Travnik

Kroz Travnik sam prolazio više puta na putu za Mostar (čak sam jedno veče imao koncert s grupom Eight Band u gradskom Domu kulture) ali nikada nisam popio kavu na Plavim vodama ili pojeo Harijeve čevape. Kada smo poslije odlaska iz Banja Luke 93. dolazili u stari kraj (sada kao Amerikanci), uglavnom smo obilazio mjesta gdje nam živi rodbina pa Travnik opet nije bio na listi za posjetu. Tek prošle godine, kada smo u maju sa sinovom familijom putovao Bosnom, svratismo u ovaj stari vezirski grad. Prema našim planovima putevi su nam se razilazili upravo u Travniku: Davor je sa svojom familijom planirao da posjeti Srebrenicu i još neka mjesta u istočnoj Bosni a naš plan je bio da odemo do Mostara i Stoca i da se odatle vratimo nazad u Istru.

Kako prava turistička sezona još nije bila počela, relativno lako smo našli parking na malom privatnom parkingu u blizini travničke kule. Odatle smo se spustili do Plavih voda gdje smo potražili mjesto gdje ćemo popiti kavu. Dok sam pokušavao da kamerom uhvatim koji snimak  stiglo je nekoliko autobusa s turistima s Istoka. Velikom brzinom su zauzimali slobodne stolove i na kraju za nas nije ostao niti jedan. Uz to su stvarali buku i od uživanja u kavi, žuboru nemirne rječice i lijepom ambijentu nije ostalo ništa. Pošto nismo planirali da se u Travniku zadržavamo duže, odlučili smo da kavu popijemo negdje drugdje.

Nakon obilaska Plavih voda na redu su došli ćevapi. Prije polaska sam slučajno gledao video zapis momka koji je obilazio par gradova u Bosni i ocjenjivao ćevape u nekoliko ćevabdžinica. U Banja Luci je probao ćevape u Banjalučanki, u Travnik Harijeve a u Sarajevo je posjetio dvije. Po njegovom mišljenju Harijevi ćevapi su bili najbolji pa kako smo se našli u Travniku morali smo ih probati. A i unuke su nam veliki ljubitelji ćevapa i nije bilo šanse da prođemo pored ćevabdžinice a da ih one ne probaju.

I kod Harija je bila gužva, svi stolovi uz rječicu su bili zauzeti pa smo se morali zadovoljiti jednim u blizini ulice. Bilo je očigledno da Hariju posao odlično ide jer su konobari spadali s nogu kako bi poslužili sve koji su čekali da okušaju te poznate ćevape.

Kako naše unuke vole ćevape, a na svojim putovanjima po Hrvatskoj i Bosni probale su ih na više mjesta, zanimalo nas je kako će ih one ocijeniti. Posebno nas je zanimalo mišljenje mlađe, Suade, jer smo primijetili da ona vrlo često komentira ono što jede. Prošle godine, kada joj je nana pripremila šniclu s pire krompirom, rekla je da je odlična. A kada ju je tata pitao šta nije dobro kada on napravi šniclu, rekla je da je i njegova dobra ali da on ne zna napraviti umak kao nana. Jer, kod nane je, malo, malo tražila još umaka koji bi rasporedila po šnicli i krompiru, baš kao pravi gurman.

Kada sam je zapitao „Koji su ti ćevapi bolji, ovi ovdje ili oni u Banja Luci?“, kao iz topa je odgovorila: „Oni u Banja Luci“. Tu više nije bilo mjesta za raspravu. A u Banja Luci je ćevape jela u ćevabdžinici Pod lipom preko puta MUP-a.

Poslije ćevapa smo prošetali do šarene džamije, vratili se nazad kroz staru čaršiju pa onda nazad uzbrdo prema tvrđavi i mjestu gdje smo parkirali auta. Kave smo popili na terasi hotela u blizini tvrđave. Podne je odavno prošlo pa nismo imali vremena da je obiđemo. Nas je čekao put do Mostara a njih prema Istočnoj Bosni.