Sramota

 

Svijet se razvija, gradovi rastu i šire se, tehnologija se uvodi u sve pore života i čovjek očekuje da se napreduje u svim sferama života. Možda je to istina za neke od sredina ali svakako ne za sve.

Glavni razlog posjete Banjaluci je bio obilazak grobova familije i prijatelja koji više nisu među nama. Gotovo po pravilu prvo idemo na groblje Svetog Marka u Rosuljama a nakon toga u Sitare gdje je sahranjena Nerina mama.

Na grobu najboljeg prijatelja Bore koji nas je napustio u svojim najljepšim godinama

Groblje Svetog Marka uredno, sređeno, kao što je uvijek bilo. Čempresi koji su zamijenili one prijeratne narasli ali lijepo oblikovani i obrezani tako glavni put sredinom groblja podsjeća na aleju. Iako su i prije kante za smeće bile tu, čini mi se da ih je sada više i nisam primijetio niti jedan komad smeća bačen pored njih. Slavina je više nego dovoljno a tu su i kante za vodu, metle, pa čak i krpe za one koji žele da operu nadgrobne spomenike. Sve je to skromno ali je vidljivo da se o svemu neko brine.

Na groblju u Sitarima

A u Sitarima, katastrofa! Više nema česme na kojoj bi se moglo natočiti vode pa smo morali zamoliti vlasnicu jedne od kuća uz groblje da nam dozvoli da napunimo plastičnu flašu koju smo ponijeli sa sobom znajući da će nam trebati. Ni kante u koju bi se moglo ubaciti smeće nakon čišćenja groba nema. A još gore je doći do pojedinih grobova. 

Dok smo do groba Nerine mame uspjeli nekako i doći jer ga obilaze neki od prijatelja pa je uska staza bila utabana, do većine drugih grobova je nemogu prići a da čovjek ne gazi kroz visoki korov koji nije pokošen ko zna od kada. Sramota je to za koju nema nikakvog opravdanja. Dok smo, vozeći se ka Banjaluci kroz krajeve u kojima su se po pravilu isticale obnovljene i novoizgrađene džamije (najčešće su uz one iz našeg vremena dominarale nova, nikle poslije rata i izgrađena parama stiglim iz arapskih zemalja pa ih je gotovo po pravilu dvije), očigledno je da para ima. Ali je isto tako očigledno da u našem gradu nikome ne smeta što su neka groblja zapuštena, prepuštena sama sebi da se održavaju. A za to je potrebno tako malo.

Pretpostavljam da će ove moje kritike naići na osudu od nekih kojima neće biti pravo zašto se ja bavim grobljima koja nisu „moja“ ali nisam mnogao prešutiti ono što me je zaista razočaralo. Izgleda da je masovno okretanje Bogu paravan za neke koji od toga imaju koristi jer da su iskreni u svojoj vjeri ne bi dopustili ovoliku nebrigu o pokojnima koji se ne mogu nikome požaliti.