Tokom zime se često žalio na hladnoću. Pred kraj zime ga je hvatala nervoza, proljeće nikad stići. Prvi sunčan i malo topliji dan, još ima puno snijega, i temperatura je znatno ispod nule, Jim izlazi u kratkim hlačama i čisti snijeg.

Tokom naših susreta Jim je volio pričati priče iz svojih mladih dana, ja sam to voljela slušati iako su neke bile ponovljene bezbroj puta. Priča o tome kako su imali požar u dnevnoj sobi, zapalio se zid oko kamina. Vatrogasci došli i razbili cijeli vanjski zid. Bio je to mjesec mart, još zima u Montrealu. Po tradiciji oni išli na odmor na Barbados u martu svake godine tokom 30 godina . Nisu htjeli da im požar pokvari odmor, zaključali su vrata od soba, stavili ceradu umjesto srušenog zida i odputovali. Popravka kuće može čekati. Promašeni odmor se ne može nikad nadomjestiti.

Još jedna vesela priča, čini mi se da sam bila u stanju zamisliti tu situaciju. Jim je radio u centru grada u ulici Saint Catherine. Preko puta je bio bar, u koji je on zalazio veoma često, mi bi rekli inventar, a oni kazu bar fly. Zamišljam to kao banjalučki Snack bar, u kojem su uvijek iste osobe sjedile za istim stolom, godinama.  Bar se zvao Pussy Glory. Pošto je tu provodio dobar dio dana, Jim je imao jako dobre odnose sa osobljem i zaradio njihovo povjerenje. Jednog jutra, glavna ulica puna prolaznika i turista, Jim stoji ispred vrata, bar još nije otvoren. Na prozoru iznad bara pojavi se konobarica u veoma izazovnoj oskudnoj pidžami, pruža ruku preko cvijeća na prozoru i baca vrečicu sa ključem i sitnim parama. Usput viče na sav glas:  Jimmy, molim te otvori bar i kasu, ja silazim uskoro. Jim hvata kesu sa ključem, otvara vrata, svi prolaznici su zastali, gledajući šta se to dešava.  

Pričao nam je i o svom djetinjstvu, odrastao je u čuvenom kvartu Westmount, gdje žive montrealski bogataši. Otac je bio cijenjeni ekonomista, u komšiluku su bile mnoge poznate familije. Leonard Cohen je išao u razred s njegovom sestrom. Mama je željela da joj sin pohadja časove vjeronauke nedeljom, uporno ga je upisivala u nekoliko crkava, ali su ga na kraju izbacili iz svake škole. ‘’Ja sam samo bio običan dječak koji je volio igrati fudbal, to je sve’’, rekao bi Jim kad bi nabrajao crkve iz kojih je bio izbačen.

Jim je još davno odlučio šta da se radi s njegovim tijelom kad umre. Prijavio se da ga preuzmu studenti medicine, govorio je uvijek da će im biti njegova jetra zanimljiva, obzirom na velike količine popijenog piva. Na kraju je jetra bila razlog njegovoj smrti, ali se desilo da se u zadnjim satima života pojavila žutica tako da nije mogao ići tamo gdje je htio.

Nama će zauvijek nedostajati veseli komšija, kojeg ću se sjećati po njegovom često ponavljenom savjetu : ‘’Never take life seriously’’.  On je imao bezbrižan i ugodan život, nisam sigurna koliko se njegov savjet može primjeniti u svakom životu. Ipak mislim da vrijedi pokušati kad god se može.

Dubravka Kušmić 12 August 2018

Rodni list

Mjesec ili dva prije zvanicnog statusa penzionera, javljaju mi iz Banjaluke:

"Nasli smo tvoju radnicku knjizicu, pripremili jos nekoliko dokumenata. Ako hoces traziti penziju moras imati rodni list. Mora biti svjez rodni list iz Sarajeva, posto si tamo rodjena. Ako imas koga da ti to uradi bilo bi dobro, onda mozes poceti s procesom cim dodjes ovamo.”

U Sarajevu su zivjele tri mamine sestre, dvije imale po dvoje djeca i treca jedno, svi su bili tamo sa familijama. Jedan je bratic poginuo u ovom zadnjem ratu, ostali se razisli i poveli stare tetke s njima. Ostao je samo jedan bratic sin najstarije tetke, koju smo svi jako voljelei zbog njene smirenosti i blage naravi. Nikad je nismo culi da je povisila ton. Izgleda da je ovaj njen mladji sin naslijedio nesto od te izuzetno dobre duse.

-Halo Rajko, zovem te iz Montreala, za dva mjeseca cu doci u posjetu, spremam se da trazim penziju. Treba mi rodni list iz Sarajeva, mozes li otici da to izvadis.

-Ooo,.. ti si ovdje rodjena, nisam to znao, ja uvijek mislio da si ti banjalucanka.

-Naravno ti si imao samo godinu dana kad sam ja rodjena, ne sjecas se dobro.

-Nisam siguran da ja to mogu dobiti, ali pitacu.

