Trilogija

 

Gledajući televizijske serije snimljene u Banja Luci pitao sam se koliko ima istine u njihovom prikazu života u gradu i okolini jer u njima ima toliko ružnoga da gledatelj stiče utisak da su scenarista i redatelj možda malo pretjerali. Istina je da su vijesti o korupciji, kriminalu i drogi  česte ali teško mi je da povjerujem da se društvo toliko srozalo od vremena u kojem sam živio u gradu. Posebno me to iznenađuje za grad Banja Luku i manji blentitet jer su planeri iz Beograda ostvarili svoje planove, potpuno ga etnički očistili, pa nema nas koji nismo valjali i ne možemo biti okrivljeni za ono što se tamo sada dešava.

Uz to, grad i blentitet su prepuni crkava što bi trebalo značiti da su većina njegovih građana vjernici a oni se, kao što znamo, pridržavaju božijih zapovijedi a svi znamo koje su.

I u naše vrijeme je bilo krađa i drugog kriminala, ponekad se nešto saznalo i o drogi ali sve je to bilo zanemarivo u odnosu šta se danas tamo događa.

U serijama Koža, Meso i Kosti (baš nešto ružna imena), posebno mjesto zauzimaju događaji vezani za ubistva i drogu u koju su uključeni svi, od običnog svijeta, do novokomponiranih tajkuna, uključujući političare. Serije sam gledao sa zanimanjem a pretjerivanja kojima su autori pribjegli sam objašnjavao njihovom želju da privuku što više gledalaca jer to je ono što današnje generacije traže.

I sve bi ostalo na tome da prije neki dan ne ugledah video klip u kojem „glavnu ulogu igra“ doktor Vlado Đajić, direktor Univerzitetskog kliničkog centra, profesor na Medicinskom fakultetu i predsjednik gradskog odbora SNSD-a Banja Luke. Ta osoba vrijedna poštovanja i povjerenja, jer ne može baš svako zaslužiti sve te funkcije, snimljen je u „zanimljivom“ razgovoru s presuđenim kriminalcem koji mu je na radno mjesto donio povelik paket droge u vrijednosti od, kako doktorov „poslovni partner“ reče, 40 hiljada Eura. Doktor, koji se nije bunio što mu je droga donesena već što se radi o većoj cifri od dogovorene (a dogovoreno je „samo“ 30 hiljada Eura), je pokušao ubijediti „poslovniog partnera“ da mu toliko droge ne treba, da je vrati ali mu „poslovni partner“ objasni da to nije pametno činiti jer s onima s kojima se droga dila nema puno priče. Uz to doda da će on višak lako prodati, ako doktoru ne treba toliko, a ako hoće da je vrati da to uradi sam. Pa još doda da je on već sve dogovorio s „interventnom“, spominje i neku „malu“.

Da na snimku nije dr Đajić pomislio bih da gledam jednu od gore navedenih serija ali ne bi tako. Svojim očima vidim i čujem kako dr Đajić, profesor i visoko pozicionirani član vladajuće stranke dila drogu! Nisam mogao povjerovati onom što vidim, niti mi je to bilo logično. S funkcijama koje dr Đajić obnaša siguran sam da dobro zarađuje a na snimku mi baš nije ni izgledao kao neko ko se snalazi u tim poslovima. Njegove reakcije nisu bile reakcije osobe koja je ušla u zatvoreni krug biznisa s drogom iz kojeg se teško neko može izvući bez ozbiljnijih posljedica.

Malo više svjetla na događaj je „bacio“ sadašnji gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković koji je u kasnijem obraćanju javnosti objasnio da je droga o kojoj se govori na video snimku trebala biti podmetnuta njemu ili njegovom bliskom saradniku kako bi ga se diskreditiralo jer je odavno trn u oku glavnog baje i njegovih. A to bajini poslušnici rade često, tražeći razne načine da onemoguće Draška da obavlja svoj posao kako bi izazvali nezadovoljstvo birača najvećeg grada manjeg blentiteta i otkazali mu povjerenje na slijedećim izborima.

