VIS Usamljeni - drugi put

 

Miro Štefanac, Srećo Šain, Zlaja Skočić, Milan Komljenović i Željo Kosanović

Prije par dana me prijatno iznenadi objava na facebook-u. Vidim neko objavio fotografiju VIS-a Usamljeni iz 1967. godine uslikanu na ravnom krovu zgrade iza nekadašnjeg SUP-a a današnjeg MUP-a. U toj zgradi je stanovao Zlaja Skočić, naš ritam gitarista u čijem stanu smo često vježbali. Bile su to godine kada su po cijeloj Jugi „nicali“ vokalno instrumentalni sastavi, kako su se u to vrijeme zvale grupe mladih koji su se upuštale u muzičke vode. Bila je to posljedica talasa koje su uzbrukali Beatlesi, osvajajući svijet svojom muzikom čiji je glavni instrument bila električna gitara. Svaki grad, mjesto, pa čak i naselje je imalo svoju grupu koja se borila za svoje mjesto pod muzičkim suncem, nastojeći da privuku što većeg broja obožavatelja. Većina grupa u to vrijeme je izvodila pjesme Beatlesa, Rolling Stonesa, Beach Boyda, Animalsa, Trogsa… Tek poneka, i to uglavnom iz većih gradova, je izvodila i svoje pjesme što je za posljedicu imala stvaranje novog žanra na našem muzičkom nebu na kojem su do tada vladali pjevači šlagera, takmičeći se na mnogobrojnim muzičkim festivalima koje smo redovito gledali.

VIS Usamljeni su nastali odlukom nekolicine članova VIS-ova Sjenke i Karavan da se udruže a ime sastavu sam kumovao ja. Zašto sam predložio baš to ime, ne sjećam se, ali su ga ostali usvojili i tako smo Zlatko Skočić i Srećko Šain iz Karavana, te Željko Kosanović, Miroslav Štefanac i ja iz Sjenki postali VIS Usamljeni. I tako je bilo sve do trenutka kada smo se raspali u ljeto 1968. godine.

Bilo je to doba kada se nije imalo para za opremu pa smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Srećo i Zlaja su imali kupljene električne gitare a Željo je svoju napravio od klasične, ugrađujući na nju elektro-magnete. Tek kasnije je kupio električnu gitaru Jolanda od novca koji mu je dao otac. Miro je od bubnjeva imao samo timpan, bas bubanj i jednu činjelu a tek kasnije je u svom komšiluku na ulici našao doboš bubanj koji je neko bacio u smeće. Kako odbačeni bubanj nije imao nogare, Miro ih je napravio od komada drveta i na taj način obogatio svoj bubnjarski set. Imalo smo samo jedno pojačalo, pravljeno, ugrađeno u neuglednu plavu kutiju. Na njega smo kopčali solo i bas gitaru, te „ozvučenje“ koje je u stvari bio mikrofon ugrađen u plastiku maslinaste boje s dugmetom za isključivanje. Ne sjećam se ko je i kako nabavio mikrofon ali je bilo očigledno da se radi o mikrofonu koji se koristio u tenkovima. Zlaja je , kao pojačalo za ritam gitaru koristio kućni radio aparat.

I pored tako jadne opreme naša svirka se sviđala mnogima koji su dolazili na igranke u Kasino, salu koja se nalazila u objektu smještenom u ulici koja je od Ferhadije vodila do Arnaudije. Bila je to zapravo birtija udruženja penzionera u kojoj su se po danu ispijale kave, igrao šah, kartalo, a subotom i nedeljom uveče održavale igranke. Nismo imali nikakav podijum već smo našu opremu smještali u blizini šanka, odmah do ulaza u salu. Imali smo svoju publiku koja je redovito dolazila kod nas na igranke, u malu salu s drvenim podom premazanim smjesom kojom su se premazivali željeznički pragovi. Te svirke su mi ostale u posebnom sjećanju, u godinama kada su igranke bile glavne zabave mladeži Banja Luke.

Te 1967. godine, kada je nastala ova fotografija, KAB, Klub akademičara Banja Luke, je organizirao prvu gitarijadu u sali Doma kulture. U to vrijeme su u Domu kulture svirali Meteori, najpopularnija grupa u gradu, predvođeni Draganom Georgijevićem, mojim školskim kolegom iz razreda. Tako smo na gitarijadi nastupali nas trojica iz razreda, takmičeći se ko će Banja Luku predstavljati na republičkoj gitarijadi koja će se nešto kasnije održati u Sarajevu.