-Halo Rajko, sta ima, jesi li pitao  za rodni list.

-Ooo vozdra, pitao sam. Rekli su da moram donijeti odobrenje s tvojim potpisom. Formular se moze dobiti u Banlaluci .

-Aah, to izgleda komplikovanije nego sto sam mislila, onda je bolje da ja dodjem tebi u posjetu i uz put sama  izvadim to cudo od rodnog lista.

-Znas sta, ja tebi savjetujem da se ne zuris, prvo ti dodji pa onda polako vidi kako to sve hoda ovdje. Vidim ja da si ti neupucena.

Kad sam stigla u Banjaluku, malo smo se raspitali i saznali da se rodni list za one koji su rodjeni u Sarajevu moze dobiti u bilo kojem gradu Federacije. Do tada nisam znala taj poslijeratni poredak u BiH, nisam nikad htjela ni da se potrudim da to razumijem sta je federacija, sta su kantoni a sta su entiteti.. Eto doslo je vrijeme, nakon vise od 20 godina da i to uradim.

Ako je tako, hajdemo onda do Jajca to je najblize. Jajce pripada Federaciji. Nije daleko, vrijeme je lijepo, imacemo taj papir za jedan dan.

Put do Jajca je probudio sjecanja na cesta putovanja autobusom Banjaluka-Sarajevo i nazad tokom studiranja na elektro fakultetu u Sarajevu. Isti kao nekad, ista okolina. Oktobarsko sarenilo, lisce polako umire, darujuci predivne boje od zute preko crvene kao rdja do tamno smedje. Stijene stoje, stoljecima suteci, posmatraju milione prolaznika. Neki sa dobrim namjerama, neki sa veoma zlim namjerama, neki pjeske, neki na konjima, neki u autima i kamionima, a neki u tenkovima.

Jajce nas je docekalo u jutarnjem sjaju, cisto, umiveno. Prelazimo most, hodamo uskim ulicama prema maticnom uredu. Osjecam neko uzbudjenje u tom starom gradu, kao da sam u pozoristu.

Stojimo u redu, na trecem mjestu.

-Izvinite ja sam iz Banjaluke, rodjena u Sarajevu, da li mogu dobiti rodni list ovdje kod vas?

-Da mozete, trebate otici uplatiti na salter na ulazu, donesite mi potvrdu, ja cu poslati zahtjev da mi Sarajevo dozvoli pristup bazi podataka. Dodjite sutra i dobicete rodni list.

Uradili smo sve sto je trebalo, cekao nas je lijep suncani dan, nebo plavo i bistro.

Kad smo vec ovdje idemo malo da vidimo vodenice na Plivi. Te sam vodenice vidjala samo na slikama cesto na kalendaru. Za mene impresivno. Pametno iskoristena snaga vode, ja uvijek vjerujem u snagu mnostva malih bica kad rade zajedno ili malih uredjaja kad rade zajedno. Cini mi se da je mnogo efikasnije i uklapa se dobro u prirodu.

Sutradan ponovo u Jajce, nas cetvero , muzeva sestra i njen muz, moj muz i ja. Sad ponosno stojim u redu, sve je uradjeno po protokolu, ne moze mi niko nista. Trazila sam tri promjerka da mi se nadju pri ruci ako treba. Izasli smo veseli, sa vaznim papirima i otisli na kafu u kafic preko puta maticnog ureda. Nas troje svako ima po jedan papir, gledamo da li je sve tacno. Ja pazljivo gledam datume, imena roditelja, ima cak i napomena da sam promijenila prezime kad sam se udala, datum i broj izmjene. Muzeva sestra, uciteljica po zanimanju, nam ponavlja da dobro pogledamo sve prije nego krenemo nazad.

Tri puta potvrdjeno sve izgleda dobro. Zurimo nazad u Banjaluku u opstinu da to predamo, i dobijemo neki novi papir, pa onda dalje. U opstini uzmem broj, idem u odredjenu kancelariju. Opstina modernizovana, ipak se ona stara moze prepoznati po velikim teskim vratima. Ta vrata pomazu da se covjek osjeca malen i nekako kriv sto mora pokucati i traziti nesto. Usla sam u kancelariju, predala papir, sluzbenica gleda rodni list i vrti glavom.

-Ja vam ne mogu nista uraditi, vase ime na rodnom listu se ne slaze sa mojim podacima.

Vi se zovete Dubravka a na rodnom listu pise Drubravka. Zao mi je, ja to ne mogu prihvatiti.

Izlazim kroz velika teska vrata, kao pokisla, objasnjavam problem mojoj cetveroclanoj grupi. Nasa uciteljica ljuta : pa u sta ste gledali vi troje, lijepo sam vam rekla da sve dobro pregledate , ooh. Sad Dubravka zovi telefonom Sarajevo i vidi sta je problem.

Ja kao poslusni ucenik zovem maticni ured u Sarajevu, sluzbenica pita za druge informacije da potvrdi moj idnetitet.

-Bila je greska u tipkanju to cemo ispraviti, sutra cete moci dobiti rodni list.

