Meso

 

Ono što je ostalo od nekadašnje kavane Granada

Televiziju ljeti uopće ne gledam a kada prestane sezona kupanja pratim englesku premijer ligu, UEFA ligu šampiona te različite video klipove na YouTube gdje moram izdvojiti isječke iz emisija Zorana Kesića i prenose iz skupštine manjeg blentiteta. Dok za ono što radi Zoran Kesić zaslužuje sve pohvale za hrabrost (iako mu se emisija svrstava u žanr komedije), prenosi iz skupštine mi definitivno zamjenjuju nekadašnje popularne engleske humorističke serije jer ne vjerujem da se na redovnim TV kanalima može naći veća zabava od onoga što se tamo dešava. Vjerujem da su i najbolji autori humorističkih serija zavidni akterima izabranim da predstavlja narod s prostora u kojima sam nekada obitavao. Tu se baš lijepo ismijem iako bih trebao plakati zbog onoga što se dogodilo s društvom u cjelini a posebno s gradom u kojem sam rođen, proveo djetinjstvo i mladost, završio škole, zaposlio se, oženio i proveo više od pola života. Da je moguć toliki pad jednog društva u svim segmentima života normalnom čovjeku je teško povjerovati.

Nedavno mi YouTube kao prijedlog šta bi me moglo zanimati predloži nekoliko serija snimljenih u Banja Luci (Koža, Meso...) pa sada ponekad u kasne večeri pogledam o čemu nam novi filmski autori iz rodnog grada pričaju. Koliko je istine u tim novim filmskim uradcima ne znam ali vjerujem da sve nije izmišljeno znajući šta se u ovih zadnjih 30 godina od rata u gradu dešava.

Serija pod nazivom Meso, čiju sam prvu epizodu upravo odgledao, mi se u početku učinila zanimljivom ali nisam siguran da ću je odgledati do kraja zbog loše glume većine glumaca. I možda je ne bih ni spominjao da mi se mjesto gdje se većina radnje prve epizode odigrava ne učini poznatom. Kavana ili birtija, već kako ko više voli, čiji je vlasnik glavni lik u seriji, se nalazi uz željezničku prugu, a ja sam u gradu i okolini poznavao samo jednu takvu, i to u mom nekadašnjem komšiluku.

U Majstorića putu, u kući preko puta kuće u kojoj je živjela moja sestra, naš čovjek, Rasim, koji se vratio iz Španije, otvorio je kavanu pod nazivom Granada. Ime kavani je dao u čast supruge Španjolke i u početku je sam naziv kavane izazivao podozrenje lokalnih momaka ali je ona ubrzo postala mjesto gdje su se okupljali da uz piće rješavaju svjetske probleme, raspravljaju o svemiru, mijenjaju trenere jer ne znaju svoj posao… U Granadu sam ušao samo jednom davno prije „obrambeno-oslobodilačkog rata“ i u sjećanju mi je ostala lijepa bašta u kojoj je, za lijepog vremena, bilo prijatno sjesti. U Majstorića put sam zadnji put navratio krajem devedesetdruge kada sam pomagao da se sestrin namještaj natovari na kamion jer je, po izlasku iz grada, uspjela zamijeniti kuću s nekim Srbinom iz okoline Zagreba pa je dobila odobrenje da može prevesti svoju pokretnu imovinu. Put me više nije odveo u taj dio Budžaka i nisam imao pojma šta se poslije dešavalo s Granadom.

Zaintrigriran onim što sam vidio na TV sjetih se da mi Google Maps možda može pomoći da provjerim da li sam u pravu. I potvrdi se ono što sam pretpostavljao. Birtija iz serije je bivša Granada. Koristeći street view sam prepoznao objekat, detalje na fasadi, ogradu na prostranoj terasi, kuće preko puta kavane (čak i ograde ispred kuća su iste kao u seriji) i bilo mi je drago da me sjećanje nije iznevjerilo. U taj dio bivšeg komšiluka nisam kročio više od 30 godina a ipak sam ga prepoznao iako se grad za proteklih godina jako promijenio. Nikle su mnogobrojne nove ulice, čitava naselja i ponekad se nekadašnjim žiteljima grada, kada se nađu u gradu, učini da se nalaze negdje drugdje a ne Banja Luci u kojoj su živjeli sve do trenutka kada su bili prisiljeni da ga napuste.