Na gitarijadi smo, na veliko iznenađenje, pobijedili mi, Usamljeni, iako su Meteori bili glavni favoriti. Ni sami nismo mogli vjerovati da se to dogodilo jer se tome zaista nismo nadali. Kasnije smo čuli da je naš nastup bio odličan, da je publika bila posebno oduševljena našom izvedbom pjesme Beach Boysa „Help me Ronda“ (pjevali smo višeglasno, svi članovi osim bubnjara su imali priliku da pjevaju jer smo prvi put imali na raspolaganje pravi razglas s više mikrofona), a uz to smo izveli i jednu našu pjesmu. Bila je to pjesma Znam da bit ćeš tužna za koju je muziku komponirao Srećo. Prvu strofu je napisao Srećo a drugu smo uradili zajedno, u potkrovlju zgrade u Prijedoru u kojem je živjela njegova mama. Solo je komponirao Željo. Uz to smo nastupili u plavim hlačama i bijelim košuljama, s plavim kravatama na kojima je bilo izvezeno ime naše grupe. Kravate su bile poklon nekoliko školskih kolegica koje su došle na ideju o kravatama. Možda je i to doprinijelo našoj pobjedi koja je bila zaista veliko iznenađenje za sve.

Nedugo nakon naše pobjede na Gitarijadi nastupili smo u Amaterskom pozorištu u Prijedoru. Dolazili smo kao pobjednici banjalučke gitarijade i to je izazvalo veliki interes prijedorske omladine. Dvorana je bila dupke puna a atmosfera fenomenalna. Od prvih taktova raja je skakala, pljeskala, vrištala, kao da se radi o koncertu neke popularne engleske grupe. Mi na pozornici nismo mogli vjerovati u ono što vidimo i čujemo. Čak je i neke od nas ta atmosfera ponijela. U jednom trenutku sam ugledao Sreću i Zlaju kako padaju na koljena i tako sviraju, dok je Miro bjesomučno udarao u bubnjeve, a ovaj put je imao kompletan set, jer su bili dio opreme koju smo zatekli na pozornici.

Na karaju nastupa se raja okupila oko pozornice, tražeći naše autograme i slike. Čuli smo da je dio stolica u zadnjim redovima sale polomljen. Uz to je, u žaru svirke, Miro probio bas bubanj. Bio je to događaj koji se više nikada nije ponovio a ja još uvijek nemam objašnjenja zašto nas je raja u Prijedoru tako dočekala. Kada smo kasnije ponovo nastupali u Prijedoru, ovaj put na vanjskoj pozornici, atmosfera nije bila ni približna onoj iz Amaterskog pozorišta. A pozorište, nakon našeg nastupa, više nikada nije ugostilo neku drugu grupu zbog štete koja je učinjena tokom našeg nastupa.

Kasnije te godine smo nastupili na republičkoj gitarijadi u Sarajevu na kojoj nismo ostvarili neki poseban uspjeh. Na Gitarijadi su učestvovale grupe iz nekoliko bosanskohercegovačkih gradova, te nekoliko grupa iz Sarajeva. Meni je u sjećanju ostala organizacija našeg putovanja. Putovali smo vozom a na stanici u Sarajevu su nas dočekala dva taksi vozila. Bili smo smješteni u hotelu čijeg se imena ne sjećam a do sale i nazad su nas također vozali taksisti. Organizator je snosio sve troškove a mi smo tih par dana mogli prvi i zadnji put osjetiti kako to izgleda kada postaneš popularan.

Usamljeni su se raspali sredinom 68. Nakon završetka srednje škole Srećo se vratio u Prijedor, Miro je postao član grupe Pro at Contra koja je svirala na igrankama u Domu kulture a tamo sam, nedugo nakon njega završio i ja. Tako su Usamljeni postali samo dio prošlosti koje se vrlo rado sjećam.

Od pet članova grupe, četiri su devedesetih morala napustiti stari kraj. Miro je završio u Zagrebu gdje je nažalost umro prije desetak godina razočaran onim što je u Banja Luci doživio. Zlaja je izbjeglica iz Banja Luke umro u Americi ali nikada nismo uspostavili kontakt. Srećo se srećom na vrijeme izvukao iz Prijedora gdje su se desili strašni zločini. I ja sam završio u Americi koju sam, na sreću, napustio prije pet godina. Ono što se zadnjih godina tamo dešava podsjeća me na naše devedesete, samo što je rasizam zamijenio nacionalizam, s još nejasnim posljedicama. Prateći šta se u Americi sada dešava ne mogu a da ne osjećam sreću što sam bar jedan veliki dio života proživio u sredini koja je mnogima omogućila život u miru, makar nismo imali mnogo. A dokaz tome su i fotografije mnogih grupa iz šezdesetih koje je na svojoj stranici prikupio Lajso Rimac za neke buduće generacije koje bi to jednog dana moglo zanimati.