-Mozete li sad, kad ste vec kod mog imena provjeriti podatke za drzavljanstvo ?

-Morate zvati drugi broj.

Zovem drugi broj.

-U kojoj opstini u Sarajevu ste rodjeni.

-Centar (tako pise u mom starom rodnom listu).

-To ne postoji.

-Kako to, a sta postoji?

-Opstina Stari grad , Novo Sarajevo…..?

-Kako se zovete? Ja kazem moje ime. Duga pauza, cuje se tipkanje po tastaturi.

-Gospodjo vi niste rodjeni u Sarajevu. Ne znam sta da kazem, uhvacena sam u raskoraku. Trebala bi traziti sefa da razjasnimo problem. Ali ja sam vec umorna. Ne, zalicu se poslije, mobilni telefon je skup.

-Molim vase ime. Dobila sam ime, imala plan da se zalim na website maticnog ureda. Ali brzo me je prosla ta ljutnja, kao sto to obicno sa mnom biva. Moja komunikacija sa Sarajevom je ostala na toj tacki.

Tako smo putovali treci dan u Jajce, nas cetvero, i konacno dobili ispravan rodni list. Vratili smo  se preko Zmijanja, gdje takodje nisam nikad bila. Divni predjeli, rucak u Etno selu, teletina ispod saca i cicvara. Jednostavno i veoma ukusno. Obisli smo lijepu zbirku starinskih predmeta, alata, namjestaja. Vidi se da je to neko znalacki sortirao i izlozio.

Uvijek ima druga strana medalje. Rodni list je pomogao da malo obidjemo krajeve gdje nikad prije nismo isli.

Plus, familji se obogatila za jednu novu pricu,  koja ce se godinama prepricavati, kako smo tri dana isli u Jace po rodni list.

Pokusavala sam objasniti sama sebi zasto to nije moglo biti brze. Jasno mi je da me ona druga osoba nije nasla, jer je ime pogresno otipkano prilikom ubacivanja u bazu podataka. Ako je pretrazivala sa ispravnimm imenom nije me mogla naci. Na ovom mom zivotnom putu do penzije vidjela sam svakavih gresaka, to je ljudsko, nije me iznenadilo.

Ostalo je samo jedno malo razocarenje da se niko od tih sluzbenika koji prave verifikaciju nije ni jednom rijecju ni slucajno izvinio.

I jos jedno razocarenje u pogledu drzavnog poretka. Baza podataka je bila jedinstvena za BiH (to ja predpostavljam, ne znaci da sam u pravu). Cijela svrha je brzi i efikasniji servis obicnim gradjanima. Poslijeratna podjela, koja lici na feudalne male domene, je ucinila tu bazu podataka neupotrbljivom, neefikasnom i veoma skupom, jer oni ne dozvoljavaju pristup jedni drugima. Mozda bi bilo brze i jeftinije imati nekog pisara da pogleda u maticnu knjigu i finim pisanim slovima napise rodni list kao sto je onaj moj stari,napravljen kad sam rodjena. Tamo lijepo pise Opstina Centar….

Dubravka Kusmic 11 July 2018

Rijetke ptice Montreala

Kako se ljudi osjecaju kad promjene mjesto prebivanja?

Potrebno je nekoliko godina, da upoznamo prve komsije, slucajno ili namjerno, da ih cesto vidjamo, svaki dan ili malo rijedje. Isto tako vidjamo I komsije, koji zive malo dalje od nas u prodavnicama, apotekama, biblioteci, roditeljski sastanci u skoli…

To nam daje osjecaj sigurnosti, a s tim dolazi I ugodnost, pa kazemo da nam je lijepo zivjeti u tom I tom gradu ili u tom I tom dijelu grada.

Prosle godine je iz stampe izasla jedna lijepa knjiga, koju sam dobila na poklon od kcerke kad sam otisla u penziju: “Rijetke ptice Montreala, grad u 52 portreta”

Mladi novinar Patrick Delisle-Crevier je slozio slike I predstavio 52 osobe, za koje on misli da pored mnogih koje jos nije spomenuo, cine dusu Montreala. Zaljubljen je u Montreal I uvijek je tuzan kad napusti grad, makar I za kratko putovanje. Odrastao u centru grada, sebe je nazvao “mali urbani radoznalac ».

Knjiga je pocascena uvodnom rijeci gradonacelnika Montreala.

Mr. Denis Coderre je uvijek na javnim nastupima naglasavao da je Montreal metropola. i to mu je bilo jako vazno zbog nekog njemu svojstvenog razloga.

U svojoj uvodnoj rijeci on kaze da Montreal ima sve atribute metroplole: georafski polozaj, bulevare, parkove, istorijske zgrade, ali ne treba nikad zaboraviti da grad treba biti ziv, imati dusu. Dusa Montreala nije u njegovim kvartovima, ulicama, institucijama I trgovinama. Ljudi koji zive u gradu, nase komsije, prijatelji koji su dosli sa svih strana svijeta, oni su dusa Montreala.

