Trubaduri

U gornjem redu: Željko Kosanović,
Milan Komljenović, Zoran Šučur,
Hari Milanović i Đeđo Kozaragić.
U donjem redu: Zoran Bićanić
i Ahmet Kozaragić

Prelistavajući albume, koji su mi jedina „opipljiva“ uspomena na predratnu Banja Luku, „naletih“ na fotografiju VIS-a Amori početkom sedamdesetih prošlog stoljeća. Uslikana je u dvorani Čajavečkog hotela u pauzi svirke koju su organizirali ferijalci, omladinska organizacija koja je, u objektima i odmaralištima širom Jugoslavije, pružala mogućnost mladima da za male pare obilaze domovinu, ljetuju, druže se. I u Banja Luci, tačnije na brdu iznad Gornjeg Šehera, je postojao ferijalni dom, u kojem sam 24. aprila 1964. godine prvi puta u ruke uzeo mikrofon. Pretpostavljam da tako nešto u ova naša vremena ne postoji jer je sada sve podređeno novcu i profitu a to u ona predratna vremena nije bio slučaj. Nekoliko puta sam i sam ljetovao u ferijalnim odmaralištima na Jadranu za male pare a njih je u to doba bio popriličan broj.

U to vrijeme sam se pridružio Amorima zajedno s Željom Kosanovićem pa sam se sticajem okolnosti našao na ovoj fotografiji na kojoj su članovi grupe obučeni u kostime slične onima po kojima su bili poznati Dubrovački trubaduri, popularna grupa iz Dubrovnika čiji je osnivač i šef bio Đelo Jusić, također poznati muzičar iz tog vremena. Nisu Amori na svojim nastupima oblačili posebnu odjeću a ne bi ni to veče da desetak dana ranije nisu svirali na prvom maskenbalu organiziranom u Narodnom pozorištu Bosanske krajine. Kako su se svi učesnici maskenbala morali „maskirati“, jer bez toga maskenbala ne bi ni bilo, i mi smo morali pronaći odgovarajuću odjeću. Na raspolaganju su nam bili kostimi korišteni u pozorištu a neko iz grupe je došao na ideju da se obučemo u trubadure iako muzika koju smo svirali nije imala pune veze s njima. Kako kostime nismo odmah vratili, obukli smo ih to veče kada smo svirali za ferijalce pa tako nasta ova fotografija.

Prošlo je od tog vremena više od pedeset godina, svijet se promijenio, ferijalaca već odavno nema, ferijalni dom Brijuni u Šeheru je još prije rata izgorio a ni većina članova grupe više ne živi u Banja Luci. Ahmet Kozaragić se nakon godina izbjeglištva u Švedskoj skrasio u Rijeci i uživa u penzionerskim danima. Ostao je u muzičkim vodama i aktivan je u bosanskom kulturno-umjetničkom društvu Sevdah. Njegov brat Đeđo, čini mi, još uvijek živi u Švedskoj. Zoran Bićanić je još od prije rata postao Zagrepčanin. Već odavno je penzioner, nakon uspješne poslovne karijere. Željo Kosanović svoje penzionerske dane provodi u Banja Luci a ja sam, nakon 27 godina života u USA završio u Istri. O sudbinama Zorana Šućura i Harija Milanovića (kojemu su to bili prvi koraci u menađerskom poslu – kasnije se ozbiljno bavio tim poslom) nažalost ne znam ništa.

Kako me je ova fotografija podsjetila na neka nezaboravna vremena iz mladosti i života u rodnom gradu, odlučio sam da je uvećam, uokvirim i zakačim na zid iznad „radnog“ stola pa mi je sada stalno pred očima, zajedno s fotografijama VIS-a Usamljeni za koje me vežu posebne uspomene. I ostat će tu dok ne odem tamo gdje svi odlazimo.