Posjeta Veroni

Verona, grad u italijanskoj pokrajini Veneto je poznat po areni iz rimskog doba i Romeu i Juliji, junacima poznatog djela engleskog pisca Vilijama Šekspira. I mi u Puli imamo arenu ali nemamo Romea i Juliju. A nema ih ni Verona, odnosno nikada ih nije ni imala ali zato u Veroni možete vidjeti Julijin balkon, koji je izgrađen tek u 20. stoljeću, a možete posjetiti i njen grob koji to u stvari nije jer nema nikakvih historijskih dokaza da su Romeo i Julija uopće postojali. Sve je to smišljeno u glavama promućurnih kako bi se u grad privukle na desetine hiljada turista iz cijelog svijeta koji hrle u ovaj grad upravo zbog njih a zapravo i ne znajući pravu istinu. Podsjeća me to na nešto slično što se dešava u Bosni jer i tamo ljudi idu da vide i osjete nešto što nikada nije bilo. Izgleda da je to odličan način da se privuku naivni i da se na njihov račun nešto zaradi, što i nije tako loše kada vidimo šta se u svijetu događa.

U posjetu Veroni smo išli preko turističke agencije autobusom što je za nas u ovim godinama daleko lakše nego voziti četiri-pet sati, boriti se s prometom, birati hotel, tražiti parking mjesto. Ovako, sve je mnogo lakše a usput čovjek može uživati razgledavajući predjele kojima prolazi. Uz to, imali smo odličnog vodiča od kojeg smo naučili jako puno o historiji krajeva kroz koje smo prolazili.

Veronu sam prvi put posjetio početkom sedamdesetih prošlog stoljeća kada sam kao član Kuba 42, kako je izdavačko preduzeće Naprijed iz Zagreba nazvalo prvi klub ljubitelja knjige u Jugoslaviji, a ja sam, još kao student, bio među ta prva 42 člana pa sam imao čast da nas Naprijed povedeno na lijepo turističko putovanje po Sloveniji i Italiji.

Prošlo je od tog prvog posjeta više od pedeset godina i malo mi je toga ostalo u sjećanju. Znam da smo obišli arenu, bili ispod Julijinog balkona, posjetili Julijin grob ali se uopće ne sjećam prelijepih ulica, mnogobrojnih skulpura i spomenika, interesantnih fasada zgrada koje su sačuvane sve do današnjih dana. Da je to bilo kod nas, vjerojatno pola toga bi bilo porušeno kako bi se mogla izgraditi još jedna moderna zgradurina kako bi raznorazni tajkuni mogli zgrnuti još više novca.

Hrvoje, kako se zvao naš vodič, nas je upoznao s mnogo interesantnih historijskih činjenica koje do tada nismo znali i zaista mu moram odati priznanje jer je svoj posao obavio jako dobro. Lijepo je u današnje doba sresti mladu osobu s toliko znanja jer danas nam je sva pamet u mobilnom telefonu ili tabletu, svi znamo sve i niko nam ne treba pametovati.

Nakon što je Hrvoje odradio svoj dio posla ostatak dana smo proveli lutajući lijepim ulicama grada po vlastitom izboru. Nera i ja smo se uspjeli popeti i na vidikovac s kojeg se pruža prekrasni pogled na grad. Tokom šetnje smo, naravno, popili naša makijata u jednom od mnogobrojnih kafića Verone a pred kraj posjete nas je uhvatila kiša pa smo skoro pokisli žureći k našem autobusu parkiranom 15-tak minuta od zbornog mjesta ispred arene.

Bilo je to lijepa posjeta jednom od najljepših gradova Italije koja nas je vratila u neka druga vremena i pomogla nam da bar za trenutak zaboravimo na ono što se u svijetu trenutno događa. Izgleda da je došlo vrijeme idiota koji se igraju životima sviju nas a mi smo tu potpuno bespomočni i ostaje nam da čekamo šta će im biti slijedeći potez.