Gradonacelnik je citirao meksickog pjesnika I diplomate Octavio Paz :”Svaka kultura je rodjena poslije mjesanja, susreta i sudara razlicitih kultura. Suprotno tome, Izolacija je ta koja ubija civilaziciju »  Ovo je moj slobodan prevod, ne mislim da je dobar, prilazem fotografiju teksta.

U zelji da odaberem nekoliko od ove 52 “ptice” dolazim u iskusenje da iskopiram cijelu knjigu sto ne bi bilo dobro.

Pocela sam pisati ovaj mali osvrt na knjigu prije nego se pojavio zadnji Sajmin prilog. Mislim da ce dobro doci kao nastavak. Razumijem jako dobro da Sajmi smetaju te price ko je kulturniji, svakom to smeta, jer je zaista gubljene vremena, sto bi stari ljudi rekli “suplja prica”. Neuki ljudi su posebni majstori u tome. Zadnjih godina Kanadska vlada se nekoliko puta izvinjavala starosjediocima, indijancima, za takozvani kulturocid, koji je ucinjen u proslom stoljecu. Ljudi koji su imali vlast, smatrali su sebe superiornom rasom a indijance divljacima. Po mom misljenju to su bili neuki ljudi, nisu znali nista o ljudima koji su im prvih godina pomagali da prezive zimu i hladnoce. Drzava je odredila da se djeca skoluju u katolickim skolama i zive u djackim domovima, daleko od kuce. Nasilno su ih odvajali od roditelja I familije, bilo im je zabranjeno da govore svojim jezikom cak i izmedju sebe. Pored toga bili su maltretirani psihicki, fizicki I seksualno. Ima jos dosta tih bivsih ucenika u zivotu, to su nase generacije ili malo stariji. Jedan je postao pisac , zove se Tomson Highway, procitala sam njegovu pricu. Kad je posao u high school u Winnipeg-u, bio je dodijeljen jednoj staroj profesorici u penziji da kod nje stanuje. Imao je srece, to je bila osjecajna zena, zvala je socijalnog radnika da vidi koliko je djecak tuzan. On je toliko plakao da je njegov jastuk ujutro bio potpuno mokar. Meni se to tako dojmilo, koliko je jedan djecak patio, potpuno sam u tudjem svijetu.

Prilozila sam nekoliko slika sa mojim komentarom, nekoliko pticica iz montrealskog gnijezda.

Dubravka 27 januar 2018 

Čestitka od Dubravke

Dragi blogeri

Ja sam zvanično penzioner od kraja oktobra. Imala sam ušparanih dana za odmor tako da smo početkom oktobra odputovali u Banjaluku.

Putovala sam uzduž i poprijeko po bivšoj Jugoslaviji da bi provela dan ili dva sa starim tetkama i rodjacima koji su se rasuli okolo iz istih razloga kao i mi. Moj pasoš je pun raznoraznih pečata. Sve je bilo jako intenzivno, puno emocija. Još uvijek se nije sredilo sve u mom srcu. Po povratku sam prošla kroz jaku prehladu, glavobolja i kšsljanje više od dvije sedmice. Poslije toga sam provela dvije sedmice s tatom i familijom u USA. Nadam se da ću se sabrati i biti u stanju pisati o doživljajima s puta.  

Za sada hoću da svima poželim sretne praznike, zdravlje i sreću u godini što dolazi. ostvarenje svih planova i želja i puno sretnih trenutaka sa familijom i unucima gdje ih ima. 

Moja želja je uvijek za mir i harmoniju u cijelom svijetu.  Kako se mi možemo boriti za to? Na primje,r John Lenon sa pjesmom "Imagine". 

Ja dolazim s mojom malom porukom na blogu, koji možda ne doseže daleko, ali bar da se napomene.

Šaljem vam istu čestitku, koju sam poslala mojim, sada bivsim radnim kolegama, sa tekstom ispod slike 

"Posle odlaska u penziju u oktobru, otišla sam u grad, odakle smo pobjegli prije 23 godine. U to doba, sve o čemu smo se nadali bilo je samo jedno mirno mjesto za život. U vrijeme kad smo stigli, sigurna sam da sam bila najuplašnija i najzabrinutija osoba u cijelom Montrealu. 

Sada, nakon posjete gradu u kojem sam živjela, razmišljajući o svemu što se desilo u svim tim godinama, mogu reći da to nije bilo samo mirno mjesto koje smo našli, već sam imala izuzetnu priliku da radim sa ljudima koji su došli sa svih strana svijeta. Ujedno, bila je to jedinstvena prilika da usavršim umjetnost neprocjenjive vrijednosti, koja se zove uzajamno poštovanje."

Moje najljepše želje svima

Dubravka Kušmić

The Art of living, prilog umjesto komentara

Za Segu

Imala sam komentar i neke stihove za Segu. Htjela sam ga malo utješiti, jer vidim koliko mu je teško bez starog druga s kojim je dijelio mladost i sve što je išlo poslije. Nešto sam zabrljala, što mi se obično desi kad sjedim kasno za kompjuterom. Evo stihovi, koje je kćerka moje prijateljice odabrala da pročita na nedavnoj sahrani njenog oca. Sigurna sam da većina nas razumije engleski.

