Nova druženja

 

Često razmišljam kakav bi mi život bio da nije bilo rata, da sam starost dočekao  u Banja Luci. Teško mi je to i zamisliti jer je prošlo više od trideset godina kada smo jednog junskog jutra 93. sjeli u autobus Crvenog krsta  koji nas je odveo na put bez povratka. Grad se iz temelja promijenio, izgradio, proširio na sve strane, usput gubeći svoju dušu pod naletom srpskog nacionalizma koji je na sve načine gušio i guši sve što mu se suprostavljalo.

Gradom je zavladao primitivizam, seljakljuk kojeg bih teško podnosio. Grmalji odavno drže sve u svojim rukama i uprkos njegovom modernom izgledu to se osjeća na svakom koraku.

Često pomislim na one koje poznajem a koji nisu otišli pitajući se kako im je. Da li se osjećaju isto kao ja ili su se na promjene navikli i neprimjećuju ih. Ja znam da u takvoj sredini ne bih mogao živjeti i da bih grad napustio i da rata nije bilo.

Sretan sam da sam se obreo u sredini koja nije doživjela takve drastične promjene i da ne osjećam taj bolesni nacionalizam koji se uvukao u sve pore života rodnog grada.

Ovdje gdje sam sada još uvijek me iznenade događaji iako sam zašao u starost kada iznenađenja ne bi trebalo biti. Još uvijek srećem nove ljude s kojima uspostavljam nova prijateljstva i ubijam starost koja bi mi u Banja Luci bila znatno teža, okružena primitivizmom i podmuklošću.

Tako sam nedavno, u 78-oj, ni kriv ni dužan, postao član Udruženja umirovljenika i čak učestvovao na jednom od druženja koje se svake godine održava u drugom gradu Istre.

Vjerojatno se to ne bi desilo da me prije dvadesetak dana jedan od mojih stolnoteniskih prijatelja ne upita da li bih htio biti njegov partner na turniru koji penzioneri Istre organiziraju u dvorani Mate Parlov. Pristadoh, ne znajući da je za to uvjet članstvo u udruženju penzionera. Problem je riješen ekspresno. Dobio sam člansku kartu i jednog petka obreo u dvorani u kojem je svečano otvoreno druženje. Nakon toga smo mi stolnoteniseri odigrali naš turnir a uveče je u hotelu Park Plaza Histria na Verudeli održana dodjela medalja i večera s plesom. Moj prijatelj Marijan i ja smo, kao predstavnici grada Medulina, osvojili treće mjesto pa se još jedna medalja, treća, našla u mojoj kolekciji. Ako ovako nastavim, morat ću tražiti veći stan gdje bih mogao držati sve medalje jer se broj turnira povećava pa samim tim rastu šanse da će ih biti još.

Eno mene, tamo u pozadini udruženja iz Medulina

Bilo je to lijepo druženje na kojem sam upoznao penzionere iz drugih gradova Istre, proširio krug poznanika, dogovarao neke nove susrete. Sumnjam da bih u rodnom gradu igrao stolni tenis a siguran sam da bi se broj onih s kojima se družim smanjivao jer je onih s kojima mi je drago da se sretnem svakim danom sve manje.