Stolni tenis

 

Druženje stolnotenisera ispred mjesnog ureda
nakon završetka turnira

Stolni tenis sam prvi put zaigrao u našem dvorištu na Predgrađu krajem šezdesetih prošlog stoljeća kada je stariji brat jednog ljeta donio stol za stolni tenis iz Više poljoprivredne škole gdje je tada radio. Bila je to velika radost za svu raju u komšiluku jer smo po cijeli dan prebacivali lopticu preko mrežice iako niko od nas prije toga nije nikada držao reket u rukama. Učili smo se sami, niko nam nije pokazivao ili objašnjavao kako se to treba raditi, ali nam to nije smetalo da uživamo u igri.

Nakon što je izgrađena dvorana u Boriku, nekoliko nas je odlazilo tamo igrati stolni tenis jer se netko pametno sjetio da u holu postavi stolove koji su se mogli iznajmiti na sat. Najčešće su to bili moji prijatelji Boro i Miho a ponekad bi nam se priodružio i neko drugi. Igrali bi uveče a nakon igre bi obavezno svratili na pivo da se malo rashladimo. Mečevi su bili zanimljivi, često neizvjesni, a nama su predstavljali pravo zadovoljstvo.

Kasnije, kada smo pozavršavali fakultete i zaposlili se, odlasci u dvoranu Borik su prestali a stolni tenis je polako padao u zaborav. Moj najbolji prijatelj Boro je ubrzo po završetku fakultete iznenada umro (imao je urođenu srčanu manu koja se kasnije relativno lako liječila operacijom) a i kuma Mihu je zadesila slična sudbina nekoliko godina kasnije. Umro je od galopirajuće leukemije nedugo pošto mu se rodila kćerkica. Tako sam u kratko vrijeme ostao bez dva najbolja prijatelja mnogo godina prije rata koji nas je razbacao na sve strane svijeta. U danima dok sam kao izbjeglica živio u Americi, često sam razmišljao o njima, pitajući se da li bi nas sudbine odvele na različite strane jer se to desilo mnogima koji su se u Banja Luci družili i redovito posjećivali. Sada se srećemo rijetko, najčešće ljeti, jer se većina nije vratila u Banja Luku.

Stolni tenis nisam poigrao narednih dvadesetak godina, sve do nekoliko godina po dolasku u Ameriku. Sin je otkrio da u obližnjem Carnegie Boys and Girls klubu imaju stol za stolni tenis pa smo nas dvojica jedno veče proveli par sati prebacujući lopticu preko mrežice, izazivajući znatiželju kod djece iz komšiluka jer smo bili mnogo bolji stolnoteniseri od onih koji su tu ponekad igrali. Igrali smo samo jedno veče jer ja kao odrasla osoba nisam imao pravo da koristim prostorije kluba.

To bi vjerojatno bio moj zadnji susret s stolnim tenisom da u mjesnom uredu Pješčane uvale prije pet godina nisam primijetio neke osobe koje često uveče igraju stolni tenis. Jose, Belgijanac, moj komšija iz ulaza i ja smo dobili odobrenje da igramo stolni tenis svakog ponedeljak, srijede i petka ujutro od 10 pa do 12. Bila je to za nas odlična rekreacija u penzionerskim danima kada je bilo kakva fizička aktivnost veoma korisna.

Jose, iako osam godina mađi od mene, je uglavnom gubio pa je slijedeće godine odlučio da angažira trenera kako bi svoju igru digao na viši nivo. Nekako u to vrijeme nam se pridružio Josip, cijenjeni pulski arhitekta, dobitnik nagrade grada za životno djelo (u penziji, ali još uvijek ponešto uradi), četiri godine stariji od mene, pa nas je sada bilo troje. Joseu trener nije pomogao da popravi svoju igru a onda je, na moje iznenađenje, donio odluku da neće više igrati jer je povrijedio rame pa smo tako ostali samo Josip i ja.

Nakon izvjesnog vremena nam se pridružio Souren, Ukrajinac, koji od početka rata živi u komšiluku. Opet smo bili trojica i bilo nam je zabavno, iako za mene igra protiv njih dvojice nije zahtijevala veći napor jer sam ih veoma lako pobjeđivao. Igrajući s njima nisam ni malo napredovao u igri jer se nisam morao truditi ali sam se radovao svakom susretu i redovito odlazio u malu dvoranu mjesnog ureda.

