In memoriam - Omerhodžić Ibrahim (Omer)

 

Ode nam i Omer. Jučer stiže tužna vijest. Napustio nas je Omerhodžić Ibrahim , naš prijatelj i školski kolega, Banjalučanin s adresom u Austriji.    

Nisam ga vidio već jako dugo jer nam se putevi nakon odlaska iz Banjaluke nisu ukrštali. On završio u Austriji a mi u Americi, a između nas okean. A nekad smo živjeli u komšiluku, na Starčevici, stotinjak metara udaljeni i često se viđali. I poslovno sarađivali.

Omer je među prvima zaplivao u vode privatluka u ono „ružno doba“ kada je za premijera vlade države koja se kasnije raspala izabran Ante Marković, čovjek koji je mnogima ulio nadu da se država može izvući iz problema ako se sposobnim pojedincima da šansa. I dao ju je, zakonima koji su omogućili mnogima da pokrenu privatne binznise, da iskoriste znanje i ideje ako ih imaju.

A Omer ih je imao. Sjećam se trgovine elektronskim urađajima koju je otvorio u prvom šoping centru sagrađenom uz nekadašnju Tehničku školu, istu onu školu koju jsmo Omer i ja završili. Sjećam se kako je to za sve nas u Banjaluci bila velika novost, kako smo često tamo odlazili da pregledamo šta je novo u lijepo uređenim trgovinama, da nešto pazarimo, sretnemo raju, popijemo kavicu ili piće.

Vrlo brzo nakon toga Omer je otvorio moderan TV servis u zgradi u kojoj je dobio stan koji je postao razlog naše poslovne saradnje. Ja sam, nekako u isto vrijeme otvorio trgovinu računara, računarske opreme, programa i stručne literature, te razvijao programe za automatizaciju poslovanja za male privrednike. I upravo je Omer bio prvi s kojim sam sarađivao, razvijajući program za upravljane poslovanja njegovog TV servisa prema njegovim idejama. Bila je to velika novina na onim našim prostorima i bilo mi je drago što smo zajedničkim snagama napravili nešto novo, nešto što je počelo hvatati korijenje u gradu koji se probudio iz letargije privrednog sistema koji je gubio ideje i polako propadao.

Omer, godinu dana mlađi od mene, je gajio čvrste prijateljske veze s grupom školskih kolega s kojima se često viđao. Srđo, Doda, Eko, Petak i Milak su bili njegova raja s kojom se često družio, sve do početka devedesetih kada su neke od nas natjerali da napustimo grad u kojem smo rođeni i živjeli godinama. I ja sam se znao družiti s njima iako sam bio jedna generacija ispred i bio sam impresioniran njihovim prijateljstvom koje se nastavilo nakon završetka srednje škole.

Omer je bio među prvima koji je napustio Banjaluku, još prije nego što je rat u Bosni zvanično počeo. Bila je to pametna odluka jer su kriminalci, povezani s novom vlasti, svoje oko prvo bacili na osobe za koje se mislilo da imaju novca. A u tu grupu su spadali vlasnici privatnih radnji, restorana, malih biznisa. U to doba nije bilo pametno ostati u gradu jer nisi znao šta donose noći kada su paravojne kriminalne grupe obavljale svoje prljave poslove. Omer nije bio jedini koji je morao otići. Eko je završio u Norveškoj, ja u Americi a Doda je, prije povratka u Banjaluku, dugo vremena živo u Sloveniji. Tako su naša druženja prekinuta da se više nikada ne obnove u onoj mjeri kao što je to bilo prije rata. Istina je da se Omerova ekipa znala sastati kada bi on i Eko navratili u grad ali se to dešavalo rijetko, a ne kao nekada kada su bili gotovo nerazdvojni.

Omera sam nakon izlaska iz Banjaluke sreo u Zagrebu, u danima kada smo se spremali u Ameriku. I nakon toga samo jednom, prilikom jedne od mojih rijerkih posjeta rodnom gradu. Našli smo se pred Palasom gdje smo se prisjećali prošlih dana koji su zauvijek ostali samo sjećanja na neka lijepa vremena kada smo jedni drugima bili ljudi, prijatelji, kada smo se družili, slavili rođendane i godišnjice brakova, išli zajedno na more.

Čujem da će Omer biti sahranjen u Banjaluci a koliko će svijeta biti na sahrani, teško je reči. Mnogi koji su ga poznavali nisu više tamo da mu bar svojim prisustvom zahvale na druženju i prijateljstvu. Takva je sudbina mnogih od nas jer smo razbacani na sve strane svijeta.

Omerovoj supruzi Esmi, sinu Mirzi i kćerci Đenani izjavljujem naše iskreno saučešće.

Nera i Co.