The Art

Elizabeth  Bishop 1911-1979

The art of losing isn’t hard to master;

so many things seem filled with the intent to be lost

that their loss is no disaster. 

Lose something every day.

Accept the fluster of lost door keys,

the hour badly spent.

The art of losing isn’t hard to master. 

Then practice losing farther, losing faster:

places, and names, and where it was you meant 

to travel. None of these will bring disaster. 

I lost my mother’s watch. And look!

my last, or next-to-last, of three loved houses went.

The art of losing isn’t hard to master. 

I lost two cities, lovely ones.

And, vaster, some realms I owned, two rivers, a continent.

I miss them, but it wasn’t a disaster. 

Even losing you (the joking voice, a gesture I love)

I shan’t have lied.  It’s evident

the art of losing’s not too hard to master

though it may look like disaster.

I ja sam bila na sletu u Bihaću. Spavali smo u učionicama gimnazije, na podu, kreveti napravljeni od sijena, vojničke deke, vojnički rulak, grah u limenim kutijama, poklopac za salatu. Na stadionu lokve od kiše koja nije prošla kroz drenažu. Vježbali smo, trudili se da budemo najbolji, naš koreograf je bi Rudi Sarafin. Znam da su se takmičila četiri grada: Banja Luka, Bihać, Velika Kladuša, i vjerovatno Sisak gdje si ti išao.  Slet se održavao svak godine u jednom od thih pobratimljenih gradova.

  

Ana i suncokreti

Za Saidu Bahtijarević-Bekić

Drago mi je saznati da neko iz familije koja je vjerovatno doživjela ekproprijaciju po dolasku Titove vlasti, govori otvoreno i poštuje ono što se ne može izbrisati.

Ja sam dijete ljudi koji su došli iz siromašnih porodica trbuhom za kruhom u grad.

Pridružili su se Titovom pokretu, kao mladi ljudi koji su vjerovali da pomažu u borbi za jednakost, poštovanje i dostojan život za svakoga. Realnost je daleko od snova, ali mladost mora da sanja, kako u ono vrijeme tako i sada. Mislim da zaslužuju poštovanje, skupa sa svim greškama koje su pravili. Bila sam svjedok skidanja slika u školi tamo neke 93. Djeci se nije moglo objasniti. Bez obzira na slike i imena ulica i trgova, zna se ko je poručivao ljudima da se vole i poštuju a ko upire prstom u one druge.

Za Saimu

Predavanje o pivu

Draga Saima, znam kako je slatko umoriti sa unucima. Djeca će se sjećati ljeta provedenih medju borovima i maslinama uz onaj lijepi miris obližnjeg Jadrana.

Mi smo jučer išli malo na farmu suncokreta kod jezera Magog, južno od Montreala. Divni krajevi, sigurna sam da ih ima svuda u svijetu. Farmu suncokreta drže mladi ljudi ja im ne bi dala više od 25. Pored suncokreta sade hmelj za pivo, prave med, nude ručak i degustaciju piva. Kad smo došli, vidimo ljudi sjede s jedne strane stola i s velikom pažnjom slušaju predavanje o pivu, kako se pravi, koje vrste se nude …. I kazem ja Ani: vidiš dok ovdje ljudi, u jednom malom selu, sa velikim zanimanjem slušaju jedno malo predavanje o pivu, tamo negdje na drugom kraju planete neki manijak lansira rakete, i jedino što ga zanima je koliko može dobaciti i koliko ljudi može ubiti. Takav je naš ljudski rod, mozak je ostao tajna. Šaljem sliku sa “predavanja”.

Puno toplih pozdrava svima od Dubravke

Bijela ruža

La rose blanche

            Stiglo mi je pismo od novinske kuće La Presse. Zadnji štampani primjerak će biti poslan 31 decembra 2017. Poslije toga čitaoci se mogu pretplatiti na elektronsku verziju i čitati na telefonu ili tabletu.

Prvo su prestali štampati dnevna izdanja, poslije spojili subotu i nedelju u jedan primjerak, i taj zadnji čitalački užitak subotom i nedeljom sad nestaje.

            U Oktobru 2016. direktor umjetničke sekcije La Presse, Marc Labreche je napisao izuzetan članak pun sarkazma osvrčući se na sve ove nagle promjene u našem životu. O tome kako će se vrijeme čitanja s desna na lijevo brzo zaboraviti. Sad se čita odozgo prema dole i to prstom ne očima. A mi smo jos uvijek ljudi, ljudi  oduvijek imaju potrebu da pricaju svoju pricu jedni drugima. Sačuvala sam taj izvadak iz novina, kao staromodnu uspomenu, kao da se ne može sve naći na internetu.

