Treviso

Nedavno smo s kumovima posjetili Treviso, lijepi grad sjeverne Italije. Na put smo išli autobusom agencije Brioni koja je shvatila da ima priličan broj onih koji imaju želje i vremena za kratka putovanja a u godinama su kada ih vožna vlastitim autom sve manje privlači. Bio je to jednodnevni izlet u grad u kojem se održava izložba pod nazivom Od Pikasa do Van Goga na kojoj su izloženi radovi poznatih svjetskih slikara, čija je stalna postavka u muzeju u Toledu u američkoj saveznoj državi Ohajo.

Treviso je lijepi italijanski grad s nekih 80 hiljada stanovnika, od kojih oko 3 hiljade živi u historijskom dijelu grada. Prepun je starina sačuvanih i obnovljenih za generacije koje dolaze. Grad je poznat i po nekim poznatim italijanskim firmama kao što su Benetton i Diadora, po proizvodnji vina Prosecco, a govori se da je Treviso rodno mjesto tiramisua, poznate poslastice što, kao i mnogo toga što što se vezuje za pojedina mjesta i gradove, ne odgovara istini. Ali, važno je imati priču koja se stalno ponavlja i ona nakon izvjesnog vremena postaje istina, kao što je to slučaj u mnogo čemu, u zadnje vrijeme naročito u politici.

Italijanske gradove volim upravo zbog starina koje su sačuvane stoljećima pa čovjek šetajući može uživati u majstorijama starih majstora graditeljstva. Kada se tome dodaju mnogobrojni kafići i restorani, osjećam se kao da sam se vratio u dane mladosti kada sam puno vremena s rajom provodio po baštama i kafićima Banjaluke. I ovdje su kafići puni mladosti pa se čovjek lijepo osjeća gledajući je, posebno vitke italijanske djevojke, za razliku od onoga što se može vidjeti u većini američkih gradova.

Nakon obilaska grada u pratnji vodiča, posjetili smo izbožbu zbog koje je put i organiziran. Nisam baš neki poznavalac slikarstva pa ne mogu reći da sam bio posebno impresioniran onim što sam vidio, posebno nekim od izložaka koje na mene nisu ostavili dojam. Izgleda da mi nedostaje osjećaj prepoznavanja šta je umjetnost a šta ne za razliku od nekih kojima je to u krvi.

Nakon izložbe smo imali „slobodno“ pa smo cijelo poslijepodne lutali zanimljivim ulicama grada te usput tražili mjesto gdje se može nešto pojesti. Jedva smo našli restoran gdje smo nešto prezalogajili jer u Italiji restorani imaju pauze do kasnog popodneva i čovjek lako može ostati gladan.

Nakon jela, koje i nije bilo baš po našem ukusu, smo za kavicu izabrali restoran prepun gostiju koji se reklamirao kao mjesto gdje se može pojesti najbolji tiramisu u Italiji. Kolač, a ni makijata nisu bili nešto posebno ali zato je bila cijena. Izgleda da ništa nismo naučili u ovim našim putovanjima iako smo primijetili da restorani i kafići na popularnim lokacijama svoje usluge naplaćuju papreno iako to svojim kvalitetom ne zaslužuju. Očigledno je da reklama i lijepa priča imaju svoju cijenu i da većina pada na te fore. Sreća je da ne živimo od bosanske (ili hrvatske) penzije pa to nekako možemo manje bolno podnijeti.

Kući smo se vratili pred ponoć, zadovoljni što smo upoznali još jedan zanimljivi dio Italije bez obzira što sve nije bilo baš onako kako smo se nadali (tu mislim na hranu i piće). Nova kratka putovanja su već bukirana i veselimo im se sve dok nas zdravlje koliko toliko služi.