Blago vama

 

Đede Kecmanovića 27, 30 godina kasnije

Kraj je maja mjeseca devedesettreće. Već jedno vrijeme se spremamo na izlazak iz grada. Nakon što mi je mati umrla krajem marta u gradu koji već duže vremena sistematski čini sve da protjera što više „nepodobnih“, odluka je donešena da se ide. Nera je već više od godinu dana na „čekanju“ a moj privatni biznis sam i zvanično zatvorio oktobra devedesetdruge jer više nikome nisu trebali računari, računarska oprema i programi za vođenje poslovnih knjiga. A i nisam se smio slobodno kretati gradom zbog patrola koje su hvatale one koji nisu imali dozvole za kretanje: potvrdu da im je  ratni raspored u preduzeću jer su se ostali morali javiti na stalne mobilizacije, pa zbog toga nisu mogli tek tako šetkati gradom dok se vodi borba protiv „balije i povampirenog ustaštva“.

Nakon što sam zvanično podnio zahtjev za odlazak i vratio vojnu knjižicu, trebalo je prikupiti i potvrde o plačenim komunalijama jer je sve moralo biti „po zakonu“. A jedna od potvrda je bila i ona da stan ostavljamo Rudi Čajavecu, RO Profesionalna elektronika, za što je trebalo platiti određeni iznos, ko zna zbog kog razloga. Bio je to jedan od načina da se od onih koji su prisiljeni da napuste grad izvuče što je moguće više novca a oni nisu imali izbora. Ili plati, ili čekaj šta će ti sudbina donijeti. A svaki dan, i svaka noć, su donosili nove opasnosti jer se rat razbuktavao a po alejama grada je svaki dan osvanjivalo sve više smrtovnica „boraca“ poginuli na ratištima po Bosni i Hrvatskoj. A za to smo, između ostalog, bili krivi i mi jer se „naši“, na nekom ratištu pitaj Boga gdje, nisu htjeli tek tako predati i prepustiti teritorij „njima“ kako bi se ostvarili planovi o velikoj Srbiji skovani u Beogradu još za doba kada smo mislili da smo svi „jedni“.

Kako bi sve bilo „po zakonu“, RO Profesionalna elektronika je za dobijanje potvrde da je stan predat preduzeću, formirala komisije sastavljane od zaposlenih u OOUR-ima koji su stanove dodjeljivale svojim zaposlenim, a koje su odlazile u obilazak stanova koje su ostavljali nesrećnici koji su morali otići. Kakav je bio zadatak tih komisija nije nam bilo poznato. Nismo znali ni šta bi se moglo dogoditi ako komisija donese „negativan izvještaj“ po obilasku stana. Da li bi to značilo da stan ne bi mogli napustiti ili bi se, možda, morali iseliti iz stana ali ne bi mogli dobiti potvrdu bez koje se iz grada nije moglo izići. U svakom slučaju, bila je to još jedna odluka novih vlasti koje su sistematski ponižavale one koje se željelo protjerati iz grada jer pobiti pola grada bi bio veliki zločin. Ovako, donoseći mjere koje će ih prisiliti da se „samovoljno“ isele je bilo elegantno rješenje. A rezultat je bio isti: etnički čist grad koji će postati centar srpskog nacionalizma za generacije koje dolaze.

Kada sam obavijestio odgovorne u mom bivšem OOUR-a da namjeravamo da odemo, uskoro su nas nazvali iz Nerinog OOUR-a i obavijestili kada će doći komisija da pregleda stan. Bilo nam je to čudno jer je stan pripadao OOUR-u Telekomunikacioni uređaji a dolazi nam komisija iz OOUR-a Prostorne tehnike. Ispostavilo se da je razlog za to činjenica da se u stan Tira, komšija iznad nas, koje su „dobrovoljno odselile u Švedsku“, a koji je pripadao OOUR-u Prostorna tehnika, nasilno uselio Šandor, Nerin školski kolega iz Tehnike, a on je bio zaposlen u mom bivšem OOUR-u. OOUR-i su se dogovorili da se oko toga ne pravi problem pa je komisija iz Nerinog OOUR-a jednog dana pokucala na vrata našeg stana u ulici Đede Kecmanovića 27, na Starčevici.