Procvjetala bijela ruža

            Vani je procvjetala bijela ruža, omiljeni cvijet moje komšininice Beatrice L., koja je umrla prije mjesec dana. Imala je 102 godine. Kupili smo kuću 1999 i u njoj još uvijek živimo. Preselili smo negdje u ljeto. Kuća je bila slobodna još s proljeća. Dolazili smo, čistiti baštu pozadi kuće. S druge strane ograde pojavila se žena, potpuno sijede kose, mršava i uspravna. Pozdravila nas je i predstavila se: Beatrice L., naša prva komšinica. Njenu kuću, desno od naše, je napravio njen muž prije pedeset godina. Sad živi sama. Upitala je odakle dolazimo, i naglasila da slobodno dodjemo kod nje ako trebamo nešto od alata ili bilo kakvu pomoć.

Beatrice na maturskom panou

            Prošla je odprilike godina dok smo upoznali sve ostale komšije koji nas okružuju. Komšije, pozadi nase bašte, su nas pozvali na roštilj. Tamo je bila i Beatrice. Predstavljena nam je kao njihov počasni gost. Proveli smo ugodno veče i otkrili njen smisao za humor.

« Imam dvije rodjake koje su prešle sto godina, nećete se vi mene još dugo riješiti » 

            U mnogobrojnim razgovorima preko ograde smo izmjenili informacije o našim familijama, novostima, njenim novorodjenim praunucima. 

Voljela je Dorval i svoju kuću, živjela ugodan život, brinula se o djeci. Muž je radio u Air Canada, često su putovali. Bavila se, i još uvijek se bavi slikanjem.

« Nikad ne prodje dan, da nešto ne nacrtam »  

Išla je redovno u biblioteku. Kad nas je malo bolje upoznala, čitala je knjige o Bosni i Jugoslaviji. Posebno ju je impresionirao most u Mostaru.

Beatrice i Ana 2015. godine

            Čitala je Gazette (dnevne novine iz Montreala na engleskom). Ja sam čitala La Presse, (dnevne novine iz Montreala na francuskom), trudila se da unaprijedim moje znanje francuskog. U jednom od razgovora smo se dogovorile da nedeljom razmjenimo naša subotnja izdanja . Ona da malo uživa čitanje vijesti na svom maternjem jeziku, a ja da vidim ima li razlike u engleskim novinama. Razmjena se pretvorila u nedeljne razgovore uz čaj. I to se obično dešavalo u njenoj kući, rjedje kod nas. Ja sam se trudila da pričam na francuskom a ona je strpljivo slušala i navikavala se na moje greške i akcent. Kad bi mi ponestalo riječi nastavile bi na engleskom. Pričale smo o pročitanim člancima, razmjenile mišljenja o svetskim dogadjajima. i naravno, o svim novostima u familiji. Znala je za moju prijateljicu u Holandiji koja je obolila od mišičnog oboljenja i teško hoda. Znala je o narušenom zdravlju moje mame, koja živi u USA. Zapamtila je njeno ime.

            Godine su prolazile, rijetko bi se desilo da propustimo razmjenu novina uz čaj i kekse. Bivala je sve slabija fizički i došlo je vrijeme da ide u dom za stare ljude u 96. godini života. Naše čajanke nedeljom su se nastavile. Imala je svoj mali stan, nastavila pripremiti i servirati čaj sa keksima . Uvijek lijepo obučena, davala je važnost mojoj posjeti i našem časkanju.  Bila je uvijek puna pitanja. Kako je u Dorvalu? Da li je  rodila jabuka u njenoj bašti? Da li je procvjetala bijela ruža u našoj bašti? Kako su komšije? Kako je Marija (moja mama) i kako su ostali? U njenoj kući u Dorvalu živi njena najmladja unuka i to joj jako drago. Kćerke i unuci su joj nabavili blokove za crtanje i sav mogući pribor. Sve je to stajalo. Nije crtala.

« Ja crtam samo kad imam inspiraciju. Trenutno je nema , možda na jesen » 

Tako je išlo par godina, od jeseni do proljeća, inspiracija nije nikad stigla.

Lan u saksiji

            Kako to često biva u poznim godinama, jednog jutra je pâla i slomila kuk. Poslije liječenja u bolnici, nisu joj dali da se vrati u svoj mali stan. Kćerke su joj našle smještaj u domu sa medicinskom njegom (hébergement). Hodala je uz hodaljku, držeći se uspravno kao i prije.

« Znaš li ti šta tačno znači hébergement na francuskom? To znači da ja ostajem ovdje zauvijek. » 

Moje posjete su bile rjedje zbog daljine. Trebalo je voziti skoro pola sata u svakom smjeru.

Radoznalost je nikad nije napustila.

« Kako je za voziti, kakva je cesta? Kako je Marija? Da li tkaš nešto novo? Pripremate li izložbu u kulturnom centru? Kako su komšije u Dorvalu?

Vid joj je oslabio, nije mogla čitati. Slušala je radio, još uvijek zainteresirana za sve što se dešava u svijetu. Naša bijela ruža cvijeta tri puta tokom ljeta. Uvijek bi joj odnijela najljepšu. Radovala se punim srcem, mirisala ružu, uživala. 

