Godišnjica

 

Ovih dana u gradskoj kavani Pula

Slučajno sam pogledao datum prvog objavljenog priloga na blogu i primijetih da je prošlo punih 20 godina od dana kada sam pokušao da povežem prijatelje, poznanike i bivše sugrađane razasute po cijelom svijetu gdje su se našli kao rezultat etničkog čišćenja u našem gradu. Od tog dana je proteklo mnogo vode ispod gradskog mosta, desilo se mnogo toga, svijet se promijenio a ni blog nije ostao imun na to.

U početku su to bili kratki prilozi s jednom fotografijom iz mojih albuma, obično o nekom lijepom druženju, uz malo teksta a kasnije su prilozi postali duži, ponekad s više fotografija i s komentarima koji su mu davali posebnu draž. Još interesantnije je postalo kada su se na blog počeli javljati njegovi posjetioci s mnogim zanimljivim temama. Tako smo, prije pojave facebooka, saznavali o sudbinama nama nekad poznatih osoba koje je rat razdvojio i o kojima godinama nismo znali ništa. Bilo je i dosta priloga o gradu iz nekih lijepih starih vremena, a i onih iz novijeg doba kada nam je svaka fotografija dočaravala grad u kojem nas duže vremena nema, proslavljali smo rođendane, kako naše tako i naših potomaka, saznavali o sudbinama prognanika, putovali svijetom zajedno s autorima priloga, saznavali da nas je neko zauvijek napustio.

Bilo je i žestokih rasprava pa čak i razmišljanja o prestanku objavjivanja novih priloga ali je blog sve to preživio i još uvijek se ponešto novo objavi, istina ne tako često kao u njegovim prvim danima.

Tokom vremena se broj autora priloga smanjivao da bi se sve vratilo na njegov početak. Neki od redovitih autora su se umorili, neki naljutili, a nekoliko ih, nažalost, više nije među nama. Tu prvenstveno mislim na Nadu Štefanac i Enisu Bahtijarević koje su nas prerano napustile. Blog je, naravno, zbog svega toga izgubio na svojoj privlačnosti i zanimljivosti ali još uvijek određeni broj posjetilaca redovito svrati da provjeri da li ima nešto novo. Evo upravo ovih zadnjih par dana primjećujem veliki broj posjeta što objašnjavam vjerojatnoćom da je neko novi „naletio na blog“ pa čita prilog nakon priloga jer se u ovih 20 godina nakupilo dosta toga što može privući pažnju nekoga ko je nekada živio u Banja Luci.

Veliki utjecaj na broj posjeta i odustajanje nekadašnjih autora priloga ima pojava digitalnih platformi, kao što je facebook, koje su omogućile da svako može objaviti fotografiju ili nešto napisati dok je u slučaju bloga ipak bilo potrebno neko znanje o digitalnim medijima. I sam provodim dosta vremena na facebooku prvenstveo da saznam gdje su i šta rade prijatelji i poznanici jer mi je to najlakši način komuniciranja.

Iako sam na blogu manje aktivan još uvijek nemam namjeru odustati. Nadam se da će uvijek biti zanimljivih tema o kojima bih želio nešto na pisati za one koje bi to moglo zanimati.

Naravno da bi mi bilo drago da se ponovo jave neki od autora koji su ranije bili aktivni, a i neki novi, jer sam siguran da bi to željeli i oni koji redovito navraćaju na ove stranice. Bilo kako bilo, blog će nastaviti da živi i nadam se da će uskoro dostići brojku od dva miliona posjetilaca, što i nije tako malo za nešto što je nastalo slučajno u glavi nekoga ko ni u snu nije mogao sanjati da će ga zadesiti sudbina koja ga je zadesila.