Oluja i srpske šljive

 

Preuzeto iz Nezavisnih novina

Početak je avgusta mjeseca 1990. Pakujemo našu Brako prikolicu i polazimo za Banjaluku. Već nekoliko godina ljetujemo u kampu Straško na Pagu. Put od Banjaluke do kampa prolazi dijelovima Hrvatske naseljenim većinom Srbima. Na put bi obično pošli predveče a onda bi malo odspavali negdje uz put, u divljini, bez bojazni da bi nam se nešto ružno moglo desiti.

Te godine na putu kroz Liku primjećujemo mnogo automobila sa srbijanskim registarskim tablicama. Auta sa stranim registracijama nema, a ni onih iz Hrvatske iako je turistička sezona već odavno počela.

Kamp je, na naše čuđenje, pun, ali gotovo ne primjećujemo auta iz Srbije iako ih je prethodnih godina uvijek bilo poprilično. Na našu (ne)sreću zadnjih desetak dana smo proveli u društvu komšije iz zgrade i radnog kolege Milana Mitrovića (njemu sam posvetio čitav paragraf u knjizi koju ću možda jednog dana završiti) koji se jednog jutra iznenada odlučio za prekid ljetovanja. Mi smo slijedili istim putem sedam-osam dana kasnije. A onda su, desetak dana kasnije osvanule barikade na putevima Like.

Pat godina kasnije, negdje u isto vrijeme, putevima kojima smo i sami išli krenula je kolona izbjeglica prema Banjaluci. „Hrabra“ srpska vojska tkz Republike Srpske Krajine je podvila rep i ostavila narod na cjedilu. A prije toga su se pet godine šepurili pred kamerama kako će sve do mora biti srpsko, kako hrvatska noga više nikada neće stupiti na kninsku tvrđavu, ljetovalo se na srpskom Karinskom moru... Sada više od trideset godina kasnije krajiških Srba gotovo da i nema u krajevima u kojima su stoljećima živjeli ali ih je zato puna Banjaluka.

I onda a i sada oni koji su ih poveli u pobunu pričaju gotovo istu priču. Svi drugi su krivi samo oni nisu. Organiziraju se skupovi podsjećanja na operaciju Oluja, broje žrtve (među kojima su ubrojani i neki koji su poginuli mnogo ranije ali izgleda „ljepše“ kada je brojka veća), optužuje zločinački hrvatski režim, oplakuju poginule.

Jedan od njih je i Nenad Stevandić, dugogodišnji političar, nekadašnji mladi nadobudni student, koji je lično, s automatom u rukama, bio uključen u protjerivanje stanovnika Banjaluke i okoline. Video njegovih „hrabrih“ akcija protiv nenaoružanog naroda smo svi vidjeli ali to mu ne smeta da ponovo podiže tenzije kao što je to radio početkom devedesetih kada je počeo progon nedužnog stanovništva Banjaluke. I niko od govornika se ne sjeti da spomene koliko je Banjalučana protjerano a da niko od njih nije to zaslužio. Nismo se naoružavali, nismo dizali pobune, nije bilo barikada, a jedini razlog za izgon je bilo „krivo“ ime i prezime.

Preuzeto iz Nezavisnih novina

Žalosno je šta se sve u ime „svog“ naroda radi još od početka devedesetih. Ludilo ne prestaje, već, čini mi se, sve više hvata maha. Ovih dana viđam fotografije političara sa ikonama, nosaju se krstovi i daju izjave koje ni pas s maslom ne bi mogao progutati. Čak su, prema izjavama diplomiranog mesara iz Bakinaca i šljive odjednom postale srpske.

Preuzeto iz Nezavisnih novina

"Šljiva je simbol srpstva, srpske tradicije i karaktera. Šljiva je simbol blagosti i širokogrudosti, ali i prkosa i odlučnosti, baš kakvi smo i mi", naveo je Dodik na Instagramu.

Pa šta da čovjek kaže na ovo?

Sreća je da sam na vrijeme „dobrovoljno“ otišao iz rodnog grada pa me sve ove gluposti više ne tangiraju. Jer da nisam, vjerujem da bih davno završio u ludnici. Ovako, o događajima u rodnom gradu saznajem provodeći penzionerske dane na obali Jadrana, uz kupanja i svakodnevna makijata, pa dok traje, traje.