« Oooh, la belle rose blanche » 

Poslije bi je stavili u času od stiropora da joj miriši na noćnom ormariću. Staklena vaza nije bila praktična za njenu situaciju.

            Prošle godine, oko Božića, je doživjela lagani moždani udar. Posjetila sam je i počastila sa kolačima spremljenim za Božić. To je bila još jedna od naših tradicija. Malo je probala a ostalo smo ostavili u zajednički frižider za pacijente s njenog sprata. 

            Slijedeći put me nije prepoznala. Poslije toga smo još jednom otišli moj muž i ja. Nije mogla govoriti. Pružala je ruke i tapkala po našim. Osmijeh, kao sunčev sjaj. Isti takav osmijeh je blistao kad nam se predstavila prije skoro 20 godina, preko baštenske ograde.

U martu je umrla moja mama. Ostala sam u USA četiri  sedmice.

Kad sam se vratila, saznala sam da je Beatrice bila bolesna, ali da se stanje popravlja. I onda poslije par dana stiže vijest da je umrla.

Otišla je Beatrice. Otisla je Marija, o kojoj se Beatrice cijelo vrijeme raspitivala i brinula, iako je nije poznavala.

Dvije nove zvijezde nam sijaju na nebu.

Uskoro će biti gotovo s mojim užitkom čitanja papirnih novina

Bijela ruža i dalje cvjeta, ali niko joj se neće tako radovati kao što je Beatrice.

Pripremam se da smjestim članak, kojeg je napisao Marc Labreche « Neka bog blagoslovi američku štampu u « scrap book », koju mi je poklonila Beatrice još davno kad smo sijale lan u saksijama u Dorvalu . Stavila je unutra neke slike i članke, i jednu sliku o pripremanju lanenog vlakna u Quebec-u, iz 1900.

« Evo to je za tebe, pa ti nastavi » 

Priprema lanenog vlakna - 1900 god.

Bijela ruža u našoj basti se rascvjetala malo kasnije ove godine. Svaki put kad je pogledam, prodje mi kroz glavu odprilike sve ovo sto sam napisala.

Dubravka Kusmic 23 juni 2017

Tulip festival, veza Holandija i Kanada

U toku drugog svjetskog rata, Kanada je  poslužila kao zaklon izbjeglicama is tada okupirane Holandije, kraljici Juliani i njenim kćerkama. 1943 kraljica Juliana je rodila kćerku  Margriet u narodnoj bolnici Ottawa. Kanadski parlament je donio zakon  i proglasio teritoriju oko bolnice i parlamanta Holandskom teritotijom u trajanju od jednog dana. Čak se je i Holandska zastava  vijorila na zgradi Parlamenta. Tako je princeza Margriet rodjena na zvaničnoj teritoriji Holandije i dobila holandsko državljanstvo.

1945 godine, holandska kraljevska familija je poslala 100000 lukovica tulipana u znak zahvalnosti na gostoprimstvu. Tradicija se nastavlja sve do današnjih dana, kada u glavni grad Kanade stiže skoro million lukovica iz Holandije.. Cijela Ottawa je ovih dana u cvijeću. Zadnjih godina Tulip festival je dobio novo rukovodstvo,  tako da se pored šetnji cvijetnim parkovim može učestvovati u raznim dobrotvornim akcijama i sresti poznate svjetske muzičare, pisce i filozofe.

Poslije naše prve zime u Montrealu, koja je bila duga i hladna, imali smo priliku da posjetimo Tulip festival. Upravo u ovo doba godine, odjednom je postalo vruće, proljeća nije ni bilo. Ottawa je  blizu Montreala, dva sata autom. Zlajina sestričina i njena mama  tamo žive. One su navaljivale da dodjemo, ujna je htjela da nas vidi. Mi nismo imali auto. Autobus bio skup za nas četvero, a voz još skuplji. Onda je došla ideja, sestričin momak je došao po nas svojim autom, odvezao nas tamo i vratio nazad. Benzin nije bio skup i mogli smo si to priuštiti.

Ottawa je mali grad, svi parkovi su  zasadjeni tulipanima. Čamac sa gostima iz Holandije je plovio kanalom Rideau kroz centar grada.

Ostali smo dva dana, uživali gostoprimstvo malo dalje familije.  Trudili su se da nam sve pokažu, divili smo se cvijeću i bojama, ali smo jos uvijek bili  veoma brižni, šta će i kako će biti s nama. To se vjerovatno i na slikama vidi.

Dubravka

Bakine ruke

Nježne ruke mirisa ljubičica
koje su milovale mnoga lica
i već od mladih dana
olakšavale su muke ranjenih partizana.

Grijale su one kojima je bilo hladno,
davale su njegu bolesnima
i bez uzdržavanja, predrasuda i izuzetaka,
bile su zadnji nježni dodir bolesnih junaka.

Poslije dosta godina
postaše zaklon unukama,
oštrikaše stotine rukavica, džempera i haljina
i sve naše muke, suze, tuge i brige nadjoše utjehu u bakinim rukama.
Svaki ožiljak, bora i opekotina
dokaz su neizmjernih jela, torti i kolača
u kojima su uživali i mladi i stari, komšije, sestre i braća.