Kada sam već, uz pomoć Google Maps, „svratio“ do Granade, odlučih da „obiđem“ i ostatak bivšeg komšiluka. „Prošetao“ sam malo Budžakom, onim poznatim ali i nepoznatim ulicama, i primijetio ogromne promjene.

Velika zgrada na imanju Josipovića

Na mjestu gdje se nalazila kuća mog kolege iz osnovne škole Peje Josipovića sada je izgrađena velika poluokrugla građevina. Kuće, koja je u doba moga djetinjstva bila jedna od novijih, više je nema. Srušena je kako bi neki građevinski tajkun izgradio veliki objekat jer mu se lokacija učinila pogodnom. Moj školski kolega je odmah po početku rata  „dobrovoljno“ otišao u Zagreb a brat mu je Drago završio u Kanadi.

Pravoslavna crkva izgrađena odmah uz moju
nekadašnju osnovnu školu

Nad osnovnom školom Ivan Goran Kovačić u kojoj sam proveo lijepih osam godina sada bdije dragi Bog, i to pravoslavni. Crkva je izgrađena uz samu školu da oni koji su se iznenada duhovno osvijestili ne bi morali pješačiti kao mi u naše doba kada nam je najbliža bogomolja bila ona na Patričevcu. Istina je da su samo katolici u to doba išli u crkvu a koji je razlog da i oni drugi nisu već je svima dobro poznato.

Na velikom imanju tetke i tetka, na lijevoj strani nekadašnje ulice Ivice Davida kada se od grada ide ka Zalužanima, je izgrađeno potpuno novo naselje, uz nekoliko trgovačkih objekata uz samu ulicu. A nekada su tu bile oranice na kojima su Škrobe uzgajale mnoge poljoprivredne proizvode od čijeg uzgoja su se izdržavali. Nikoga od Škroba, naravno, više nema tamo a da li su za ogromno imanje dobili kakvu oštetu ili im je ono jednostavno oduzeto nije mi poznato.

Veliko naselje izgrađeno na nekadašnjim njivama familije Škrobo

Svoju šetnju Budžakom sam završio u ulici Braće Podgornika, ispred kuće u kojoj sam živio skoro 30 godina, sve dok se nisam oženio. 

Kada sam zadnji put posjetio svoj nekadašnji komšiluk, cijelo imanje je bilo ograđeno visokim zidom pa se malo šta moglo vidjeti s ulice. U međuvremenu je zid srušen a kako se može vidjeti s ulice, u sredini nekada lijepog dvorišta se gradi novi stambeni objekat. Kako će taj veliki stambeni objekat, čiji je poster zalijepljen na dio zida koji nije srušen, stati u relativno usko a dugačko dvorište nije mi jasno. Primjećujem da su njegovi  temelji postavljeni uz samu ogradu koja naše bivše dvorište dijeli od dvorišta Stijakovića. U kući Stijakovića, ako je suditi po onome što se može vidjeti sa slike, još 

Dvorište u kojem sam odrastao.
Curice na slici od rata žive u Njemačkoj

uvijek neko živi ali će sadašnji domaćini, umjesto pogleda na nekada lijepo dvorište, ispred nosa imati ogroman stambeni objekat koji će im zakloniti i ono malo sunca što im je ostalo jer je s druge strane još prije rata izgrađeno veliko skladište nekog dobavljača voća i povrća. I komšije s druge strane, a nekada su to bile Šolaje koje su se sredinom šezdesetih doselili iz Vojvodine, nisu bolje sreće. Poznata je to taktika poslijeratnih građevinskih tajkuna koji na ovaj način prisiljavaju na prodaju one koji i dalje žele da žive na svom komadu zemlje na kojem su možda njihovi preci živjeli godinama. Izgleda da u ovo moderno, poslijeratno, demokratsko doba nema veze ko se kojem Bogu moli pa su svi bar po ovom pitanju sada  ravnopravni.

Temelji novog objekta su postavljeni
na samu među

Interesantno je kuda me je jedna TV serija koju mi je predložio YouTube odvede. Vratih se u stari komšiluk u doba mog djetinjstva i čak se prisjetih imena kavane i njenog vlasnika koji u to vrijeme za mene nisu bili od bilo kakvog značaja. Tako je valjda kada čovjek ostari pa se prisjeti nečega samo zato što ga veže za neka vremena koja su mu ostala u lijepom sjećanju.

Nisam siguran čega će se sjećati sadašnja mladost rodnog grada jer ono što sam vidio u seriji Meso, a još više Koži istog autora je za mene tužno da tužnije ne može biti.