Više se ni sjećam kako nam se pridružio Rolf, Švicarac, koji svoje penzionerske dane također provodi u Pješčanoj uvali. Rolf ima specifičan stil i u početku sam imao problema s nekim od njegovih servi a i ima veoma neuobičajen bekend koji bi me često znao iznenaditi. Bila je to za mene šansa da naučim nešto novo ali sam vrlo brzo skužio o čemu se radi pa ga sada uglavnom pobjeđujem.

Tokom ljeta bi nam se ponekad pridružio Enver Koso, bivši igrač rukometnog kluba Borac i reprezentativac Jugoslavije a sada švicarski penzioner, moj prvi komšija tokom ljeta, koji je donio svoj stil na koji se trebalo prilagođavati. I tu sam se morao potruditi da naučim nešto novo i dobro se nosim kada ukrstimo rekete. Enver, zbog problema koje su posljedica igranja rukometa na vrhunskom nivou ne igra baš često ali kada navrati u salu mečevi postaju zanimljiviji.

Jednog dana nam se pridružio Marijan, još jedan arhitekta u penziji, komšija iz Pješčane, tri godine stariji od mene, pa sam se ponovo morao prilagođavati. U početku sam imao velikih problema s Marijanovim stilom igre ali sam se, malo po malo, prilagodio pa su naši mečevi uglavnom neivjesni.

Marijan je jednog dana doveo Davora, još jednog penzionera, ali iz Zagreba, koji u Pješčanoj boravi ljeti, pa nas nekad zna biti četvorica. Davor ima prefinjene poteze (igrao je tenis sve do nedavno i to se po njegovoj igri da primijetiti), ali mu ne odgovaraju moje rezane loptice tako da ga po pravilu pobjeđujem.

Na naša druženja sve češće navrati Drago, žitelj obližnjeg Vinkurana, Marjanov prijatelja, pa je u maloj drvorani mjesnog ureda uvijek živo i zanimljivo. Komentiraju se potezi, zezamo jedni druge kada promašimo zicer, smijemo se i zabavljamo, a uz to pod stare dane učimo nove trikove igre koja je kao izmišljena za nas starije. Ne moramo se puno kretati ali zato moramo brzo misliti, još brže reagirati i koordinirati naše pokrete što je za nas u ovim godina jako korisno.

Prije par nedelja me Aldo zamolio da primimo još nekog u našim terminima pa nam se pridružio Hasan, Bosanac, koji od sedamdesetih prošlog stoljeća živi u Istri. Hasan na naša druženja dolazi iz Vodnjanja, i to uglavnom biciklom, i odmah je spreman da igra iako mu do Pješčane uvale treba jedno pola sada okretanja pedala. Stolni tenis je sam naučio i igra ga odlično, a posebnu su mu nezgodne serve koje mi je u početku bilo teško vraćati. Isto tako odlično drajfuje i na niske loptice pa kada igram s njim moram biti posebno pažljiv. Iako je definitivno bolji igrač od mene ja ga uglavnom pobjeđujem jer kod Hasana nema kalkuliranja a kada tako igraš više se griješi. Hasana to ne uzbuđuje a meni je igra protiv njega odlična prilika da nešto naučim, što i činim.

Davor je neki dan doveo svog gosta, Mađara, a i njegov sin ponekad navrati tako da je društvo šaroliko, i po državama iz kojih stižemo, i po godinama. Ako ovako nastavimo, moram predložiti Aldi, koji je glavna motorna snaga koja okuplja ljubitelje stolnog tenisa u Puli i okolini, da organizira prvi međunarodni turnir u stolnom tenisu u Pješčanoj uvali. Aldo uživa da se u sali mjesnog ureda uvijek nešto događa pa sam siguran da bi moj prijedlog shvatio ozbiljno, iako se samo šalim.

Već je peta godina kako redovito odlazim u malu salu mjesnog ureda i družim se s ljudima iz raznih krajeva Evrope, različitih nacionalnosti, društvenog statusa i korijena, i lijepo mi je jer smo daleko od svakodnevnih politika koje su zavladale svijetom i koje normalnom čovjeku ne daju da se opusti. Niko nikoga ne pita ni ko je i ni šta je, niko se na nikoga ne ljuti već se, naprotiv uglavnom zezamo, posebo kada loptica udari u rub stola, zapne za mrežicu ili kada se promaši zicer, i jedva čekamo da se vidimo slijeći put.

Posjeća me to na vremena moje mladosti kada je, bar se meni čini, bilo isto tako. Ali dođoše neka druga vremena, zavladaše kojekakve budale i idioti i sreća je da još ima onih kojima mozak nije zatrovan pa svoje vrijeme provode zajedno, družeći se ne pitajući za ime i naciju. Moja je sreća da sam se našao u takvom društvu, pa dok traje, traje.