Konačno medalja

 

Evo već petu godinu kako u sali mjesnog ureda igram stolni tenis, više kao pokušaj da zaustavim starenje, da se održim na nogama, a manje da naučim nešto novo ili da treniram za nekih od turnira kojih ima poprilično. Izgleda da mi igranje s različitim protivnicima ipak pomaže pa su mi reakcije sigurnije, tačnije, brže. Igrajući s protivnicima raznih stilova primijetio sam da su mi vraćanja loptice preciznija, udarci jači, da vraćam loptice koje bih ranije samo ispratio pogledom. A uz sve to, druženja su nam sve zanimljivija, sve je više zezanja a to nam u ova ružna vremena kada su svijetom zavladali idioti, potrebno.

Učestvovao sam i na nekoliko turnira ali bez nekog posebnog uspjeha. Posebno što na njima učestvuju i mnogo bolji i mlađi od mene pa sam zadovoljan ako tu i tamo dobijem pokoji set.

I tako bi ostalo da me neki dan Aldo, glavna stolnoteniska pokretačka snaga Pješčane uvale, a rekao bih i Pule, u okupljanju onih kojima je prebacivanje bijele loptice preko mrežice zanimljivo, ne nagovori da učestvujem na manjem turniru u Pješčanoj uvali, a povodom dana našeg malog mista. Igralo bi nas nekoliko, svi se poznajemo, a oni najbolji bi ovaj put ostali po strani. Možda ne bih ni pristao da Aldo ne spomenu ćevape koji će se uveče peći uz novo dječije igralište. Pristadoh, više zbog ćevapa, iako nisam bio posebno zaiteresiran. Stolni tenis igram tri puta nedeljno sa svojom rajom i svako dodatno igranje traži dodatnu energiju koje je sve manje i manje. Kada tome dodam i svakodnevno plivanje i večernju šetnju do nekog od obližnjih kafića uz more, puno je to aktivnosti za nekoga koji je na pragu osamdesetih.

Bilo kako bilo, u nedelju u jedanaest se nađoh u sali mjesnog urada s još osmoricom potencijalnih protivnika. Znam ih sve. Trojica su bolja od mene i protiv njih se ne mogu nadati ništa dobrome a s preostalom petoricom se mogu nositi. Aldo formira tri grupe od po tri igrača, koje predvode trojica najboljih kako ne bi igrali jedan protiv drugog. Mene zapade mjesto u grupi s Neviom koji me je do tada redovito pobjeđivao. Mlađi od mene 15-tak godina, veoma dobro vraća loptice i ima odličan napad. Znam da u susretu s njim nemam šta tražiti ali sa mnom u grupi je Davor iz Zagreba koji nam se pridružio ovog ljeta u našim jutarnjim druženjima i kojeg uglavnom pobjeđujem. Davorovi potezi su elegantni, posljedica dugogodišnjeg igranja tenisa, ali mu ne odgovara moj stil igre i još uvijek nije našao odgovor na moje jako rezane loptice, što ja koristim da ga navučem na tanak led, da se odluči na drajfanje, što obično završava ili s lopticom u mrežici, ili preko stola. Planiram, njega ću pobijediti a onda idem u razigravanje s dvojicom iz druge dvije grupe koji budu drugi u svojim grupama, za ulazak u nokaut fazu u kojoj učestvuje četvorica najboljih. Potencijalni protivnici za razigravanje bi mi trebala biti dvojica mlađih momaka s kojima sam se već jednom sastao i koje sam pobijedio, iako ne baš lako. Kontam, evo šanse da konačno osvojim medalju jer ih je Aldo pripremio za prvu četvorku. Za treće mjesto se ne igra već oba igrača dobijaju medalju pa mi je to šansa da se okitim bronzom po prvi put u mojoj igračkoj karijeri. Šalim se, naravno. Medalja mi nije važna, važno je da se zabavljamo i da si uz to pomognem da što duže ostanem na nogama.

Prvi susreti mojih potencijalnih protivnika iz druge dvije grupe su me zabrinuli. Oba momka su pružili odličan otpor najboljima u njihovim grupama pa su moje ambicije malo splasnule. Ali, šta je, tu je, Treba biti optimista pa šta bude.

Na moju nesreću, zapalo me da prvi meč igram s Neviom, iako bih volio da sam se prvo malo zagrijao s Davorom. Tako bih imao priliku da se uigram, da skupim samopouzdanje za meč s najboljim u našoj grupi. Ovako ću odmah izgubiti a ko zna šta će se onda desiti u drugom meču.

Bilo kako bilo, Nevio i ja počesmo zagrijavanje. Osjetim da se dobro držim, da mu moje sječene loptice ne odgovaraju, da često prebacuje stol ali kontam da je to zbog toga što se puno ne trudi jer ne  igramo za poene.

A onda poče prvi set. Nemam problema s vraćanjem servi a primjećujem da Nevio puno griješi. Njegove loptice često idu u mrežicu ili preko stola. Nikako da uhvati ritam. I dok se još nismo pravo ni zagrijali, set dobih sa 11:4. Ne mogu da vjerujem. Vjerujem ni Nevio. Zadnji pit kada smo igrali Nevio me je relativno lako pobijedio a ja ga skoro ostavih u ciganima. Očekujem da će u drugom setu sve doći na svoje a onda idemo u treći, odlučujući, jer je donijeta odluka da se igra u dva a ne tri dobijena kako u sali ne bi ostali pola dana. Vrijeme je lijepo, more ugodno za kupanje pa bi bilo šteta da to ne iskoristimo.

Krenusmo drugi set. Situacija slična. Nevio napada a ja se branim na svoj karakterističan način. Vodim, par poena, i stalno čekam kada će se situacija preokrenuti. Ali to se ne desi. Nevia pobijedih drugi set sa 11:7 i gotovo obezbijedih mjesto u nokaut fazi jer bih u većini slučajeva trebao pobijediti Davora. Ali čovjek nikada ne može biti siguran.

Oba seta protiv Davora dobih, istina malo teže nego sam očekivao, i tako uđoh u završnicu, s bronzanom medaljom u đepu. Konačno! Medalja je moja! Sada se mogu hvaliti svojoj raji, a i unkuma, i za to imati i dokaz. A mogu i završiti svoju stolnotenisku karijeru koju sam započeo prije pet godina, skrasivši se u Pješčanoj uvali, u Aldinom susjedstvu, koji je zaljubljenik u sport u kojem je prebacivanje male loptice preko mreže razapete na stolu zelene boje najteži napor. Ne smijem ni pomisliti šta bi bilo da me je život odveo u kraj gdje je glavni sport, recimo, ragbi. Ovako, još sam uvijek u jednom komadu a možda ovako doguram i do osamdesete, koja je tu, odmah iza ćoška.

 U završnici turnira izgubih od Novaka a Nevio na kraju osvoji prvo mjesto jer je pobijedio i svog protivnika, i na kraju Novaka, relativno lako. Da se nisam malo opustio jer sam bio zadovoljan što sam pobijedio boljeg od sebe, možda sam mogao stići i do zlatne medalje. Eh, to bi tek bilo nešto!

Ali, medalja je medalja. Ne treba joj gledati u zube. Još da nađem pogodno mjesto da je okačim u stanu pa da je svi odmah primijete kada nam dođu u posjetu a da ja onda moram objašnjavati kako je to bilo, bila bi to prava stvar.