Bilo jednom

 

Na plaži u Njivicama
Co, Ferid i Srđo

Na naše dvije plaže ove godine gužva. Turista sa svih strana a ako je suditi po onome što čujemo na plaži i po registarskim tablicama, pored Slovenaca, Austrijanaca i Nijemaca, mnogo je svijeta iz zemalja nekadašnjeg Istočnog bloka, kako su se zvale države pod kontrolom Sovjetskog Saveza. Pored Čeha, Poljaka i Mađara, ima tu dosta i Ukrajinaca i Rusa koji se odmaraju na Jadranu dok na ratištu ginu mnogi uvučeni u njega voljom jednog od nekoliko idiota koji su sada na vlasti. Valjda im Istra svima odgovara, što zbog položaja, što zbog klime, što zbog okruženja koje se još uvijek odupire nasrtajima nacionalizma koji se ponovo budi. Ne smetaju im visoke cijene smještaja i hrane u restoranima o čemu se ovih dana često piše.

A nekada je to bilo sasvim drugačije.

Sjećam se jednog našeg ljetovanja u Njivicama na otoku Krku, tamo krajem sedamdesetih prošlog stoljeća. Marinkovići, Žiške i nas dvoje zakupili bungalove u neposrednoj blizini hotela Jadran. Kupali se na betoniranoj plaži hotela, gdje smo se i hranili. Bilo lijepo. Turista bilo dosta ali uglavnom iz naših krajeva. Odmah tu do nas na plaži je bila i jedna familija iz nekadašnje Čehoslovačke. Otac i mati i kćerka Jana koju je Srđo, a on je oduvijek bio taj koji je lako uspostavljao kontakt s ljepšim polom, uključio u naše igranje picigina. Preko Jane smo upoznali njene roditelje i tako kroz priču saznali kako su te godine dobili dozvolu da idu na odmor izvan države i kako su to iskoristili da dođu na Jadran da uživaju u toplom moru, lijepoj prirodi i mirnom životu.

Na balkonu našeg bungalova
Nera, Srđo i Jasna

Česi su, kada smo ih prvi put vidjeli na plaži, imali dosta opreme za ljetovanje, od ležaljki za plažu, lijepih zračnih dušeka, do stolica na sklapanje, za razliku od nas za koje je to bio luksuz, iako smo svi bili zaposleni. A u to vrijeme u našim trgovinama i nije bilo nekog velikog izbora opreme za plažu. Mi smo se zadovoljavali peškirima prostrtim na betoniranu plažu, dok su se Česi izležavali na udobnim ležaljkama.

Kako je vrijeme prolazilo, primijetili smo da Česi na plažu donose sve manje opreme. Prvo su nestale stolice na rasklapanje, pa onda dušeci. Pomislili smo da im je dosadilo donositi svu opremu koju su imali svaki dan na plažu a onda smo primijetili da neku opremu više uopće ne donose. Nismo puno razmišljali o tome a istinu o čemu se radi smo saznali uskoro, kada smo ih, opet na Srđinu inicijativu, pozvali na večeru u restoran hotela. Nije da smo imali novca za bacanje ali smo si to ipak mogli priuštiti za razliku od Čeha koji bi često nešto prezalogajili na plaži, na brzinu, a u restoran hotela uopće nisu svraćali.   

To veče smo se lijepo družili u restoranu uz samu obalu, dobro jeli i popili, a usput i saznali neke stvari koje nam baš i nisu bile poznate. Ranije smo čuli neke priče kako se živi u zemljama Ističnog bloka, onim pod čvrstom rukom Sovjetskog Saveza, ali nikada nismo bili u prilici da o tome nešto čujemo iz prve ruke. Te večeri su nam naši gosti ispričali kako je život u Čehoslovačkoj težak, kako malo zarađuju iako imaju dobre poslove (Janini roditelji su bili visoko obrazovane osobe), i kako putovati ne mogu kada požele već da za put u inostranstvo moraju tražiti odobrenje na koje se čeka par godina. Čak i onda kada dobiju dozvolu da putuju, kod kuće uvijek mora ostati barem jedan član familije kao neka vrsta taoca. Ta osoba je bila garancija da će se familija vratiti jer je vlast pretpostavljala da će onima koji su otputovali biti teško da ostave bliskog člana familije kod kuće bojeći se za njegovu sudbinu. Saznali smo i da im oprema za plažu omogućuje da na ljetovanju ostanu duže i da su je i donijeli da bi je prodali domaćinima koji takve opreme nisu imali.

Slijedećih dana Česi su ostali bez sve opreme koju su donijeli pa su se, kao i mi, sunčali na peškirima.

Prošlo je od tih dana mnogo godina. Čehoslovačka se mirnim putem raspala, Česi i Slovaci su se dogovorili da je tako za njih najbolje, a kod nas je buknuo rat koji je odnio mnoge živote i rastjerao nas po cijelom svijetu. U godinama poslije raspada, i Češka i Slovačka su postale članice Evropske unije a kod nas u Bosni tihi rat još uvijek traje, a nije nemoguće da će se ratne sjekire ponovo iskopati. Mi opet ljetujemo zajedno ali ne dolazimo iz rodnog grad, već nas ima sa svih strana. Naše malo mjesto je puno Čeha (nešto manje ima Slovaka), dolaze u dobrim autima, večeravaju u restoranima a opremu za plažu ne prodaju jer imaju dovoljno novca da uživaju u Jadranu koliko im je volja. Ponekad zakupljuju apartmane po mjesec-dva (jedna naša poznanica Čehinja ga rentira cijelu godinu iako u njemu boravi samo par mjeseci), a ima i sve više onih koji su apartmane kupili pa ih koriste kada ih je volja, a ostalo vrijeme ih rentiraju drugima. U isto vrijeme naš običan svijet teško sastavlja kraj s krajem i pita se zašto je to tako.

Šta je to u glavama našeg svijeta što je uticalo da se dese tako velike promjene u relativno kratkom roku je teško dokučiti. Ali, tako je kako je, i male su šanse da ćemo ikada doći pameti. Vremena kada smo sažaljevali turiste koji su nam dolazili iz istočne Evrope su davno prošla i ostaje nam samo da se sjećamo kako je to nekada bilo.