Sjećam se djetinjstva

Igralište iznad glavne plaže u Pješčanoj uvali

 Sjećam se djetinjstva, svog komšiluka u ulici Braće Podgornika i svoje raje sa kojom sam gotovo svaki dan igrao na male. Igralo se boso, na livadi preko puta naših kuća, a golovi su bili označeni ili kamenjem ili dijelovima odjeće. Kasnije, kada smo malo porasli, igralište smo obilježavali krečom, a stative pravili od mladica usječenih u obližnjem ritu. Igralo se ozbiljno, oštro, znalo je tu biti i poderanih koljena, otečenih nožnih prstiju, razbijenih glava. Akcije su bile osmišljene, znalo se šta ko igra i gdje se treba kretati, bilo je tu duplih pasova, iznenadnih kontri, razrađivale su se taktike a da nas nitko tome nije učio.

S godinama su mečevi bili sve zanimljiviji a znali smo privući i gledaoce koji bi pratili šta se na terenu događa, navijali, komentirali.

Lijepo uređenog igrališta nismo imali, čak ni u dvorištu osnovne škole Ivan Goran Kovačić u Budžaku u koju smo svi išli. U dvorištu je bio jedan poravnati dio, odmah uz ulicu Ivice Davida, gdje bi se nalazili prije početka nastave i igrali sve dok nas školsko zvono ne bi upozorilo da nastava počinje a mi bi, onako znojni i prašnjavi, kupili svoje školske torbe i žurili u učionice.

Od tih godina je prošlo mnogo vremena i mnogo toga se u našim životima dogodilo i promijenilo. Ovdje u Pješčanoj uvali često mi pogled pada na lijepo uređeno igralište smješteno odmah iznad glavne plaže. Igralište je  renovirano ove godine iako i ono nerenovirano nije bilo loše. Podloga je od nekog posebnog materijala koji ublažava padove, stative su prave, s mrežama, a poprijeko su označena i dva košarkaška igrališta. Na igralištu je uvijek puno djece i omladine koja igra košarku, mali nogomet, odbojku. Tu i tamo primijetim ponekog talentiranog momčića koji zna kako udariti loptu, inače većina ih trči za loptom bez nekog posebnog plana i smisla pa o nekim osmišljenim akcijama nema ni govora. Neke od curica lijepo igraju odbojku, pretrpostavljam da su članice nekog lokalnog kluba. Nađe se i pokoji dobar košarkaš ali većina i nije baš talentirana. Ali glavno je da se trči i zabavlja s rajom. One mlađe, mame prate pogledima ispijajući svoje kavice i koktele u kafiću Yes, a odnedavno i  s terase novotvorenog restorančića El Brutale. Ponekad poželim da udarim pokoju loptu, da pokažem kako smo to mi nekad radili ali kako godine prolaze sve je manje šanse da će se to desiti.

Naša dnevna makijata u zadnje vrijeme često ispijamo na terasi restorana El Brutale s kojeg se pruža lijep pogled na igralište i zaliv kojim jahte prolaze u svom putu do marine Veruda. Posebno je lijepo uveče kada se upale reflektori a ljetne vrućine malo popuste. Galama s igrališta se čuje do kasno u noć jer se reflektori ne gase prije ponoći. I nikada nije bilo nikakvih problema iako nitko nije zadužen za održavanje reda. To me podsjeti na Ameriku gdje je tako nešto gotovo nezamislivo i gdje se djeca mogu baviti nekim sportom samo organizirano, uz budnu pažnju roditelja i trenera, uz dresove i svu potrebnu opremu. Izgleda da ona američka demokratija još nije stigla do nas a ja se nadam da se to neće ni desiti, bar ne tako brzo da tome budem svjedok. Jer ako budemo slijedli najrazvijeniju zamlju svijeta sve veći idioti će nam krojiti živote a to mi u uvim godinama najmanje treba.