Kako smo par nedelja ranije dio namještaja preko Karitasa poslali u Zagreb, u kojem se još prošle godina skrasila moja starija sestra, odlazeći kod sina koji je nešto ranije završio građevinski fakultet u Zagrebu (oni su u međuvremenu uspjeli zasmijeniti svoju kuću na Predgrađu za jednu u predgrađu Zagreba), komisija nas je zatekla u polupraznom stanu. Da li ih je to iznenadilo nismo mogli zaključiti po njihovoj reakciji kada su ušli u naš stan, niti su postavljali bilo kakva pitanja. Nera ih je poslužila kafom i pićem kako je to kod nas red i običaj, kao kada vam u posjetu dolaze prijatelji.

Nismo postavljali nikakva pitanja jer to ne bi imalo smisla, a imali smo ih. Zanimalo nas je šta misle o svemu što se događa njihovim bivšim radnim kolegama i da li se osjećaju nelagodno dolazeći u stan? Da li su se dobrovoljno prijavili u komisiju ili su ih u nju postavili njihovi pretpostavljeni? Da li se slažu s onim šta se u preduzeću događa ili smatraju da je normalno da oni koji nisu željeli da idu u rat na strani srpske vojske  moraju otići? Nismo ih ništa pitali, praveći se da je naš odlazak nešto normalno, nešto na što smo se odlučili jer smo donijeli odluku da odemo jer nas tamo gdje idemo čeka nešto bolje, i za nas i za našu djecu.

Naš razgovor se upravo sveo na to jer je neko od članova komisije u jednom trenutku rekao: „Blago vama, vi odlazite a mi moramo ostati ovdje“, kao da oni nisu imali izbora a mi ga, sretnici, imamo. Spominjalo se kako ćemo tamo gdje idemo imati priliku da napredujemo, da nađemo dobro plaćane poslove, da se skućimo u državama Zapadne Evrope gdje je većina prognanih završavala. A oni će, jadnici, morati ostati tamo gdje su, možda će im biti dodijeljen stan nekog od prognanih, i to je to. Nije bilo isprika što su nam banuli na vrata u teškim trenucima naših života, nisu rekli da se lično ne slažu s onim što nam se dešava, što će izgubiti vezu s osobama s kojima su godinama živjeli i družili se, niti su izrazili suosjećanje što moramo ostaviti sve ono što smo godinama stvarali i otići negdje, u nepoznato, počinjući sve iz početka. Ne, sav njihov komentar se sveo na žal što oni moraju ostati a nama se, eto, pruža šansa za boljim životom koji nas čeka negdje na Zapadu, u Njemačkoj, Švedskoj, Italiji, a možda i u Americi.

Komisija je otišla a mi smo ostali da čekamo da i na nas dođe red da se uz pomoć srpskog Crvenog krsta zaputimo ka Hrvatskoj gdje nas čeka svijetla budućnost i blagostanje.

Banja Luku smo napustili polovinom juna devedesettreće, polovinom jula devedesetčetvte stigli u Ameriku gdje su nam naše znanje, iskustvo i pošten rad omogućilo da nađemo svoje mjesto pod suncem i preživimo protjerivanje iz rodnog grada samo zato jer smo imali kriva imena. Nikoga od članova komisije više nikada nismo sreli pa nismo imali priliku da ih upitamo kako su se osjećali onih dana kada su obilazili stanove svojih radnih kolega koji su morali ostaviti svoj grad. Možda je tako i bolje jer ni sebe a ni njih nismo doveli u situaciju da se pravdamo. A ni pravdanje nakon trideset i više godina ne bi imalo smisla. Svako je birao svoj put kada je bilo najteže. Mi se svoga ne moramo stidjeti a za one na drugoj strani nisam siguran.