Nije da mi se Draško i njegova politika sviđa ali prateći šta se u gradu zadnjih godina događa svakome je jasno da glavni baja nikako ne može preboljeti gubitak kontrole nad gradom i koristi sve moguće načine da ga vrati pod svoje okrilje. A Vlado Đajić je njegov glavni bojovnik koji se više puta blamirao svojim istupima po gradu a sve u cilju da ocrni Draška i njegove. Uz to je bio veoma uspješan u nastojanjima da grad još više poseljači, da ga pretvori u palanku u kojoj se održavaju skupovi na kojima pjevaljke pjevaju pod šatorima, trešte trube, krčkaju kotlići, događanja tipična za neku srbijansku palanku a ne za grad kakav je Banja Luka nekad bila i u kojem sam živio sve dok nisam morao otići.

Draškovo obraćanje odjednom posloži stvari na svoje mjesto. Dr Đajić nije ugovorio drogu kako bi je rasturao po gradu već mu je to bio radni zadatak. Droga je bila potrebna da se podmetne Drašku kako bi na osnovu toga bio optužen za njegovu umiješanost u poslove trgovinom drogom što bi mu bio kraj političke karijere. I naravno, završio bi u zatvoru kao što se to u svakoj normalnoj državi dešava. Dr Đajić je za taj posao od onih koji odlučuju o svemu dobio 30 Eura a njegov „poslovni partner“ ga je iznenadio kada mu je za isporučenu robu tražio više. Ne vjerujem da dr Đajić ima pojma koliko isporučena količina košta na tržištu droge već pretpostavljam da se „poslovni partner“ „ugradio“ u cijenu jer je znao da ima posla s amaterom. Poznati su to maniri u poslovima takve vrste. Svako u lancu se „ugrađuje“ a krajnji kupac sve to plaća.

Nakon objave klipa, glavni baja odmah reagira jer ga je objava video klipa našla nespremnog pa u kratkom vremenu nije mogao naći opravdanje za ono što je sav svijet vidio. Dr Đajić se ekspresno smjenjuje s mjesta direktora UKC-a i predsjednika gradskog odbora SNSD-a. Na to dr  Đajić izjavljuje da mu je sve podmetnuto, da mu je drago da više nema obaveza koje su mu ionako nametnute i koje su mu oduzimale puno vremena, da će se sada posvetiti svom poslu doktora i profesora!

Kasnije se oglasio MUP s kratkom izjavom da je dr Đajić priveden u MUP i da je saslušan. Začudo, u njihovom oglašavanju nema ni riječi o doktorovom "poslovnom partneru".

I to je sve. Nigdje ozbiljnijih osuda iz vladajuće stranke, nigdje istražnog zatvora. Čak nisam čuo ni izjavu mog bivšeg komšije Mazalice koji je glavni glasnogovornik stranke na vlasti i koji za sve ima objašnjenje. A bilo je i onih koji su stali u obranu dr Đajića. Među prvima je predsjednik skupštine manjeg blentiteta koji još uvijek nije odgovarao za svoju ulogu u etničkom čišćenju grada.

Da bi stvari postale još bizarnije, pojavila se vijest da se cijeli događaj desio još prije 10 mjeseci, da je dr Đajić tada saslušan ali da ništa nakon toga nije poduzeto. I dalje je obavljao svoje funkcije i predavao studentima na fakultetu.

Ali stvari se tu ne završavaju.

Slijedećeg dana dr Đajić se pojavljuje na predizbornom skupu SNSD-a na Laušu. Tu ga oduševljeni narod dočekuje aplauzima a on im uzvraća s podignuta tri prsta i krsti se, kao da ulazi u crkvu a ne u salu gdje se održava politički skup. Valjda je danas takav običaj. I još se nakon toga slika sa sadašnjim ministrom pravde i bivšim ministrom unutrašnjih poslova a sadašnjim kandidatom za predsjednika manjeg blentiteta. A taj kandidat za predsjednika je bio ministar unutrašnjih poslova upravo u periodu kada se susret između Đajića i dilera dogodio, ako je informacija koja se naknadno pojavila tačna.

Poslije svega što se u kancelariji dr Đajića i nakon toga dešavalo narod manjeg blentiteta bira Sinišu Karana za svog predsjednika.

Da sam nešto ovako gledao u nekoj od gore navedenih serija definitivno bih zaključio da su autori zaista pretjerali i da imaju prebujnu maštu. Ali to je stvarnost grada i dijela države u kojoj sam se rodio i proživio najduži period svoga života.