Prodjose godine, ratovi i brige
i te nježne, brižne ruke se smiriše i sklopiše.

Sada nam samo ostadoše melankolija i prelijepa sjećanja
na baku koja nikada na ljubavi štedila nije
i s kojom je uvijek bilo puno radovanja
čije je srce primalo sve naše brige i vragolije.

Te ruke koje nas nikad više dodirnuti neće
ostaće zauvijek u mojim mislima kao simbol ljubavi i sreće.

Sonja


Ako bi mjerili svijet sa veličinom ljudskih srca, danas je taj isti svijet mnogo, mnogo manji. Naša voljena majka, baka, supruga, sestra, rodjaka, i prijateljica Marija Pavljašević nas je jutros napustila. Naše je da se sjećamo kakva je snažna žena bila. Njena snaga, ljubav, duhovitost, darežljivost i razum, koju nam je nesebično davala, će uvijek biti sa nama.

Željka


Voljena moja ujnice, hvala Ti za najlepše dane detinjstva kada si me čuvala, za sve što si me naučila, za sve džempere i ostale štrikarske unikate. Za svu ljubav koju si mi pružila. Pa i za ono što sam morala da pojedem sve iz tanjira jet tada nisam htela, a sada ne mogu da stanem. Voleću te dok sam živa. i ti ćeš živeti na posebnom mestu u mome srcu!
Neka te andjeli čuvaju!

Mirka

Veza Montreal - Banjaluka

Spomenik na Šehitlucima

Viber komunikacija:

Buba:

·         Za Tonija, a ostali nek čitaju

Buba:

·         Nekad davno, kad se Sonja rodila, došla tetka Adevija u goste da prespava na Čairama. Spavala je sa bakom i dida Ćazimom u njihovoj spavaćoj sobi, a ja i Sonja smo bile u onoj «vizitnoj» . Zlaja je bio u vojsci. (Tetka je didina najstarija sestra, prešla sedamdesetu).

Buba:

·         Predveče je tetka posmatrala Šehitluke is spavaće sobe i zovnula: "Ćazime hodi malo ovamo da vidiš nešto. Onaj spomenik je prije bio malo više na stranu a sad stoji nekako ravno. Da li su ga premještali ili nisu ja to ne znam. (ovo malo liči na slovensku antitezu iz naših narodnih pjesama)

Buba:

·         Jučer su Ana  i Zlaja isli u šetnju i penjali se na mont Royal, kroz lijepu šumu sa šarenim lišćem. Popeli su se do vidikovca i prošli pored čuvenog velikog krsta sa svjetlima, koji se vidi sa svih starna Montreala.

Buba:

·         Jutros kod nas duva vjetar, nanosi snijeg i male kuglice leda. Pričam s Anom na telefon i ona kaže, baš je dobro da smo jučer iskoristili lijep dan, bilo je prekrasno, prošli smo pokraj velikog krsta i malo se zamislili kao ono nekad tetka Adevija. Kao da su ga premještali na niže ali nismo sigurni. (Ana to su izgleda géni Kušmića i slovenska antiteza ponovo)

Toni:

·         Ha ha stručnjaci

Toni:

·         Da, vidiš, sad spomenik više nije na Šehitlucima vec na Banj brdu.

Malo se teško navići na to, tj. nemoguće

Ana: 

·         Ma premještaju kad ti kažem, na ovom brdu su stavljali novu antenu, ja sam sigurna da je krst smetao pa su ga premjestili

Ana:

·         Trenutno tražim blogove u kojima se možda nalazi pokoji razgovor o tome

Nije to spomenik, nego željezo ko slagalica može se rastaviti, to ti je kao promjeniti točkove na biciklu.

Ana:

·         Tata ima teoriju da su čak zamijenili krst  i napravili novi

Ana :

·         Nedavno premješten krst.

Procedura je zahtjevala pomoć specijalista za brdno premještanje iz BiH.

Dubravka

Mont Royal Cross

Mont Royal Cross noću

Ponedeljak, 12. oktobar 2015.

Lake Superior

Neradni ponedeljak, cisto plavo nebo i priroda u najljepsim bojama. 

Iskoristili smo taj dan da odemo na Mont Tremblant, obliznju planinu u lancu Laurentides. Ne mora se biti veliki majstor fotografije kad je sve tako lijepo.

Vec slijedeci dan su dosli vjetar i kisa, lisce je palo na tlo u velikim kolicinama, na radost gljivica i bakterija, koje ce uraditi svoj dio posla u tom beskonacnom prirodnom lancu.

Priroda ostaje velicanstvena i perfektna sa ili bez ljudske vrste.

Zavisi koliko ljudska vrsta krsi prirodni red.

Pozdrav svima od Dubravke

Lake at Casino

Plavo nebo

Pogled iz kabine

Poslije podne na putu

Ptičija perspektiva: selo Mont Tremblant i jezero

Selo Mont Tremblant

Vjerovatno zadnji dan za lađe